Kći bivšeg talijanskog premijera pisala Vatikanu: “Prekinite beatifikaciju moga oca, bande to žele pretvoriti u vlastitu korist”

Autor:

09.05.2019.

Skopje, 070519.
Papa Franjo predvodi misu na Trgu Makedonije u Skoplju, Sjeverna Makedonija.
Foto: Ivana Batev / CROPIX
Ivana Batev / CROPIX

Papa Franjo u službenom posjetu Sjevernoj Makedoniji

“Svetosti, iz dubine srca Vas molim da prekinete proces beatifikacije mog oca Alda Mora, ako nije drukčije moguće vratiti taj proces u pravnu kolotečinu crkvenih propisa”, citira torinska La Stampa ulomak pisma koje je papi Frani poslala Maria Fida Moro, prvorođena kći toga talijanskoga katoličkog državnika ubijenoga prije 41 godine.

Svaki papa takvih pisama i usmenih zahtjeva dobiva “na tone”, ali gotovo uvijek ga mole da neki proces ubrza, ili da ga pokrene s mrtve točke ako je zamro. Rijetki su petci da netko moli da se proces obustavi, a jamačno je unikum da to preklinje dijete Sluge Božjega, kako glasi crkvena titula kandidata za blaženika.

Razlog koji navodi Mari Fida Moro još je eklatantniji od samog zahtjeva. Ona tvrdi da su osobe, koje s događajem nisu u vezi, taj proces pretvorile “u neku vrstu rata između bandi da bi prisvojile samu beatifikaciju, instrumentalizirajući je u vlastitu korist”.

I prije je znalo biti unutar organizacija da se vodi neka vrsta rata bandi, ali nam se čini da je ovo prvi put da se takav snažan izričaj, s banditskim koloritom, koristi unutar Katoličke crkve, pa još u prepisci s Papom.

Maria Fida Moro obrazlaže to procjenom da su se u proces ubacile osobe koje “ne zanima ništa osim vlastitog probitka” pa zato “kane prisvojiti i voditi beatifikaciju radi svoje ambicije za moću”.

Da su stvari mutne, moglo se naslutiti lani u srpnju, kad je Vikarijat rimski promijenio postulatora, dakle osobu koja pred teritorijalnom biskupijom, pa zatim pred Kongregacijom za kauze svetih, zastupa i obrazlaže zahtjev (kauzu) za proglašenje blaženim, odnosno svetim.

Postulator

Kauza se vodi u biskupiji kandidata, a u Rimu je efektivni biskup kardinal vikar, dakle namjesnik biskupa, naime pape, koji se daleko više bavi univerzalnom Crkvom nego svojom biskupijom. Kauza je pokrenuta 2016, o stogodišnjici Morova rođenja, a za postulatora je, po dopuštenju tadašnjeg kardinala vikara Agostina Vallinija, postavljen Nicola Giampaolo, autor više knjiga o Moru, poznat i kao aktivist krajnje desnice čiji mrziteljski postovi odudaraju od kršćanskih kreposti nužnih za postulatora. Stoga je 2018. postulatura predana o. dominikancu Gianniju Festi, s obrazloženjem da su dominikanci vodili kauzu svog trećoredca i firentinskog gradonačelnika Giuseppea La Pire, a da je i Moro bio pripadnik njihova Trećeg reda.

Aldo Moro nesumnjivo jest mučenik, ali otvoreno je pitanje je li mučen i umoren “iz mržnje protiv vjere” (“in odium fidei”), ili “samo” iz puke i strasne političke mržnje.

Taj bivši premijer, u doba otmice predsjednik vladajuće stranke Kršćanske demokracije, suočen s ubitačnim “olovnim godinama” terorizma slijeva i zdesna, pokušao je naći “povijesni kompromis” s vodećom oporbenom Talijanskom komunističkom partijom. “Olovne godine” 1969-1984 nisu bile šala. U tom su razdoblju ubojice s ideološkim pasošem (ili samo s ideološkom obrazinom) ostavile na asfaltu 429 mrtvih i više od 2000 ozlijeđenih. Lavovska većina ubijenih stradala je u masovnim atentatima zdesna, u pokušaju destabilizacije Italije, dok su teroristi s ljevičarskom krinkom ubijali pojedinačno i, “začudo”, više komunista nego pripadnika ijednoga inoga političkog uvjerenja.

Od 1977. “Crvene brigade” počinju “strategiju uništavanja” koja je kulminirala otmicom Alda Mora u ožujku 1978. Poslije 55 dana Moro je “osuđen” i smaknut 9. svibnja 1978. Njegovo truplo ostavljeno je usred rimskog centra, otprilike na jednakoj udaljenosti od zgrada gdje su bila sjedišta Kršćanske demokracije i Talijanske komunističke partije, na Dan pobjede, kada je upravo zahvaljujući strahu od terorizma formirana prva vlada pod demokršćanskim vodstvom koju su u Parlamentu podržavali i komunisti. Toj soluciji su se žestoko odupirale Sjedinjene Države Amerike.

Pogibija

Moro je bio još otprije drugoga svjetskog rata u tijesnim prijateljskim odnosima sa sv. Giovannijem Battistom Montinijem, od 1937. zamjenikom kardinala državnog tajnika, zadužen i za unutrašnju politiku talijanskih katolika, na kraju papom Pavlom VI.

Morova pogibija potresla je već bolesnoga sv. Pavla VI koji je nedugo zatim i umro. Na misi za Morovu dušu taj je papa opisao pokojnika kao čovjeka “dobrog, pitomog, pravičnog, pravednog i prijatelja”. Sv. Pavao VI uputio je prethodno javni apel “ljudima Crvenih brigada” da puste otetoga. Doznalo se da je prikupio i otkup.

Nadbiskup Antonello Mennini, donedavni apostolski nuncij u Ujedinjenom Kraljevstvu, rekao je 2015 da je sv. Pavao VI prikupio u Vatikanu 10 milijardi lira (pet milijuna eura nominalno, ali faktički današnjih desetak i više milijuna), ne bi li tako otkupio Morov život.

Ta svečeva akcija može biti razumljiva sa stanovišta dugogodišnjeg prijateljstva između sv. Montinija i prof. Mora, ali je etički bila nedopustiva. Stvar je Crkve prosudba smije li se novac Božjeg puka investirati u osobne prijateljske veze nekog pape. Poznato je da se ondje vjernički novac često spiska u svrhe daleko banalnije od spašavanja jednoga ljudskog života. Etički je problem u kasnijoj namjeni tog novca. “Crvene brigade” su pljačkale, pa i ubijale pritom, ne zato da bi se njihovi pripadnici obogatili i potom uživali na Copacabani, nego da bi nabavljali oružje i ubijali dalje, više i lakše.

Dakle pitanje je bilo: koliko novih mrtvih od novca za život jednoga, Alda Mora? I to je rezon zašto od terorista ne treba otkupiti ništa, bez obzira koliko se njihov cilj činio, eventualno, opravdanim ili barem razumljivim. Tu ne smije biti mjesta za “stockholmski sindrom”, a ni za osobne hemunge.

Dileme i kontroverzije u pogledu Morova ubojstva nisu nikada utišane. Još ih ima koji Morov angažman ne vide kao kršćansku politiku u korist bližnjega, nego kao izdaju koja je pravedno kažnjena, makar nepravednom rukom.

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version