Kardinalu Pellu odbijena žalba i ostaje u zatvoru zbog zlostavljanja dvoje maloljetnika

Autor:

21.08.2019.

FILE PHOTO - Vatican Treasurer Cardinal George Pell is surrounded by Australian police as he leaves the Melbourne Magistrates Court in Australia, October 6, 2017. REUTERS/Mark Dadswell/File Picture
Mark Dadswell / REUTERS

Treći čovjek u hijerarhiji Svete Stolice najviše je rangirani pripadnik Katoličke crkve osuđen zbog zlostavljanja maloljetnika

Kardinal George Pell (78), umirovljeni prefekt Tajništva Svete Stolice za ekonomiju (i time bivši treći čovjek Rimske kurije) nije uspio u svome žalbenom postupku protiv presude na 6 godina zatvora zbog spolnog napastovanja dvojice trinaestogodišnjaka 1994 u katedrali sv. Patricka u Melbourneu gdje je mons. Pell tada bio nadbiskup ordinarij.

Kardinal George Pell (78), umirovljeni prefekt Tajništva Svete Stolice za ekonomiju (i time bivši treći čovjek Rimske kurije) nije uspio u svome žalbenom postupku protiv presude na 6 godina zatvora zbog spolnog napastovanja dvojice trinaestogodišnjaka 1994 u katedrali sv. Patricka u Melbourneu gdje je mons. Pell tada bio nadbiskup ordinarij.

Pellovu žalbu je jutros odbacio Prizivni sud australske države Victorije. Njegovo tročlano vijeće nije bilo jedinstveno u ocjeni je li Pell zaista kriv.

Pellu je još ostala mogućnost priziva Visokom sudu (to je vrhovni sud Australije). Ako presuda postane pravomoćna, Pell ne može moliti uvjetno puštanje na slobodu prije listopada 2022, kada će navršiti polovnu zatvorske kazne.

Budući da presuda još nije pravomoćna te da Pell ustrajava u tvrdnji da je nevin, Sveta Stolica još nije odlučila o njegovoj crkvenoj kazni, koja bi podrazumijevala i oduzimanje kardinalskog statusa. Predsjednik australske vlade Scott Morrison je najavio da je vjerojatno da će Pellu biti oduzeto njegovo visoko australsko odlikovanje, medalja Australskog reda.

U pogledu Pellove krivnje podijeljena je australska javnost. Anglikanci i ini protestanti vjeruju da je kriv, pa i zato što katolike smatraju pokvarenjacima a priori. Dio katolika ga stoga smatra žrtvom a priori, a dio ga smatra ne samo krivcem za zlodjelo za koje je osuđen, nego i sukrivcem što su katolici izišli na zao glas.

Podijelili su se u prosudbama i katolički prelati. Mons. Peter Comensoli, katolički nadbiskup Melbournea, kako je objavio, poštuje odluku suda i poziva ostale da tako postupe. "Moje misli i molitve su sa čovjekom koji je to iznio pred sud“ (dakle sa žrtvom), piše Comensoli, koga je baš kardinal Pell posvetio 2011 za biskupa. Presudu prihvaća i predsjednik Australske biskupske konferencije, brisbaneski nadbiskup Mark Coleridge. Mons. Anthony Fisher, nadbiskup u Sydneyju naglašava pak da Pell čvrsto ustraje u tvrdnji da je nevin, te da su suci u vijeću bili podijeljenih mišljenja. Praktički, iako ne kaže to izrijekom, podsjeća na maksimu "in dubio pro reo“ (u slučaju dvojbe treba presuditi u korist optuženoga). S druge strane, on je ponovio čvstu odlučnost svoje Nadbiskupije da se ti grijesi iz prošlosti nikad više ne opetuju.

Papa Frane je Pella suspendirao od javnog obavljanja svećeničke službe još preklani, a zatim ga je tiho uklonio i iz osmočlanoga ad hoc Kardinalskog vijeća (tzv. C8) koje s kardinalom državnim tajnikom Petrom Parolinom kao devetim te uz aktivan Papin udio pripremilo novi „ustav“ Katoličke crkve (sada na raspravi u biskupskim konferencijama u svijetu).

Pell je optužen za tri kaznena djela napastovanja maloljetnikâ, od kojih je i jedno silovanje.

Policija australske države Victorije u kaznenoj prijavi je navela da su se zlodjela dogodila sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dok je Pell još bio običan svećenik u svome rodnom gradu Ballaratu, dijecezanskom sjedištu u melbournskoj crkvenoj pokrajini.

Lyndon Monument i Damian Dignan prijavili su Pella da ih je u ljeto 1978/79, kada su bili malodobni dječaci, pipao za stidna mjesta u bazenu Eureka u Ballaratu, da mu je to bila uobičajena igra. Radijski program mreže ABC naveo je kako je kardinal prijavljen da se u ljeto 1986 u svlačionici surferskog kluba svukao gol pred trojicom dječaka, navodno u dobi od 8-10 godina.

Ta je mreža dodala da postoje pritužbe na Pellovo ponašanje prema članovima dječjeg zbora melbournske katedrale sv. Patricka devedesetih godina, dok je ondje bio nadbiskup. Te „pritužbe“ su se pokazale najtežima i kobnima: prema izrečenoj presudi, mons. Pell je zatekao dvojicu 13-godišnjih dječaka, pjevača u katedralnom zboru, kako u sakristiji kradu posvećeno misno vino, pa ih je ondje „kaznio“ tako da ih je oralno silovao.

U obrazloženju prvostupanjske osude sudac Kidd je naveo da je spolno nasilje koje je počinio kardinal Pell imalo „znatan i dugotrajan utjecaj na jednu od žrtava, koja je pretrpjela niz negativnih čuvstava protiv kojih se borila godinama, otežanih problemima povjerenja te tjeskobom“. Druga žrtva je preminula 2014 od predoziranja, a drogirala se, tvrde roditelji, uslijed sloma izazvanoga Pellovim silovanjem.

Na konferenciji za novinare sazvanoj preklani u Vatikanu, unatoč državnom prazniku svetih Petra i Pavla, Pell je novinarima rekao da je nevin i da se vraća u Australiju sudski dokazati svoju nevinost, te da mu je papa Frane u tu svrhu odobrio odsustvo (ali nije naveo da mu je Papa zabranio javno sudjelovati u bogoslužju). „U potpunosti odbacujem optužbe koje su mi upućene. Lažne su. Užasavam se nad samom idejom spolnog napastovanja“, rekao je Pell tada novinarima u Uredu za novinstvo Svete Stolice. Tadašnji ravnatelj Ureda Greg Burke (Opus Dei) rekao je da se Pell do daljnjega neće pojavljivati u crkvenoj javnosti (ni on nije spomenuo Papinu zabranu) i da više neće dati nijednu izjavu.

Ured za novinstvo je tada obznanio: „Sveti Otac, koji je mogao cijeniti poštenje kard. Pella za tri godine rada u Rimskoj kuriji, zahvalan mu je na suradnji te, osobito, na energičnom angažmanu u svrhu reforme ekonomskog i upravnog sektora i na aktivnom sudjelovanju u Kardinalskom vijeću (C9).“ Ta je Papina ocjena, napisali smo tada, zvučala kao oproštaj.

Pažljivo su odvagane i riječi o Australiji i o Pellovoj obrambenoj liniji: „Sveta Stolica izražava poštovanje spram australskog pravosuđa koje će morati odlučiti o meritumu postavljenih pitanja. Istodobno treba podsjetiti da je kardinal Pell desetljećima otvoreno i opetovano osuđivao napastovanje malodobnih kao nemoralne i nedopustive čine, da je već surađivao s australskim vlastima (npr. u iskazima Kraljevskom povjerenstvu), da je podržao osnivanje Papinskog povjerenstva za zaštitu malodobnih, te da je, napokon, kao dijecezanski biskup u Australiji uveo sustave i procedure za zaštitu malodobnih te za pomoć žrtvama napastovanja.“

Paradoksalno je da je tim sustavima i procedurama, koji su omogućili transparentnu prijavu eventualnog zlodjela, upravo Pell bio pionir ne u australskoj, nego i u univerzalnoj Katoličkoj crkvi. On je kao nadbiskup u Melbourneu, prvi u svijetu među katoličkim ordinarijima, obznanio protokol (Melbourne Response) o tretiranju pedofilskih sablazni u Crkvi.

Tada se to činilo važnim, ubrzo se pokazalo posve nedovoljnim. U svojoj obrani u prethodnom (izvansudskom) postupku pred Kraljevskim povjerenstvom Pell je tvrdio da su mu podređeni tajili slučajeve pedofilije „jer su jasno shvatili da nisam od tog materijala“, ali je priznao da je kao biskup podbacio u tretiranju skandala. Pellov iskaz bio je jasan i porazan. Katolička crkva je, kaže, „počinila goleme greške, ali se trudi nadoknaditi. Izazvala je tešku štetu na mnogim mjestima, razočarala je vjernike.“

Njegova je taktika bila jasna već iz prvih riječi: „Nisam ovdje da bih branio neobranjivo“. On je ponovio ono što je već opće poznato: da je Katolička crkva, i u Australiji, bila sklona prihvatiti zdravo za gotovo demantije svećenika prijavljenih za napastovanje malodobnika, jer ju je instinkt, kaže Pell, navodio da „štiti od sramote instituciju, crkvenu zajednicu“.

Katolička crkva u Australiji bilježi viši postotak pedofilskih skandala nego što je običaj u toj kršćanskoj denominaciji. Savezno Kraljevsko povjerenstvo Australije nakon četverogodišnjeg istraživanja (2013-2017) tvrdi da je za spolne odnose s malodobnima optuženo 384 dijecezanskih svećenika, 188 redovničkih svećenika, 597 redovnika, 96 redovnica, 543 laika, te još 72 osobe „neizvjesnog statusa“. Od 1950 do danas 7 posto australskih katoličkih svećenika (svaki četrnaesti) optuženo za spolne odnose s malodobnima. Prosječna dob žrtava je 10,5 godina za curice, a 11,5 za dečkiće. Crkva ih je godinama zataškavala šutnjom. Zatim je od 1980 do 2015 podignuto 4444 optužna prijedloga radi spolnog nasilja na malodobnima sa strane pripadnika 93  jedinice Katoličke crkve u Australiji. Prednjačio je red sv. Ivana od Boga sa 40 posto optuženih, Kršćanska braća sa 32 posto, te maristi sa 20 posto.

Svećenike pedofile su premještali iz župe u župu, ne obavješćujući ikoga da su poslali orka. Kardinal Pell je rekao da je „katastrofa“ što je tako seljen serijalni silovatelj djece Gerald Ridsdale, osuđen za 138 silovanja na štetu 53 djece. Među njima je bio i Ridsdaleov nećak. On kaže da mu je Pell, tada već biskup, kad se žalio, rekao: „Što mogu učiniti za tebe da nađeš svoj mir?“ Nećak, silovan u dobi od 11 do 15 godina, to je shvatio kao pokušaj kupovanja šutnje. On kaže da se iz njegova razreda šestoro žrtava ubilo.

Pell je u istragama tvrdio da nije ništa znao o konkretnim optužbama protiv Ridsdalea prije negoli je taj tadašnji svećenik zatvoren 1993, ali je potvrdio da je u više navrata čuo glasine i sumnje na njegov račun.

Dok je bio kapelan u Ballaratu, Pell je stanovao zajedno s Ridsdaleom i još jednim svećenikom. Ridsdaleov nećak ga iz tog doba pamti kao „strica Georgea“.

Za razliku od Theodorea McCarricka, koji se na Papinu inicijativu odrekao kardinalske časti, te je u redovitome crkvenom procesu ostao i bez biskupskog i bez svećeničkog čina, makar ga nije osudio niti jedan svjetovni državni sud, zatvorenik George Pell do daljnjega ostaje kardinal, iako je kroz dva stupnja australskoga sudskog postupka nepravomoćno proglašen krivim kao pedofilskog silovatelja na štetu dvojice tadašnjih 13-godišnjaka, od kojih se jedan znatno kasnije ubio predoziranjem.

Odakle ta razlika u tretmanu?

Kao što smo već naglasili u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista, formalni razlog je pravni (Katolička crkva uvijek postupa kao pravna država, čak su i njezini inkvizicijski procesi uvijek bili vođeni uz puno poštivanje procedure, pa i kada su svjetovnim vlastima predavali heretike odnosno vještice s preporukom da s njima „postupaju blago, po mogućnosti bez prolijevanja krvi“, što je bila formula za spaljivanje na lomači, bez krvi, ali ne i bez jezivih muka). Pravno državna presuda protiv kardinala Pella nije pravomoćna, on sam ne priznaje krivicu, pa je nevin do pravomoćno utvrđene krivnje. Ona, vidjeli smo, može biti utvrđena i u kanonskom (dakle crkvenom) procesu, ali taj je postupak započeo tek u ožujku ove godine u Kongregaciji za nauk vjere, nadležnoj (i) za pedofiliju.

Važniji je razlog što mnogi u Vatikanu nisu uvjereni u njegovu krivicu, ni blizu onome koliko su bili uvjereni u McCarrickovu, ili ranije u krivicu kardinala Hansa Hermanna Groëra, kome je sv. Ivan Pavao II oduzeo sva kardinalska i biskupska prava 1998.

Na isti način u Pellovu krivicu nisu uvjereni ni svi hrvatski biskupi.

Crkveni razlog za nevjericu je opis silovanja za koji je Pell osuđen. Upućenima se ne čini vjerodostojnim da je Pell, poznat po svom opsesivnom poštivanju liturgijskih procedura, otišao sam, nakon nedjeljne procesije, u sakristiju, zatekao same dvojicu malih pjevača, te ih silovao sam razgrnuvši ne baš jednostavno niti lagano misno ruho, a da za to vrijeme nitko ni od svećenika ni od drugih malih zborista nije ušao u sakristiju ni izišao iz nje. Time se u Melbourneu branio i sam Pell, ali mu na Kraljevskom sudu nije povjerovala porota. Pitanje je koliko mu je povjerovao sudac, koji ga je 13 ožujka osudio na 6 od zaprijećenih 50 godina zatvora, dakle relativno blago. Nije povjerovala jutros ni većina u Vijeću Prizivnog suda države Victorije.

Paradoks je da u Vatikanu nad Pellovom presudom nisu likovali okušani borci protiv pedofilije, nego uglavnom tradicionalisti kojima se Pell zamjerio arogantnim načinom kojim je zabadao nos u njihove financije u doba dok je upravljao novostvorenim Tajništvom za ekonomiju.

Izvancrkvena okolnost na koju se pozivaju sumnjičavi je mržnja kojom je među anglikancima i protestantima u Australiji okružena Katolička crkva. Nju ondje, kao i u Americi i Engleskoj, smatraju sklonom svakoj gadariji, od pape Aleksandra VI do pape Frane, bez razlike. „Pell u Australiji zauzima mjesto koje je u Americi poslije 11 rujna imao Osama bin Laden“, zapisao je prije nekoliko mjeseci vodeći američki vatikanist John Allen, inače nimalo nježan s pedofilima. On se pitao je li u tim okolnostima Pell uopće imao šanse za fer suđenje.

U pretežno kršćanskoj Australiji je, po nedavnim statističkim podacima, Katolička crkva je relativno većinska vjerska zajednica jer obuhvaća 22,6 posto stanovnika. Među vjernicima za katolicima slijede anglikanci (13,3 posto), pa ini kršćani (kad se svi zbroje: ukupno 16,3 posto protestanata, pravoslavnih i inih), dok je relativno malo muslimana, budista i hinduista (po 1,9-2,6 posto svakih). Najveću skupinu pojedinačno, ali ne vjersku, čine ateisti (30,1 posto), a još 9,6 posto ih se nije izjasnilo. Iako Australija ima snažnu sekularnu tradiciju, Katolička i protestantske crkve imaju snažan utjecaj u obrazovanju, zdravstvu i socijalnim djelatnostima. Iako tek svaki četvrti kršćanin pohađa bogoslužje, oko četvrtine svih učenika pohađa škole povezane s vjerskim zajednicama, što znači da su ondje djeca izložena svećenstvu razmjerno jače od udjela vjerništva u društvu.

George Pell je zaređen za svećenika u Rimu 1966. Počeo je svećeničku službu kao kapelan u Ballaratu, nedaleko od Melbournea, bio je tajnik Ronalda Mulkearnsa, nadbiskupa u Melbourneu, bio mu je pomoćni biskup od 1987, pa nadbiskup melbournski od 1996. Sv. Ivan Pavao II ga je 2001 premjestio na nadbiskupsku katedru u Sydneyju, a 2003 učinio kardinalom. Papa Frane ga je 2013 uvrstio u Kardinalsko vijeće (C9), a 2014 postavio na čelo netom uspostavljenoga kurijalnog Tajništva za ekonomiju.