Slučaj poduzeća Lourdes: 'Mislite na duhovne potrebe vjernika, a ne na novac'

Autor:

09.06.2019.

, Image: 346459635, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Profimedia, Alamy

I Lourdes je, dvije godine nakon Međugorja, pao pod papinsku “prisilnu upravu”.

Papa Frane je u najpoznatije marijansko svetište u svijetu (i drugo katoličko hodočasničko svetište po apsolutnoj popularnosti, odmah nakon Rima) poslao svog izaslanika “za skrb nad hodočasnicima”, mons. Antoinea Hérouarda (62), pomoćnog biskupa u Lilleu, po prvotnom obrazovanju menedžera. Hérouard je imenovan izaslanikom “ad nutum Sanctae Sedis” (na dispoziciji Svete Stolice). Na taj način je poglavar Katoličke crkve izvlastio u tom pogledu iz nadzora nad Lourdesom i biskupa Tarbesa i Lourdesa mons. Jeana Renéa Brouweta (56) a i aktualne duhovne i poslovne ravnatelje u Lourdesu. Biskup Brouwet zadržava sve svoje nadležnosti u dijecezi Tarbesa i Lourdesa.

Biskup Antoine Henry Pierre Marie Hérouard diplomirao je u renomiranoj Visokoj poslovnoj školi (HEC) u Parizu, u nadležnosti pariške Privredne i trgovinske komore. Tu je školu, koja formira vrhunske francuske menedžere, The Economist rangirao na drugo mjesto poslovnih škola u svijetu, nakon Henleyja, a prije Warwicka, Berkeleyja, Kellogga itd. Nakon toga je Hérouard postigao licencijat (magisterij) iz moralne teologije. Kombinacija menedžmenta i moralne teologije zacijelo nije uobičajena, ali barem formalno objašnjava zašto je papa Bergoglio odabrao biskupa Hérouarda za veoma pipav posao u Lourdesu. Hérouard je, osim toga, bio svojedobno predstavnik kardinala Lustigera u francuskome Nacionalnome savjetodavnom povjerenstvu za ljudska prava, te njegov vikar za solidarnost i elemozinar Pariške nadbiskupije, a preklani je poslan za pomoćnog biskupa u Lilleu. Tu će dužnost obavljati i dok bude nadzirao Lourdes.

O Hérouardovu stavu spram financija svjedoči i njegova izjava pošto je otkrivena pronevjera u Francuskoj biskupskoj konferenciji: “Crkva je organizacija koja počiva na povjerenju. Ova zlosretna afera pokazuje da neki zlorabe to povjerenje. To nas tjera da budemo danomice sve profesionalniji.”

Dva čina krize

Papinsko pismo mons. Hérouardu s odlukom pročitao je u četvrtak u podne u Lourdesu nadbiskup Rino Fisichella, predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju, vatikanskoga kurijalnog dikasterija kojemu je Papa preklani povjerio skrb za pastoralni rad u svetištima.

Prevedeno opet na pučki jezik sa crkvenoga, Papa zahtijeva da se u Lourdesu više staraju za duhovne potrebe vjernikâ, “za molitvu i kršćansko svjedočenje”, a manje za stjecanje novca. Vatikan očito ocjenjuje da je na financijsku krizu Lourdesa dosadašnja uprava odgovorila na pogrešan način.

Naravno, u papinskom dokumentu se ne spominje termin “prisilna uprava”, ali upravo to je, necrkvenim jezikom rečeno, srž odluke za koju je Andrea Tornielli, nakladni ravnatelj Dikasterija Svete Stolice za komunikacije, naglasio da je “na crti s odlukom donesenome 2017 za Međugorje”.

Za razliku od Međugorja, Katolička crkva je priznala autentičnost Bogorodičine objave Bernadetti Soubirous kao čudo (u katoličkoj verziji kršćanske vjere crkveno priznanje bilo kojeg čuda, nakon onih obznanjenih u evanđeljima i Djelima apostolskima, ne obavezuje vjernike da u ta čuda povjeruju, jer je vjera vjerovanje a ne znanje).

S druge strane, kao i u Međugorju, zarada je stavljena ispred vjerskih potreba hodočasnika – kažu u Vatikanu, ali off the record.

Kriza u Lourdesu imala je dosad dva čina. Prvo se trošilo i investiralo široke ruke, ne predviđajući evropsku krizu 2008-2016. Kriza je izazvala smanjen dotok hodočasnika i s njime smanjen dotok novca. Naime, kroz deset godina od početka krize broj hodočasnika u grupno organiziranom hodočašću smanjio se za 34 posto. Doduše, povećan je broj individualnih hodočasnika za 12 posto, ponajviše iz Azije, razvojnog tržišta vjerskog turizma, ali to nije bilo dovoljno.

Svetište u Lourdesu je osrednji ekonomski pogon, s oko 330 uposlenih (više nego Država Vatikanskoga Grada) i s godišnjim proračunom od oko 30 milijuna eura. To je “poduzeće” (da upotrijebimo poslovni termin) bilo u gubicima desetak godina za redom, sve do prošle poslovne godine. U tih desetak godina gubici su se popeli na ukupno desetak milijuna eura (Sveta Stolica je i za manje gubitke “skidala” biskupske glave, na primjer u Sloveniji). Biskup Brouwet je stoga povukao neuobičajen potez: na njegov poziv je 2017 za glavnog ravnatelja Svetišta u Lourdesu došao Guillaume de Vulpian (58), dugogodišnji Renaultov menedžer. On je također diplomirao u HEC-u, kao i biskup Hérouard, a onda je završio i specijalizaciju u Manchesterskoj poslovnoj školi.

Godinu dana ranije na to je mjesto postavljen industrijski menedžer Thierry Lucereau, koji nije uspio znatnije popraviti poslovni rezultat. De Vulpian, koji se za razliku od Lucereaua uglavnom bavio trgovinom (prodajom Renaultovih automobila), u dvije je godine, s jedne strane, sanirao budžet, a s druge izazvao gomilu nezadovoljstava svećenikâ, dobavljačâ i hodočasnikâ svojim financijskim škarama odnosno satarama.

De Vulpian je smanjio troškove dobavljača za 9 posto, trošak funkcioniranja svetišta je srezao za 15 posto (uglavnom ne upošljavajući novu čeljad umjesto onih koji su otišli, pretežno u mirovinu), a dnevni prinos hodočasnika (ondje to ne vole zvati ulaznicom) povećao sa 2 na 2,50 eura za došavše u grupama, a na 3 eura za individualne hodočasnike.

Ravnatelji hodočasništva uzeli su stoga de Vulpiana na zub: njihova je teza da je tako ekonomija stavljena ispred duhovnosti. A Vatikan je bio zainteresiran doznati zašto manje-više sva velika hodočasnička svetišta bilježe opet povećane broja hodočasnika a Lourdes ne, dapače.

Mlinarska kći

Lani je Papa poslao mons. Fisichellu kao svoga apostolskog vizitatora. Za razliku od nadbiskupa Hosera u Međugorju, Fisichella nije mogao ostati u Lourdesu, jer ima pune ruke posla u Vatikanu. Tako je “iz špila” izvučen mons. Hérouard, koji mora riješiti “kvadraturu kruga”: paziti da Lourdes, najpoznatije i najpopularnije marijansko svetište u svijetu, ne padne opet u gubitke, a da se istodobno s njega skine stanovita stigma industrijaliziranog hodočašća, koje miriše više na trgovinu nego na pobožnost.

Lourdes je mali grad u jugozapadnoj Francuskoj, u podnožju Pirinejskoga gorja, u oblasti Hautes-Pyrenées, na nadmorskoj visini od 420 metara. S juga u nj ulazi rijeka Gave de Pau, koja teče dalje prema Béarnu, prolazeći pored nekoliko špilja. Jedna od njih je pored Massabiellea, koji je u XIX stoljeću bio zaselak pored Lourdesa, a sada je njegova četvrt.

Baš ondje je 1858 nepismena mlinarska kći, Bernadette Soubirous, obznanila je da je u pećini pokraj rijeke Gave de Pau vidjela damu u bijelome, koja joj se objavila kao Bezgrešno Začeće, tj. Bogorodica Marija. Špilja je ubrzo bila zatvorena za javnost, ali intervenirala je francuska carica, pobožna Eugènie Montillo, supruga Napoléona III, pa je špilja otvorena u listopadu te iste 1858.

Evo kako je Bernadette Soubirous sama ispričala povijest svojih susreta s Bogorodicom.

Prvi susret

Prvi se susret zbio 11. veljače 1858. Bernadette je tada imala 14 godina, najstarija je kći obitelji Soubirous, gdje je otac mlinar, bez novca i istjeran iz stana, pa je svoju obitelj smjestio u špelunku koja je u ranijim vremenima služila u Lourdesu kao zatvor.

Tog je jutra izišla sa sestrom i još jednom prijateljicom da bi pokupila drva u šumi. Ispred špilje u Massabielleu teče kanal koji nedaleko utječe u rijeku Gave de Pau. Voda obično onuda nanese nešto drva. “Bila sam pred špiljom i odjednom sam oćutjela dah snažnog vjetra. Okrenula sam glavu prema livadi Lafitte, ali sam vidjela da su ondje stablima grane nepomične. Onda sam pogledala prema špilji. U sve jasnijem svjetlu opazila sam mladu ženu, odjevenu u bijelo, s bijelom maramom, nebesko plavim pojasom i žutom ružom uz noge, koja mi je pokazala da joj se približim. Preplašila sam se i vjerujući da sanjam, protrljala sam oči rukama. Mlada žena i dalje je bila ondje. Izvukla sam iz džepa krunicu, ali nisam bila kadra učiniti znak križa. Mlada žena podigla je ruku u kojoj je i ona držala jednu krunicu i prva se prekrižila. Išla sam ponoviti njezin pokret i taj put mi je pošlo za rukom. Veliki strah koji me je spopao u početku tada je već nestao, bacila sam se na koljena i izmolila krunicu, nakon čega je ta vizija iščezla.”

Drugo ukazanje dogodilo se 14. veljače: “Drugi put je to bilo u sljedeću nedjelju, kada sam došla s još nekim djevojčicama, da bih provjerila jesam li se prevarila. Započela sam moliti krunicu, pa sam ponovno vidjela istu gospođu. Sa sobom sam bila donijela nešto svete vodice…Ona se smijala.”

Treće ukazanje bilo je u četvrtak, 18. veljače: “Tek treći put smo razgovarale”, prisjeća se Bernadette. Bila je ponijela sobom papir i pero, “ali ona mi s osmijehom na licu reče da neće biti nužno zapisati ono što će mi reći…; zamolila me da joj učinim ljubaznost i da se vraćam ondje svih sljedećih 15 dana”. Dodala je “da mi ne obećava da će me učiniti sretnom na ovome svijetu, nego na onome drugome”.

“Išla sam onamo svih sljedećih 15 dana. Vizija mi se ukazala svaki od tih dana, osim jednog ponedjeljka i jednog petka”, prisjećala se Bernadette.

Tek pri osmom ukazanju, 24. veljače, Bogorodica je imala poruku koja se ponavljala sljedećih dana: “Pokora, pokora, pokora! Moli Boga za obraćenje grešnika”. Bernadette je shvatila da je pozvana i sama učiniti geste pokore, pa je poljubila zemlju pred Bogorodičinim nogama, te se pokrenula na koljenima prema unutrašnjosti špilje.

“Sveta Djevica je izabrala mene jer sam bila najsiromašnija u Lourdesu”, objasnila je Bernadette, kasnije, zašto je upravo ona bila posrednica između Bogorodice i ljudi. Ne u svemu. Tri tajne Bernadette nikome nije povjerila nego ih je odnijela sa sobom u grob. Ili, na nebo, ovisno o tome kako tko vjeruje.

Sa 13 godina nije znala ni čitati ni pisati. Život joj se sastojao u pjestovanju mlađih sestara i braće, a i ovaca, kada bi boravila u Bartrèsu. Samo mjesec dana prije ukazanja i njoj se ukazala prilika da pohađa nakratko besplatnu školu lourdeskih redovnica.

Stidljiva i plašljiva curica nakon ukazanja postala je daleko smionija, jer se unatoč svojoj socijalnoj marginaliziranosti, bez problema nosila sa svima koji su osporavali njezino iskustvo i pokušavali je uhvatiti u laži. U jednom trenutku, kada joj je ponestalo strpljenja, rekla je: “Zadužena sam da vam to reknem, a ne da vas natjeram vjerovati”.

Još dvije godine nakon ukazanja živjela je istim, jednostavnim životom, služeći kao dadilja po danu. Nakon toga ušla je u školu redovnica da bi ipak do kraja naučila čitati i pisati. Tu je nikla i njezina želja da se i sama zaredi, ali slabo zdravlje joj je bilo prepreka. Rastužena, rekla je: “Baš sam ni za što”.

Ipak se 1864. odlučila ući u samostan Milosrdnih sestara u Neversu. Ostala je u Lourdesu sve do prve službene mise koja je u špilji održana 21. svibnja 1866. Sva u suzama oprostila se od špilje 3. srpnja, riječima: “Bila je moj raj, nikad je više neću vidjeti”.

Svoj ulazak u novicijat objasnila je i ovim riječima: “Došla sam amo da se sakrijem”.

Radila je kao bolničarka u stacionaru glavnog samostana Sestara milosrdnica do 1873. kada se ozbiljno razboljela i kad je počela njezina završna kalvarija: uz astmu i tuberkulozu, stigao je i rak na desnom koljenu. Umrla je 16. travnja 1879. sa samo 35 godina.

Biskup Tarbesa Bertrand-Sévère Mascarou-Laurence službeno je priznao ukazanje 1862. Već ranije je počela izgradnja kapelice na mjestu gdje je stajala Bernadette Soubirous. Ta je kapelica kasnije uklopljena u veliku Baziliku Bezgrešnog Začeća (l’Immaculée Conception). Kasnije je niže izgrađena i bazilika Naše Gospe od Krunice (Nôtre Dame du Rosaire).

Zabačeno seoce

Nedaleko je Prihvatilište Naše Gospe, bolnica u kojoj se prihvaćaju i smještaju bolesnici koji dolaze vapiti ozdravljenje u Lourdes.

Grad je urbanistički promijenjen, izgrađen je Bulevar Špilje. Porušena je dotadašnja župna crkva i zamijenjena reprezentativnijom. Željeznička pruga stigla je 1866, a tramvaj 1899. Sagrađeni su i mnogi hoteli, među njima Grand Hôtel de la Grotte sedamdesetih godina pretprošlog stoljeća, te Grand Hotel Moderne (1896). Ponudu su dopunili hodočasnički domovi, restorani i gostionice itd.

Lourdes je 1912 postao i dijecezansko središte, kada je biskupija u Tarbesu preimenovana u biskupiju u Tarbesu i Lourdesu.

Beatifikacija Bernadette Soubirous (1925) te nedugo zatim njezina kanonizacija (1933) dale su daljnji poticaj hodočašćima, odnosno vjerskom turizmu. Aerodrom je otvoren 1948.

Procjena je da sada u Lourdes dolazi godišnje više od četiri milijuna posjetitelja (prije desetak godina procjena je iznosila oko šest milijuna posjetitelja). Većinom su to jednostavni hodočasnici, ali ima i nemalo turista privučenih čarom grada, bujnom prirodom koja ga okružuje, te ljepotom obližnjih Pirineja. Taj protok posjetitelja odavno je učinio Lourdes drugim po privlačnosti svetištem i prošteništem kršćana u Europi, nakon Vatikana, a i drugim francuskim turističkim gradom po broju noćenja i po hotelskim kapacitetima, nakon Pariza.

Zahvaljujući i svetištu, Lourdes danas nije više zabačeno seoce, Bogu iza nogu, nego gradić sa oko 20 tisuća stanovnika u koji, međutim, od travnja do listopada, nahrupi spomenuti milijuni hodočasnika i turista.

Dok je izvan samog svetišta, u užem smislu te riječi, uobičajeni vašar kakav je u našim selima jednom godišnje o proštenju, te se prodaju raznovrsni pobožni suveniri, a ne manjkaju ni kafići ni gostionice, samo svetište je zatvoreno ogradom, okruženo zelenilom, a u središtu svega toga je i dalje špilja, pred Gavom koja od tuda, s pirinejskih obronaka, teče prema Sredozemnom moru.

Eto, taj kontrast – ili jaz – morao bi znati prevladati mons. Hérouard, na korist i molitve i vašara