Može li Katolička crkva spasiti Amazoniju? Ili barem sebe?

Autor:

23.11.2019.

Pope Francis (R) greets members of an indigenous group from the Amazon region, at the Coliseum Madre de Dios, in Puerto Maldonado, Peru January 19, 2018. REUTERS/Henry Romero - RC1DF11B46E0
Henry Romero / REUTERS

''Ako je pak riječ o Katoličkoj crkvi kao instituciji koju predvodi rimski biskup papa Frane, onda je lako uvidjeti da ona čini što može, ali može samo govoriti i nagovarati, spriječiti devastaciju ne može, iako hoće"

U vrhovima Katoličke crkve ne manjka mitronosnih katolika koji nakon Sinode o Amazoniji prozivaju Papu kao pouzdano svetogrdnika, a eventualno i heretika: kardinali Walter Brandmüller, Raymond Leo Burke, Gerhard Müller, pa nadbiskup Carlo Maria Viganò . 

 

Može li Katolička crkva spasiti Amazoniju? - pita se u naslovu svoga analitičkog članka The New Republic prije sedmice dana. Odgovor ovisi o tome što razumijemo pojmom Katolička crkva.
Ako je posrijedi Crkva kao zajednica svih vjernika, nezaređenih (laika) i zaređenih (klera), odgovor je nedvojbeno: da! Presudna većina onih koji upropaštavaju Amazoniju i onih koji im to omogućuju katolički su vjernici. Svojim se katolištvom silno hvali i na nj se poziva ultrakonzervativni brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, koji je širom otvorio vrata novom upropaštavanju Amazonije u korist latifundista i eksploatatora podzemnoga energetskog i rudnog bogatstva. On jamačno može, vrag je u tome što neće.


Ako je pak riječ o Katoličkoj crkvi kao instituciji koju predvodi rimski biskup papa Frane, onda je lako uvidjeti da ona čini što može, ali može samo govoriti i nagovarati, spriječiti devastaciju ne može, iako hoće.


Amazonija je područje sliva Rijeke Amazonki (Rio de las Amazonas), koje obuhvaća gotovo polovicu Južne Amerike. Oko tri četvrtine Amazonije je u granicama Brazila, a ostatak dijeli još osam zemalja, u smjeru kazaljke na satu: Bolivija, Peru, Ekvador, Kolumbija, Venezuela, Gvajana, Surinam i Francuska (naime, njezin prekomorski departman Gijana).


Amazoniju je poglavar Katoličke crkve papa Frane stavio u prvi plan sazvavši preklani izvanredno zasjedanje Biskupske sinode pod naslovom: “Amazonija: novi puti za Crkvu i integralnu ekologiju”. Ono je održano prošli mjesec, kroz tri tjedna, u Vatikanu. U žarištu su sinodske rasprave, kako je papa Frane istaknuo sazvavši je prije dvije godine, “novi puti radi evangelizacije onog dijela Božjeg puka, ponajprije urođenika, često zaboravljanih i lišenih perspektive mirne budućnosti, pa i zbog krize Amazonske prašume, kapitalno važnih pluća našeg planeta”. Dakle, kako smo ovdje već napomenuli, svrha su evangelizacija i ekologija, s obzirom na važnost Amazonije po svu Zemlju, ne gledajući samo na ambijentalni aspekt, nego i na “humane i socijalne dimenzije”, kako ih je Frane naglasio u enciklici “Laudato si’”.


Tu je encikliku, opetujmo, citirao i brazilski kardinal Cláudio Hummes. “Ne postoje dvije odvojene krize, jedna ambijentalna a druga socijalna, nego samo jedna jedinstvena i kompleksna socioambijentalna kriza. Smjernice za rješenje iziskuju integralan pristup radi suzbijanja siromaštva, vraćanja dostojanstva isključenima i, istodobno, očuvanja prirode”, jer je to “sve povezano”, tvrdi Papa. To je “integralna ekologija”, kaže Hummes, koja zahtijeva “ekološko obraćenje nadahnuto sv. Franom Assiškim”.



Protraćenih pola stoljeća


Alexander Zaitchik
, autor članka spomenutoga u početku, u tom sklopu zalazi u naslovno pitanje nešto dublje, postavljajući implicitno mnogo kompleksnije pitanje: može li Katolička crkva kroz akciju u Amazoniji i za Amazoniju ako ne spasiti, a ono barem otkupiti samu sebe, kad je već odbila oslobađati na ovome svijetu - kako je sugerirala zgažena “teologija oslobođenja”, čija su pitanja i dan danas aktualna, ali je u pola stoljeća njihova nerješavanja pola amazonskih i okolnih katolika uteklo iz Katoličke crkve pod skute raznovrsnih protestantskih crkava, ili pak paraprotestantskih, sazdanih po načelu “sam svoj majstor”.


Tih protraćenih pola stoljeća simbolički je naglasio kardinal Hummes, otišavši - zajedno s grupom svojih istomišljenika sinodskih otaca - služiti misu za oltarom u Katakombama svete Domitile, na istome mjestu gdje su se 54 godine ranije okupili tada koncilski oci dok je misio dom Hélder Pessoa Câmara, “nadbiskup brazilskih favela”.


Hummes je onaj kardinal koji je Jorgeu Mariju Bergogliu u Sikstinskoj kapeli, netom je izabran za papu, rekao: “Misli na siromahe!” Pa je to Bergoglio obznanio kao jedan od razloga zašto je prvi, u dvotisućljetnoj povijesti papinstva, uzeo ime “siromaška iz Assisija” Frane.


A Hélder Câmara je bio kardinal koji je, nepozvan, došao podržati tada još franjevca Leonarda Boffa dok ga je tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger (potonji Benedikt XVI), kažnjavao zbog “teologije oslobođenja”. On je bio onaj jezičavi kardinal koga je sv. Pavao VI, čovjek posve dobrodušna i blaga humora, pozdravio: “Dobar dan, moj kardinale socijalisto!” pa čuo odzdrav: “Zdravo, moj papo komunisto!” “Kad hranim siromahe, zovu me svetim. Kad pitam zašto su siromašni, zovu me komunistom”, više puta je rekao kardinal Câmara, upirući prst u bolnu ranu “živog tijela Kristovoga”, kako crkva (ne samo Katolička) sebe voli zvati.


Kardinal Hummes je, za oltarom Svete Domitile, nosio štolu pokojnog kardinala Câmare (u istu komunikacijsku svrhu zašto je Benedikt XVI nosio štolu Pija XII i njegov pastoral). Câmara i neki ini koncilski oci sklopili su ondje “Pakt za siromašnu i služeću Crkvu”, obavezujući sebe same na skromnost i siromaštvo, naime na život poput pastve i na odricanje od privilegija. Obavezali su se, među inim, da će financije svoje dijeceze povjeriti kompetentnim i dostojnim laicima (vjernicima bez kleričkog reda). Među potpisnicima nisu bili samo privrženici “teologije oslobođenja”. Više ih je bilo bliskih “novoj teologiji” Yvesa Congara, Henrija de Lubaca i Jeana Daniéloua, osobito među njemačkim koncilskim ocima, a tu se svrstao, koliko pamtim, i tadašnji biskup, a potonji nadbiskup Frane Franić.

Pope Francis speaks during a meeting with members of an indigenous group from the Amazon region, at the Coliseo Regional Madre de Dios in Puerto Maldonado, Peru, January 19, 2018. REUTERS/Alessandro Bianchi - RC1B59097DA0
Alessandro Bianchi / REUTERS

Govor pape Franje tijekom okupljanja s domorocima iz Amazone, Puerto Maldonado, Peru, 19. siječanj, 2018.


Očita je aluzija na taj pakt bila rečenica pape Frane: “O, kako bih volio Crkvu siromašnu i za siromašne!” On je, uostalom, kao nadbiskup živio u skladu s Paktom iz katakombi, a kao papa se odbio useliti u Apostolsku palaču (koju koristi samo u reprezentativne svrhe), uzevši za se prvo jednu, a onda još jednu sobu u Gostinjcu sv. Marte, s komforom hotela s trima zvjezdicama.


Eto, to treba imati na umu kada se govori o najnovijem Paktu iz katakombi. Ovaj put je, pri oltaru svete Domitile, prvo obnovljen pakt iz 1965, a onda nadopunjen novim Paktom iz katakombi za zajednički dom, naime “našu jedinu Zemlju”, kako je to formulirano prije pola stoljeća u Stockholmu.


Novi Pakt se poziva na “integralnu teologiju u kojoj je sve povezano, te su sva bića sinovi i kćeri Zemlje”. Integralna teologija nastoji obuhvatiti cjelinu Božjeg stvaranja, kako ga prezentira Stari zavjet, a ne samo Šesti dan (petak), kada je po tom izvoru stvoren čovjek. Uostalom, ako nam je do oba biblijska zavjeta, očito je da je Bog imao nekih naknadnih rezervi oko toga što je stvorio u petak: prvo je u Općem potopu obavio temeljitu lustraciju Evinih i Adamovih potomaka, a sljedeći put je pokušao popraviti pokvareno poslavši Sina da se napati i tom patnjom i smrću otkupi ljude, pod uvjetom da se posvete stalnoj konverziji, metanoji, na koju poziva i listopadska Sinoda.
Sinodski zaključni dokument bavi se ponajviše konverzijom i akulturacijom, pri čemu Amazonija nije iznimka, nego najugroženije područje, vršak ledene sante, dok su problemi univerzalni za univerzalnu Katoličku crkvu.


Izrijekom se bavi integralnim obraćenjem (konverzijom) vjernika na put sv. Frane Assiškoga (čije je ime odabrao papa Bergoglio), na put skromnosti, suzbijanjem zagađenja rudarsko-naftne industrije, prometa narkoticima, alkoholizma, trgovine ljudima, kriminalizacije branitelja teritorija, ilegalnih oružanih grupa itd., dakle rak ranâ Amazonije i inih ključnih slivova (poput Konga ili Nila).
Bavi se i akulturacijom: potrebom da Crkva donese Evanđelje i Isusa na način prihvatljiv lokalnom pučanstvu (kao što su to činila svojedobno, na primjer, ona dva Grka, Ćiril i Metod, obraćajući se Slavenima), a ne kao kolonizator i ideološki trbuhozborac imperijalizma.
 


Pera i perjanice


U tu svrhu, rekli su sinodski oci, trebaju misionarske ekipe koje će pomoći župnicima da ponude “inkulturirane liturgije”. Ponetko ih naziva “Amazonskim obredom”, iako nije to posrijedi. Ali ipak su anonimni borci za arijevsku čistoću kršćanstva s oltara Sv. Marije u rimskoj Transpontini ukrali i bacili u Tibar figure Majke Zemlje, njima poganske, a Papi simbole zajedničke skrbi za očuvanje Zemlje i njezine prirode kako ju je Bog stvorio, po abramitskom vjerovanju.


Pope Francis attends a meeting with indigenous groups from the Amazon region at the Coliseo Regional Madre de Dios in Puerto Maldonado, Peru, January 19, 2018. Osservatore Romano/Handout via REUTERS ATTENTION EDITORS - THIS IMAGE WAS PROVIDED BY A THIRD PARTY - RC16B6B401D0
Osservatore Romano / REUTERS

''Bitka se vodi u Katoličkoj crkvi, pa i zato što je ona dovoljno široka i, zapravo, u suštini pluralistička (...) ali u pitanju opstanak i budućnost čovječanstva"

Dokument je artikuliran u poglavljima o obraćenju: integralnome, pastoralnome, kulturalnome, ekološkome, te sinodalnome - što se ne odnosi na Sinodu, nego na potrebnu sinodalnost potrebitoga puka Božjega, pa se u tom sklopu govori i o ulozi laika, i đakona, i žena.


Kao što je “Laudato si’” različita od svih inih papinskih enciklika u ovim vjekovima otkako pape šalju biskupima te okružnice, tako je i sinodsko zasjedanje bilo drukčije: pored otmjene gospode u talarima i s purpurnim ili grimiznim kippeleom (koji se u katolika zove “soli Deo”, ali neodoljivo podsjeća na svoga židovskog pretka), našli su se auditori s perima u glavi. Dobro, i sv. Ivan Pavao II je za svojih pastoralnih putovanja, pa i na postamentu pred Vatikanskom bazilikom, znao staviti na glavu i “indijansku” perjanicu, ali to je bio folklor - a prošli mjesec su pera i perjanice, odnosno glave pod njima, prvi put dobile i pravo riječi (ali ne i glasa) u katoličkome crkvenom gremiju, pola milenija pošto je pobožan i pošten dominikanac Bartolomé de las Casas digao glas protiv zvjerstava koja su španjolski kolonizatori počinili nad američkim domorocima, pritom se pozivajući na Krista na križu, apsolutno nedužnoga u tome svetogrđu. I onda i sada više je odjeka imao i ima humanist i teolog Juan Ginés de Sepúlveda, koji je tvrdio da su urođenici ljudi nižeg ranga, pa su im potrebni gospodari da ih civiliziraju (ali u habsburškoj Španjolskoj se u XVI stoljeću o tome barem razborito raspravljalo, u Bolsonarovu Brazilu se u XXI stoljeću ne raspravlja nego pali i puca).


Bogu iza nogu


A što se nas to tiče, ta Amazonija, Bogu iza nogu? Sve da i ne dišemo dio kisika koji ona proizvodi, tiče nas se onaj dio Franine enciklike “Laudato si’” koji zahtijeva “novu i univerzalnu solidarnost”. Frane nas poziva da se s prirodom suočimo s divljenjem, da i nju volimo kao plod Božjeg stvaranja, ne manje važan od nas samih, nužan da preživimo. Nije neizostavna vjera, dovoljan je zdrav razum, ona luč razbora, da se shvati dijalektička povezanost prirode i čovjeka, koji je izvorno njezin dio i koji, uništavajući je, uništava svoj habitat.


Naravno, mnogi su toga svjesni, ali pretpostavljaju da je problem ili preuveličan (na primjer kad je riječ o klimatskoj katastrofi), ili dalek (u pogledu suše, pomanjkanja pitke vode, skapavanja djece na inim kontinentima), ili zapravo riješen (na primjer nuklearno naoružanje koje je i dalje dovoljno da razori Zemlju i život na njoj). Papa misli da je zadnji čas, da - kako kaže Greta Thunberg - “naš dom gori”. Poziva da se smjesta fosilna goriva zamijene obnovljivim izvorima energije. Da se odreknemo ponečega danas radi drugih drugdje i naših vlastitih potomaka sutra. To je njemu solidarnost.
Nije on prvi papa koji se latio tog pojma. Sv. Ivan Pavao II, još dok je bio krakówski nadbiskup Karol Wojtyła, upravo je tako - poljski: Solidarność - nazvao sindikat koji je veoma djelotvorno potkopao sovjetoidni sustav u Poljskoj. Današnji poljski bigotni suverenisti na taj su Wojtyłin pojam i hraknuli i pljunuli, klečeći s krunicama na granici Poljske protiv muslimanskih hordi kojih nema. U nas se to obavlja manje licemjerno.


U vrhovima Katoličke crkve ne manjka mitronosnih katolika koji nakon Sinode o Amazoniji prozivaju Papu kao pouzdano svetogrdnika, a eventualno i heretika: kardinali Walter Brandmüller, Raymond Leo Burke (bivši prefekt Vrhovnog sudišta Apostolske signature), Gerhard Müller (bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere), pa nadbiskup Carlo Maria Viganò (bivši nuncij, prelat koji je prevario i opljačkao vlastitog brata, po pravomoćnoj presudi, dostojan moralni suputnik spomenutoga bivšega velikog inkvizitora i bivšega vrhovnog suca, čija curricula ne treba podcjenjivati).


Bitka se vodi u Katoličkoj crkvi, pa i zato što je ona dovoljno široka i, zapravo, u suštini pluralistička (za razliku od nekih vjerskih zajednica gdje nema prostora ni za sukob). Ali nije posrijedi bitka za opstanak i budućnost te Crkve, nego je u pitanju opstanak i budućnost čovječanstva. A Amazonija, ili bazen Konga, a na drugi način Sveta Zemlja i sav Bliski i Srednji istok oko nje, odnosno azijski jugoistok, jesu poprišta te bitke u kojoj nije nevažno da su u glavnim gradovima supersila (Pekingu, Washingtonu i Moskvi), odnosno ostalih najnapučenijih država (Delhiju, Brasiliji i Djakarti) sve rigidniji i neliberalniji režimi.


Pitanje bi trebalo glasiti: može li Katolička crkva spasiti svijet? Ili barem sebe?