Tko je kriv za govor mržnje na Internetu: algoritmi ili čovjek?

Autor:

31.05.2019.

World Wide Web inventor Tim Berners-Lee delivers a speech during an event marking 30 years of World Wide Web, on March 12, 2019 at the CERN in Meyrin near Geneva, Switzerland. Fabrice Coffrini/Pool via REUTERS - RC1D56F8B220
Fabrice Coffrini/Pool via REUTERS / REUTERS

Sir Tim Berners-Lee, izumitelj World Wide Weba

Premisa je jasna: znanje i stvaralaštvo otvaraju obzore čovječanstvu. Svakim umjetničkim djelom smo bogatiji, pa i reproduktivnim; svakim izumom smo moćniji.

Etika nas, međutim, pita: je li to bilo dobro ili zlo? To je pitanje moguće dovesti do paroksizma: smije li se smatrati pozitivnim izum kotača, uza sve prednosti koje je donio transportu, ako znamo koliko su nogu dvokolice, trokolice ili četverokolice polomile, koliko ljudi nasmrt zgazile?

Sir Tim Berners-Lee, “otac Weba”, ovih se dana žalostan pitao je li njegov izum poslužio i zlu i zloći, budući da je “Internet postao tribina mržnje”, gdje “algoritmi iznose u prvi plan najžešće komentare”. Govor mržnje zaista nikada nije bio tako lako dostupan, hitro rasprostranjiv i svenazočan kao sada, pošto je prije tridesetak godina ispletena Mreža nad mrežama, naš WWW svagdanji. Ipak, je li krivica do algoritama, ili do onih koji ih pune sadržajima, pojmovima i stavovima?

Usporedimo, načas, sadašnju metodu komunikacije na daljinu s prvim sredstvom interpersonalne komunikacije izvan dosega pogleda i glasa: pismom. Zaista, bez pisama i pismovnih pošiljki nemoguće bi bile uredne objave rata - ali zar ratova nije bilo i prije pisma, i prije pošte, zar nije i drugi svjetski rat započeo bez objave, što mu nije umanjilo ubitačnost, dapače? Kolikogod Marshall McLuhan bio siguran da je medij poruka, sâm je medij u načelu neutralan: papir sve trpi, Internet još i više.

Evgenij Morozov, bjeloruski povjesničar znanosti, jedan od 28 najutjecajnijih Evropljana, kako je lani “izmjerio” Politico, pomalo katastrofičan autor knjige Internetsko razočaranje: Mračna strana internetske slobode (The Net Delusion: The Dark Side of Internet Freedom), odvraća: “Faza koju proživljavamo odražava stanovite globalne kapitalističke tendencije koje daleko nadilaze tehnologiju i kojima se tehnologija podvrgnula, a nije tehnologija proizvela tendencije.”

Naime, smatra Morozov, “kriza u kojoj živimo nije internetska, nego politička, s masama koje se ne smatraju zastupljenima; kriza socijaldemokracije, sve nesposobnije održati svoje egalitarističko obećanje u krajnje globaliziranome i krajnje financijaškom sustavu.”

S druge strane i Morozov kaže da da se “ne isplati razvijati sve djelotvornije tehnološke sustave ako ih se koristi u kaznene i nedemokratske svrhe”. To je podjednako utopijska glupost kao i eventualan stav da se ne isplati razvijati oružje ako će biti korišteno u agresivne a ne u obrambene svrhe, da se ne isplati proizvoditi injekcijske igle ako će ih tko rabiti za heroin a ne za antibiotik, da se ne isplati prodati nož ako će biti korišten za ubojstvo a ne za rezanje kruha.

Problem ama baš nikada nije bio u sredstvu nego u čovjeku. O našim intencijama ovisi hoće li isto sredstvo biti alat ili oružje, što se nesumnjivo odnosi i na automobil, i na iglu, i na Internet, i tako u beskraj.

Upiranjem prstom u tehnologiju i u promet (bilo ljudi, od turista do izbjeglica, bilo podataka), personalizacijom i idolatrijom alata (od Kawasakija do Instagrama), zapravo se uspješno i lukavo skreće pozornost s ljudskog faktora i, što je još gore, nesumnjive ljudske odgovornosti, ne toliko masovne i stoga neidentificirane, koliko osobne, pojedinačne, utvrdljive, pa tako i eventualno kažnjive odgovornosti.

Na upravo završenoj XXIV Međunarodnoj konferenciji o informacijskoj tehnologiji i novinarstvu u Dubrovniku iznesen je, kao ogledan, i slučaj curice koja je na Instagramu postavila pitanje da li da se ubije. Od onih koji su našli za shodno odgovoriti, njih 69 posto joj je sugeriralo da se ubije, pa je tako i postupila.

Nije nju ubio Instagram. Ubila ju je vlastita volja, ubio ju je nedostatak ikakve sućuti za očito ranjivo ili ranjeno biće, ali u tome je ulogu poslovične kapi koja prelijeva čašu odigrala i anonimnost “šaptačâ” zajamčena na Instagramu, koja im je omogućila da nekažnjeno iskažu ubilački instinkt, onaj koji je Hobbes sažeo u tezi da je čovjek čovjeku vuk (nepravednoj i okrutnoj spram jednostavne vučje naravi).

Kako poučava i bajka o Trnoružici, nema te kule bjelokosne koja je kadra odoljeti razvitku, bilo fiziološkome (u slučaju te bajne tinejdžerke), bilo tehnološkome (pošto je alat samo produžetak ljudskih udova i osjetila).

Odabrali zatvaranje spram toga, ili ludističko razaranje strojeva, vazda smo izgubili bitku. Kao što smo izgubili bitku ako smo se na zločincu odmazdili, umjesto da ga preodgojimo, kako je učio još Cesare Beccaria.

Jedino je rješenje usaditi etiku: uz mehanički štitnik i energetski osigurač ugraditi i etički korektiv.

Tu u Dubrovniku je znameniti američki politolog i komunikolog W. Lance Bennett pokazao i dokazao da se golema većina “lažnih vijesti”, pakosnih laži, lansira baš iz desničarskoga političkoga “sferičnog mjehura”. Je li za to kriv Web ili desničarska etika?