Piše Inoslav Bešker Milanska Scala vraća Saudijcima investicije, ali ne obustavlja suradnju

Autor:

19.03.2019.

FILE PHOTO: People stand in front of the La Scala opera house during the opening of the 2017-2018 opera season in Milan, Italy December 7, 2017. REUTERS/Stefano Rellandini/File Photo
Stefano Rellandini / REUTERS

La Scala na početku operne sezone

Upravno vijeće milanske Scale, najpoznatijega opernoga kazališta na svijetu, izbjeglo je najavljenu tešku krizu upravljanja salamunskim rješenjem: jednoglasno je odlučilo da Teatro alla Scala vrati svojim nesuđenim saudijskim partnerima akontaciju od 3,1 milijuna eura, ali nitko ondje nije javno otvorio pitanje otkaza nadintendantu i umjetničkom ravnatelju Alexanderu Pereiri, pa ni Philippe Daverio, delegat Oblasti Lombardije, čiji je predsjednik grmio da Pereiru treba otjerati zbog suradnje sa Saudijskom Arabijom.

Čvor je, na talijanski način, raspleo milanski gradonačelnik Beppe Sala, koji je po toj dužnosti predsjednik Teatra alla Scala, od 1996 privatne neprofitne zaklade u kojoj mjesto u upravi imaju glavni financijeri te operne kuće. Znači, nema šanse da u Upravno vijeće uđe i predstavnik Saudijske Arabije odnosno, preciznije, Ministarstva kulture te vehabijske monarhije koje predvodi Badr bin Abdullah bin Mohammed Al Farhan – ili pak amerosaudijskoga naftnog kolosa Aramco.

Sala je, razgovarajući s novinarima, objasnio da je Pereira pokazao "krajnju naivnost“, da ugovor sa Saudijcima nije smio potpisati bez rasprave u Upravnom vijeću i njegove odluke. Gradonačelnik je istodobno naglasio prilično odrješito da će sa Saudijskom Arabijom biti još suradnje, bez obzira na kuku i motiku koju su protiv investicija iz Riada digli i Bruxelles i neki viđeniji talijanski političari, poput Vladina "jakog čovjeka“ ksenofoba Mattea Salvinija. Ako bi se išlo tom metodom, "ako bismo napravili popis zemalja s kojima se ne razgovara zbog ovog ili onog razloga, bio bi prilično dugačak“, polemički navodi Sala: "Ili će nam naša Vlada dati 'crnu listu' zemalja s kojima ne smijemo razgovarati, ili neće“, a u tom slučaju će Scala i dalje autonomno odlučivati o svojoj međunarodnoj suradnji.

Uostalom, taj teatar je važna stavka izvoza talijanske, evropske i zapadne kulture, naviknuo je putove krčiti a ne zakrčiti.

Pereiri mandat istječe 2020, za koji mjesec počinje potraga za nasljednikom, teorijski bi Pereira mogao biti i potvrđen, ali Sala kaže da bi ubuduće htio razdvojiti upravnu dužnost nadintendanta od pozicije umjetničkog ravnatelja.

Obilati avans (tri milijuna za Scalu i 100.000 za njezinu buduću Glazbenu akademiju u Riadu) trebalo je da bude zaokružen na 15 milijuna u pet godina – izvrstan vjetar u financijska jedra. Pokazalo se da nije bilo oportuno, više u Evropi nego u Arabiji, od koje bi se očekivalo da se zgrozi nad kostimima balerina. Pereira se za taj novac obavezao da će Scalina filharmonija održati dva koncerta u Riadu, gdje je u 2020 predviđena i koncertna izvedba Traviate pod ravnanjem Zubina Mehte.

Kad se zrelije promisli, još bi veći šok za vehabijsku elitu morala biti ta Verdijeva opera, koja počinje napitnicom (alkohol!) i kojoj je naslovna junakinja bludnica (jer to znači: La traviata).

Treba li se "zatvoriti kako bismo obranili ili otvoriti da bismo uvjerili?“, pitao se u tom povodu javno Franco Debenedetti, poduzetnik i dugogodišnji postkomunistički senator. On sugerira da je u gradu Pietra Verrija i Cesarea Beccarije prikladnije izabrati stih kako su "Talijanke opuštene i lukave“ (iz Rossinijeve Talijanke u Alžiru) nego da je "muslimanski ponos sahranjen u moru“ (kako se predstavlja Verdijev Otello). Corrado Augias podsjeća da, unatoč barbarskom smaknuću novinara Jamala Khashoggija, Italija sa Saudijskom Arabijom ima plodne diplomatske i ekonomske odnose, da je francuska izvezla i ponešto Louvrea u Abu Dabi, pa da ne škodi izvoziti operu i poučiti tamošnje adolescente glazbi i baletu. "Ako prokontroliramo koji su naručitelji i kako stečenim novcem stoljećima financirali umjetnička djela, počev od naše Renesanse, našli bismo i gorih“, komentira Augias.

Da je utekao iz Atene nakon osude, a put mu je bio otvoren, Sokrat bi vjerojatno obogatio čovječanstvo daljnjim plodovima svoje filozofije, ali bi je osiromašio za rijetko, gotovo jedinstveno etičko svjedočanstvo: da treba ne samo živjeti, nego i umrijeti u skladu sa svojim naukom.

Premisa je jasna: znanje i stvaralaštvo otvaraju obzore čovječanstvu. Svakim umjetničkim djelom smo bogatiji, pa i reproduktivnim; svakim izumom smo moćniji.

Etika nas, međutim, pita: je li to bilo dobro ili zlo? Odgovor je rijetko kad jednoznačan.

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version