Sve tajne novog dokumenta protiv pedofilije

Autor:

20.07.2020.

Pope Francis delivers his Sunday Angelus prayer to pilgrims gathered in St. Peter's square at the Vatican on July 12, 2020. - Pope Francis said he was
Vincenzo PINTO / AFP

Crkva više ne smije prisiliti na šutnju nekoga tko prijavljuje delikt. Svejedno, ispovjednik ni dalje ne smije prijaviti zločin koji je doznao u ispovijedi, ali mora učiniti sve kako bi ga priznao crkvenim ili svjetovnim vlastima

Vatikanska kurijalna Kongregacija za nauk vjere (osnovana svojedobno kao Sveta inkvizicija), objavila je vademecum (priručnik) za prepoznavanje i suzbijanje pedofilije među svećenicima.

Taj priručnik, sam po sebi, ne donosi neke senzacionalne novosti - ali je senzacionalan pokazatelj kako se i u jednoj vjekovnoj ustanovi, s dvomilenijskom tradicijom, gledišta i postupci mogu stubokom promijeniti u samo 15 godina, u pontifikatima Benedikta XVI i osobito Frane.

Naime, još potkraj pontifikata sv. Ivana Pavla II vrhovi Katoličke crkve - uz rijetke iznimke - smatrali su, prvo, da su slučajevi pedofilije među svećenstvom malobrojni, dakako vrijedni osude, ali da ih ne treba iznositi na velika zvona, da u njih ne treba uplitati svjetovne sudbene vlasti, da “prljavo rublje valja prati u kući”, skandale zataškati, i na taj način čuvati ugled Katoličke crkve kako bi imala autoriteta u svome evanđeoskome i spasenjskom poslanju.

Mnogi u Katoličkoj crkvi naprosto nisu bili kadri pedofiliju pojmiti kao kazneno djelo, nego kao moralni prekršaj, nešto što se rješava pokorom ili, u najgorem slučaju, detaširanjem u “popravni samostan” (ne postoje u strukturi, postoje u praksi). Nisu bili kadri sagledati žrtvu i traumu koja joj je nanesena, nerijetko doživotnu. U ponekim slučajevima, ne baš rijetkima, bilo ih je koji su prijavu smatrali klevetom, sotonskim aktom protiv Crkve, ne vjerujući da bi neki svećenik pao tako nisko (ta se reakcija omakla u Čileu i papi Frani; kad je shvatio kako su ga nasamarili čileanski biskupi ishodio je da se svi oni odreknu dužnosti do njegove sljedeće odluke).

Vodeći o svemu tome računa, novi priručnik - iako ne donosi neku bitnu novost - sam je po sebi revolucionaran: donosi upute za standardni postupak u slučajevima pedofilije, a to je priznanje da pedofilija više nije tretirana kao bolna i rijetka iznimka, nego kao jedan od potencijalnih standardnih zločina u Katoličkoj crkvi, ne manje od prisvajanja novca, političkog manipuliranja, simonističkog lobiranja (na bazi porijekla, stilova života, izvancrkvenih nazora…) itd.

Ne želimo time reći da se Katolička crkva miri s tim zločinima odnosno prijestupima. Naprotiv, ona pokazuje da ih je svjesna, te da shvaća koliko škode njezinu poslanju, njezinu ugledu, a u slučaju pedofilije i njezinoj blagajni.

Temeljita Katolička crkva

Veoma je važno imati na umu još jedan aspekt: nije Katolička crkva jedina organizacija u kojoj se pedofilija javlja kao dugotrajan fenomen. U ovom stoljeću su na površinu izbili bezbrojni slučajevi u drugim crkvama, pogotovu pravoslavnima, u židovstvu, pa u organizacijama koje se pozivaju na vjeru, poput skautskih, pa u organizacijama koje s vjerom nemaju ništa bitno (poput sportskih), naravno i u školstvu - popis je dug. I, da, ne treba zaboraviti da se bitna većina pedofilskih zlostavljanja i zločina javlja u obitelji, pa se ondje obično i zataškava. U ime obitelji.

Katolička crkva je privukla najviše javne i medijske pozornosti jer je najmnogobrojnija, najrasprostrtija po svijetu i, dakako, organizacija koja sebi uzima pravo popovati svima o moralu. S druge strane, Katolička crkva je - kad su je pedofilski skandali počeli probijati kao svetog Sebastijana strijele - učinila više i temeljitije nego sve ostale spomenute organizacije zajedno.

Nekako je naslutila da je taj problem sistemski, a Vademecum navodi na zaključak da to sada i shvaća. I daje novo ubrzanje sada već također standardnom naporu za “saniranje te bolne rane”, kako se izrazio prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Luis Francisco Ladaria Ferrer. Objedinjuje “postojeće norme s praksom”, kaže tajnik Kongregacije mons. Giacomo Morandi u intervjuu koji je objavio Vatican News (i u Vatikanu je engleština zgazila latinštinu).

Kardinal Ladaria precizira da priručnik nije normativan tekst, “ne proglašava nijedan novi zakon, ne donosi ni jednu novu normu. Posrijedi je ‘uputa za upotrebu’, koja nastoji povesti za ruku onoga tko se mora konkretno baviti slučajevima, od početka do kraja, dakle od prve obavijesti o mogućem deliktu (notitia de delicto) do konačnog zaključka procesa (res iudicata). Između tih dvaju krajeva su vremena koja treba poštovati, postupci koje treba poduzeti, obavijesti koje treba dati, odluke koje treba donijeti.”

Ipak ima noviteta: na primjer zabrana da se svećenik okrivljen za spolno zlostavljanje naprosto administrativno preseli (u drugu župu, na drugu dužnost). Mora biti suspendiran i stavljen u stanje da ne može škoditi do donošenja pravomoćne presude. Koliko se vremena rapidno mijenjaju, pokazuje podatak da je priručnik izdan, doslovno, u verziji 1.0: ta oznaka upućuje da se očekuju dorađene verzije tipa 1.4, 17.1. 2.0 i tako dalje (imamo programa koji nose brojeve 10 ili 20, eto i Katolička crkva programira ažuriranje, možda manjka samo antivirus, s obzirom na vještinu, razrađenu kroz vjekove, zaobilaženja i Desetorih zapovijedi, o ostalome da se ne govori).

Poznate norme

“Budući da je posrijedi priručnik”, kaže Morandi, “morat će slijediti bilo kakav razvoj kanonskog zakonodavstva, prilagođavajući se njemu. Također će morati odgovarati na nove izazove koje će iskustvo ponuditi u pravnom tretmanu konkretnih slučajeva. Napokon, vademecum će morati uzeti u obzir razmatranja iz različitih crkvenih zbiljnosti, kao što su biskupije, instituti, crkveni fakulteti, centri za saslušanje uspostavljeni na biskupijskoj i međubiskupijskoj razini”. Njihova “kvalificirana pomoć pomoći će ispraviti, uklopiti, odrediti i objasniti one točke koje će, kao što je i prirodno, zahtijevati dublje promišljanje”.

“Ovo je prvi put” da se postupak “opisuje na organiziran način”, veli Morandi, “od prvih vijesti o mogućem zločinu do konačnog zaključivanja postupka, kombinirajući postojeće norme i praksu Kongregacije. Norme su poznate, dok praksu Kongregacije, tj. praktični način primjene normi, znaju samo oni koji su se već morali baviti tim slučajevima.”

To dakle omogućuje da se praksa Kongregacije, u jednom trenutku centralizirana pod utjecajem tadašnjeg promicatelja pravde (tužioca) u Kongregaciji, mons. Charlesa J. Sciclune, sada opet vrati na razine (nad)biskupija, ali na jedinstven, standardiziran način.

Centralizirati je trebalo dok su biskupije zataškavale zločine u redovima vlastitog svećenstva, decentralizirati treba kada novi slučajevi stalno izbijaju na vidjelo, drmajući Katoličkom crkvom i u tradicionalno bigotnim sredinama, na primjer u Poljskoj gdje je bigotizam postigao državnu vlast, pa je Kongregacija postala usko grlo koje procese oduljuje kada čireve treba čim prije probijati i sanirati da se spasi ono što je u Crkvi još zdravo.

U Vatikanu je izrijekom izražena želja da taj instrument “uzmogne pomoći biskupijama, institutima posvećenog života i društvima apostolskog života, biskupskim konferencijama i raznim crkvenim područjima, da bolje razumiju i provode zahtjeve pravde kad je posrijedi neki delictum gravius (osobito težak prijestup) koji za cijelu Crkvu tvori duboku i bolnu ranu koja zahtijeva liječenje.”

U vademecumu se naglašava da biskupi moraju uputiti civilnim vlastima prijavu slučajeva pedofilije sa strane crkvenog ljudstva ako je to predviđeno lokalnim propisima. Međutim, “čak i ako nema izričite normativne obveze, neka crkveno tijelo podnese prijavu nadležnim civilnim tijelima kad god smatra da je to nužno za zaštitu povrijeđene osobe ili drugih maloljetnika od opasnosti od daljnjih kaznenih djela.” U tom su pogledu nacionalne biskupske konferencije “pripremile smjernice koje uzimaju u obzir lokalne propise”, kaže mons. Morandi.

Koliko znamo, Hrvatska biskupska konferencija nije objavila svoje smjernice o tom tipu zločina. Nema dvojbe da se i u Hrvatskoj promijenila crkvena praksa u tom pogledu, iako se povremeno javljaju podaci o zataškavanju, ili o stanovitoj indulgenciji spram notornih spolnih zlostavljača maloljetnih, na primjer u slučaju splitskog franjevca. Treba priznati da je u Hrvatskoj i od takve crkvene pravde sporije i nedorečenije civilno pravosuđe (inače ne bi, na primjer, bilo moguće da vodeći nogometni klub, referentnu točku mnogih mladih, bez stida vodi odbjegli osuđeni kriminalac, ili da presude protiv jednoga od najkrupnijih stranački motiviranih pretvorbenih profitera padaju u zastaru, jedna po jedna). U takvoj državi suradnja Crkve s civilnom sudbenom vlašću može biti kontraproduktivna, ali to je porazno ne po Crkvu, nego po državu u dobroj mjeri skrojenu po crkvenim naputcima.

Vademecum ipak naglašava da biskup, ako građanska pravosudna tijela zatraže dokumente o nekom slučaju, svakako “mora surađivati ​​s civilnim vlastima”.

Odrješenje od grijeha

Lani je papa Frane i u tu svrhu objavio motu proprio “Vos estis lux mundi” (Vi ste svjetlo svijeta), gdje se zahtijeva da Crkva u takvim slučajevima mora djelovati bez prejudiciranja prava i obaveza koje na raznim mjestima utvrđuju tamošnji državni zakoni, osobito onima za koje se propisuje obaveza prijavljivanja. Mons. Morandi nadalje potiče da se “razglašeni slučajevi tretiraju na isti način kao i oni manje poznati, uvijek prema pravilima zakona. Pred nama nisu ‘likovi’, nego osobe; optuženik, navodne žrtve, mogući svjedoci [...] općenito uvijek postoji slika osobitoga ljudskog stradanja.”

Dakle, priručnik u prvi plan dovodi stradanje i stradalnika.

U tom sklopu odsad se, ako je riječ o pedofilskom nasilju sa strane ljudi u Crkvi, moraju uzeti u obzir i anonimne prijave, koje su dosad u načelu odbacivane a priori. Ipak, “zbog lako razumljivih razloga treba biti oprezan prilikom razmatranja te vrste obavijesti, koja ne bi smjela apsolutno biti hrabrena”. Na isti način “nije preporučljivo a priori odbaciti notitia de delicto koji dolazi iz izvora čija vjerodostojnost može na prvi pogled izgledati sumnjivo”.

To je prekretnica: sada i Katolička crkva, na najvišoj razini, preuzima metodu koju je donedavno ogorčeno predbacivala na primjer novinarima.

“Kako odbaciti pritužbu koja, iako anonimna, sadrži stanovite dokaze (fotografije, videozapise, poruke, audio...) ili barem konkretne i vjerodostojne naznake počinjenja zločina? Ignoriranje samo zato što nije potpisano bilo bi nepravedno”, konstatira mons. Morandi.

Priručnik podsjeća na još jednu prekretnicu: da Crkva više ne smije prisiliti na šutnju nekoga tko prijavljuje delikt, niti žrtvu, niti svjedoka.

Svejedno, ispovjednik ni dalje ne smije prijaviti zločin koji je doznao u ispovijedi, jer ispovjedna tajna opstaje kao obaveza - ali mora “poduzeti sve što je u njegovoj moći” da navede onoga tko ispovijedi zločin da ga sam prizna crkvenim odnosno svjetovnim vlastima. Što znači: sve? Vjerojatno i odluku da ga ne odriješi od grijeha dok ne prizna i izvan ispovijedi.