Hoće li papa Franjo osigurati nasljednika koji će voditi istu politiku Crkve

Autor:

11.10.2019.

Pope Francis wearing Alpini's hat greets faithfuls during the weekly general audience at the Vatican, October 9, 2019. Vatican Media/­Handout via REUTERS ATTENTION EDITORS - THIS IMAGE WAS PROVIDED BY A THIRD PARTY.
Vatican Media / REUTERS

Papa Franjo (na slici) je imenovao 67 od 127 kardinala izbornika, ali ni to nije jamstvo da će na njegovo mjesto doći jedan od njih

Je li papa Bergoglio, promaknuvši u subotu deset novih kardinala izbornika, osigurao da njegov nasljednik vodi podjednaku teološku, eklesiološku i inu politiku kao i on? Ako zaista jest, onda je papa Frane povijesna iznimka.

U svemu prošlom stoljeću, nijedan od devet papa nije bio kopija svog prethodnika, pa ni ako bi preuzeo njegovo ime, a dvojica ustoličenih u ovom stoljeću bili su svaki znatno različit od prethodnikâ.

U pontifikatu svakog pape koji traje dulje od pet-šest godina stiže trenutak kada u Kardinalskom zboru većinu tvore oni koje je on proizveo (“stvorio”, kako se to kaže latinskim crkvenim jezikom), osobito otkako je sv. Pavao VI ograničio na 80 godina dob kardinala koji smiju ući u konklav birati papu. Razlozi su fiziološki: malo koji kardinal biva imenovan prije sedmog desetljeća života, neki i u osmome, pa osamdeseti rođendan otkuca u prosjeku nakon desetak-petnaestak godina kardinalstva - a naravno da i u relativno udobnome kardinalskom životu ima i onih koji ne dožive osamdeseti rođendan.

Istina je da je Frane imenovao 67 od 127 kardinala izbornika, ali ni to nije jamstvo. Sv. Ivan Pavao II proizveo ih je čak 230, više nego ijedan papa u povijesti - pa ga ni unatoč tome nije naslijedio nijedan od njih, nego Joseph Ratzinger, preostao iz kardinalskog kontingenta sv. Pavla VI.

Kolikogod izgledala nepomična u svom trajanju, i kolikogod bila uistinu konzervativna (a kako i ne bi kad se temelji na knjigama zapisanima prije 18 stoljeća i na tradiciji), Katolička crkva se, kao i većina pravoslavnih, pokazala prilično elastičnom u prilagodbi na svako novo doba na koje nije prestajala gunđati. Neki od papa su, u pojedinim aspektima, trčali ispred ruda svog doba: Lav XIII ili Pio XI, na primjer.

Sva bi ta nagađanja o konklavu i nasljednicima bila isprazna gatanja, nedostojna ikakve ozbiljnije analize, da pod njima ne tinja ne baš kamuflirana želja za novim miješanjem karata na Petrovoj katedri.

Zar papa Argentinac toliko iritira, zar je toliki izazov uvriježenom toku zbivanja, da mu valja željeti i prizivati odlazak barem u mirovinu, kad je već Benedikt XVI ta vrata otvorio i podmazao?

Ma mogao bi se na čelo Crkve vratiti sam Krist, kamufliran, pa bi i Njemu imali ondje što zamjeriti i nadati se boljemu netom ode pod oltar ili na nj. I Lavu XIII su iza leđa govorili da su birali Svetog a ne Vječnog Oca, smatrajući neuviđavnom tu njegovu navadu da živi i u starosti. Papu Pacellija su ogovarali strašno, ali su ga se bojali, pa su zato, čim je umro, izbacili njegovu guvernantu s. Pasqualinu, ne dopustivši je ni da tu noć prespava u svom krevetu, a ceh su platili i Papini kanarinci Hansel i Grethel. Wojtyłi su iza leđa prigovarali da je doveo “poljsku bandu”, doslovno tako.

Godinama se nagađalo, na pola puta između zabavljenoga i odvratnoga, kada će umrijeti (bogate redakcije su još u prošlom stoljeću zauzele busije po okolnim krovnim terasama i plaćale najam iz godine u godinu, samo da ne propuste trenutak spektakla papinske smrti). Prema tome, nije nikakva iznimka što se isti valse macabre igra oko pape Bergoglia, a još je manja iznimka što i njemu sapunaju dasku, jedino što se on manje prepušta zdvajanju od prethodnog pape Ratzingera, privatno osjećajnog i ljubaznoga gospodina, koji je svom nasljedniku beskrajno lojalan, pošto je pri odricanju na neviđeno obećao bezrezervnu poslušnost.

Dao se otjerati, ali se nije dao instrumentalizirati protiv pape Frane. “Papa je samo jedan”, odrezao je kad su apelirali na njega da još nešto mjerodavno rekne kao papa.

Jezuitski general Arturo Sosa otvoreno kaže da “postoje sektori unutar i izvan Vatikana koji pritišću eda bi se Frane odrekao dužnosti”. Papa odolijeva, kao i njegovi prethodnici, manje-više. “Drži se prilično dobro za čovjeka od 82 godine”, nedavno je komentirao kardinal Walter Kasper. Unatoč tome što mu još iz mladosti manjka jedno plućno krilo.

Bilo bi čudo da se već ne spominju nasljednici. Konzervativno krilo (što valja uvijek uzeti s rezervom, Crkva je konzervativna po defaultu) lijepo govori o kardinalu Robertu Sarahu, iz Gvineje, kao kompromisu između onih koji bi se vratili na Pija XII i onih koji bi razvijali koncilske impulse. “Tko je protiv Pape, sam sebe stavlja izvan Crkve”, rekao je Sarah ovaj jedan.

Drugi čekaju hoće li papa Frane poslati kardinala državnog tajnika Pietra Parolina u Veneziju na dužnost patrijarha, da mu tako pospješi dolazak za papu poslije njega. Drugi kažu da papa Bergoglio ne prihvaća računice ni za se, kamoli bi za inoga. Uostalom, Pio XII je izabran za papu baš s pozicije državnog tajnika.

Redaju se kao “papabilni” Sean O’Malley (ponovo) kao kandidat konzervativnijih, a i filipinski kardinal Luis Antonio Tagle, kao inovator. Nije prvi put da pišemo kako su to sve računi bez krčmara. Sv. Ivan Pavao II služio je mise za pokoj duše nekima koji su navođeni kao njegovi nasljednici, pa ih je nadživio i ohoho.