KOMENTAR Drama Brexita isprofilirala britanske političke principaliste; hoće li se to ikada dogoditi Hrvatskoj?

Autor:

  • Tea Trubić

05.09.2019.

Conservative Members of Parliament David Gauke and Philip Hammond walk in Westminster, in London, Britain September 3, 2019. REUTERS/Simon Dawson
Simon Dawson / REUTERS

Bivši britanski ministri David Gauke (lijevo) i Philip Hammond spremno su žrtvovali vlastitu političku karijeru za spas Ujedinjene Kraljevine i svog biračkog tijela

I dok globalna zajednica promatra rasplet situacije u Londonu sa svojevrsnim podsmjehom, zabavljajući se na račun bivše kolonijalne sile koja neprestano prelazi iz jedne ustavne krize u drugu, britanski političari koji ovih dana mogu hodati uzdignute glave mogu se izbrojiti gotovo na prste jedne ruke.

Kao što je Euractiv.hr već imao prilike pisati još tijekom mandata bivše premijerke Therese May, prethodnica Borisa Johnsona poslužila je kao svojevrsno žrtveno janje. Javnost, opozicija, ali i dio vlastite stranke razapela je May zbog kompromisa kojeg je, u maniri odgovorne državnice, ispregovarala s Bruxellesom. 'Sporazum o Brexitu nije u najboljem interesu države, May se mora vratiti i zahtijevati bolje uvjete', samo su neki od komentara koji su se proteklih mjeseci neprestano čuli iz Donjeg doma, i zbog čega je premijerka bila prisiljena podnijeti ostavku.

Za Britance, kompromisni sporazum nije bio dovoljno dobar zato što im nije u potpunosti odgovarao. Ironično, nitko od njezinih političkih protivnika i najžustrijih kritičara tijekom tri godine nije ponudio niti jedno alternativno rješenje, a u tom je slučaju daleko najviše podbacio čelnik opozicije Jeremy Corbyn. Lideru Laburista bila je servirana povijesna prilika; nevjerojatno loš rejting stranke zbog nepopularnih mjera koje su trebali uvesti, opozicija je samo trebala znati iskoristiti i preuzeti ključeve Downing streeta. Ne samo da to nisu uspjeli, nego je rejting opozicije nezaustavljivo padao. Jeremy Corbyn građanima je bio jedino gore rješenje od postojećeg, a u Ujedinjenoj Kraljevini gotovo je nemoguće naći osobu koja o njemu ima visoko mišljenje.

Boris Johnson se, s druge strane ideološkog spektra, dokazao kao beskrupulozan političar koji se u kuloarima analitičara nerijetko nazivaju 'političkim životinjama' (political animal). Donald Trump (nije slučajnost) drugi je primjer takvoga političara. Oni se ne libe posegnuti za prljavim trikovima za ostvarenje vlastita cilja koji je uvijek i isključivo njihova politička karijera. Iako Johnson toliko strastveno želi Brexit 'milom ili silom', navodeći da time želi ispuniti referendumsko obećanje narodu, on je postao zaštitno lice tvrdolinijaša samo i isključivo zato što je spoznao da tako može unaprijediti vlastitu karijeru. Na tvrdoj britanskoj desnici ostao je svojevrstan vakuum između Nigela Faragea i umjerene struje konzervativaca. On je znao da je idealna osoba za popunjavanje te praznine, što je i sam dokazao. No, Boris Johnson ovoga je tjedna postao svjestan da mu nedostaje političke snage i da čelnik vlade u ovako dramatičnim i povijesnim trenucima ne može blefirati vlastiti narod. Uz njega je i dalje slijepo odana svita koja svakim danom postaje sve manja i koja će se okrenuti protiv Johnsona čim procijeni da mu je nepovratno pala popularnost.

Principalisti

S druge strane, postoje principalisti koji uvjerenim demokratima poput autorice ovog teksta vraćaju vjeru u parlamentarnu demokraciju. Ovoga tjedna torijevski pobunjenici spremno su žrtvovali vlastitu političku karijeru zbog svojih uvjerenja. Napravili su time nešto što je mladoj demokraciji, poput Hrvatske, u potpunosti nezamislivo; stavili su interes države i svojih birača ispred vlastitog interesa te su žrtvovali parlamentarnu fotelju (i sve povlastice koje ona podrazumijeva) za ostvarenje viših političkih ideala.

- Nakon desetljeća javne službe u Konzervativnoj stranci, danas sam ovim glasom završio svoju političku karijeru, ali iz Donjeg doma izlazim uzdignute glave jer znam da sam se borio za opće dobro – rečenica je koju je izrekao Alistair Burt, bivši ministar u svom govoru nakon glasanja.

- Uistinu mi je teško što svoju 37-godišnju političku karijeru završavam na ovaj način, ali nadam se da će se time Donji dom vratiti vrijednostima poniznosti, kompromisa i uzajamnog poštovanja – izjavio je Sir Nicholas Soames, unuk legendarnog premijera Winstona Churchilla, čime se Konzervativna stranka dovela u situaciju da iz svojih redova izbaci potomka njezina najprominentnija člana.

Istovremeno, s druge strane Atlantika, Sjedinjene Američke Države su prije samo tjedan dana obilježile godišnjicu smrti senatora Johna McCaina, o čemu je i tada pisao Euractiv.hr. Riječ je o političaru koji je spremno surađivao s opozicijom, koji se zalagao za svoje političke protivnike i koji je imao hrabrosti glasati protiv usvajanja zakona kada je smatrao da bi on narušio kvalitetu života njegovih sugrađana.

U oba slučaja, riječ je o političarima – javnim službenicima, koji u najdoslovnijem smislu te riječi, uistinu služe svome narodu.

U hrvatskom jeziku sintagma 'javni službenik' nikada nije zaživjela u tom smislu. Prva asocijacija često je birokratski zaposlenik u nekome ministarstvu ili državnoj agenciji, ali malo tko ikada pomisli na predsjedničke, premijerske ili zastupničke fotelje, zato što njihove dužnosnike Hrvati ne povezuju niti sa 'službom' niti s 'javnošću'. Hrvati dužnosnike tih funkcija zovu političarima; beziznimno s negativnom konotacijom. Hoće li Hrvatska ikada doživjeti da zastupnik HDZ-a i SDP-a zajedno rade na zakonskom prijedlogu koji je isključivo u interesu građana? Zašto čelnici vodećih stranaka u Hrvatskoj uporno kažnjavaju svoje članove koji su spremni surađivati sa svojim političkim suparnicima? Europarlamentarci Davor Ivo Stier (HDZ) i Tonino Picula (SDP) na izborima 2014. godine bili su kažnjeni zbog pokušaja suradnje u Parlamentu EU, tako što su ih čelnici stranaka stavili na dno izborne liste. Zašto?

I nakon trideset godina demokracije, Hrvatima je u potpunosti nezamislivo da u dupko punoj sabornici javni službenici zarađuju malu plaću (posao javnog dužnosnika u bastionima demokracije obnaša se iz domoljublja i časti, a ne zbog prestiža i novaca) boreći se za interese građana svojih izbornih jedinica. Nezamislivo je i da, primjerice, predsjednica tijekom kampanje stane u obranu svog protukandidata Milanovića; što je 2008. godine bez razmišljanja napravio senator John McCain (ili, možda, obrnuto). Još uvijek je nezamislivo da saborski zastupnici suprotstavljenih ideoloških skupina budu viđeni na istome mjestu, ili da se na bilo koji način ne demoniziraju političari suprotnih političkih tabora.

Hoće li hrvatska demokracija ikada evoluirati na tu razinu? 

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version