Zašto je papa Frane otjerao “kralja” Monaške zajednice

Autor:

29.05.2020.

This photo taken and released on April 13, 2020 by the Vatican Media shows Pope Francis delivering his message during a private Angelus prayer live broadcast from the library of the Apostolic palace in the Vatican on Easter Monday, during the lockdown aimed at curbing the spread of the COVID-19 infection, caused by the novel coronavirus. (Photo by Handout / VATICAN MEDIA / AFP) / RESTRICTED TO EDITORIAL USE - MANDATORY CREDIT
Handout / VATICAN MEDIA / AFP

Franjevci, vjekovni demokrati, biraju gvardijane, provincijale i generale na tri godine, eventualno na još tri - i kraj. Nema više. Isusovci svoga generala biraju doživotno

Papa Frane otjerao je Enza Bianchija iz Monaške zajednice u Boseu. Ta vijest malo kome u Hrvatskoj nešto znači. A ipak je, u Katoličkoj crkvi, odjeknula kao potres.

Neki od velikih inovatora u povijesti Katoličke crkve bili su, baš unutar Crkve, okrivljeni kao heretici, ili kao smutljivci, ili kao jedno i drugo. Nije tome izbjegao ni sv. Frane Assiški, ni sv. Ignacije Loyolski, pa ni sv. Josemaria Escrivá de Balaguer.

Naravno da među tom trojicom svetaca postoje drastične razlike. Prosječnom čovjeku odnosno - ako baš hoćete - prosječnom katoliku teško je voljeti svu trojicu odjednom, ili barem podjednakim intenzitetom - ako čovjek uistinu slijedi Mojsijevu i Kristovu da bližnjega valja voljeti kao sama sebe. A ipak je svaki od te trojice ostavio iza sebe trag: zajednice koje su osnovali brojne su i utjecajne.

Ne moraju biti u ljubavi: isusovci i opusovci srdačno kritiziraju jedni druge. Dominikanci su, kao inkvizitori, mirne duše slali na lomaču i poneke iz drugih redova, ali ni ini nisu štedjeli njih, pa su i danas prilično čuvena imena ispečenih dominikanaca Girolama Savonarole te Giordana Bruna (a Tommaso Campanella se spasio za dlaku, jer se sjetio praviti lud i izdržati pritom najteža mučenja). Sada je Savonarola kandidat za sveca.

Crkvi je važno da ti redovi, družbe, zajednice, postoje, okupljaju i djeluju. Sveta Rimska crkva je vazda pazila da ne vrgne sva jaja u istu košaru, nego da funkcionira kao koalicija (pa se i danas, u istim biskupskim konferencijama, znaju istodobno naći ne samo umnici i budale, nego i sveci i hulje, makar nekome svecu nikada formalno ne priznali svetost, za razliku od poneke hulje).

Kakva god bila previranja za života osnivačâ, nikome ne bi palo na pamet istjerati sv. Franu iz Manje braće, kamoli sv. Ignacija iz Družbe Isusove, i tako dalje.

Papa Frane je Bianchija, međutim, istjerao iz Monaške zajednice koju je baš Bianchi osnovao 1965 i kojoj je bio prior neprekidno od osnutka pa dok 2017 nije navršio kanonskih 75 godina, kada je svaki klerik dužan odreći se svoje crkvene dužnosti. Pa je tako Enzo Bianchi ostao u Boseu kao običan monah, baš kao i onomad sveti Frane, koji iz poniznosti nije primio ni svećenički red, nego je do smrti ostao brat laik.

Zajednicu sada čini osamdesetak monahinja i monaha. Nisu samo katolici, ima i protestanata i pravoslavnih. I u tome je njezin jedinstven ekumenski značaj. Petorica su katolički svećenici, jedan je pastor. Žive od rada svojih članica i članova, u stankama između molitava. Svrha im je živjeti i moliti po nauku Isusa Krista, slijedeći pravila sv. Pahomija, sv. Bazilija, te sv. Benedikta. Pored vrtlarstva i stolarije bave se i nakladništvom, izdavši oko 800 naslova raznovrsnih nabožnih tekstova. Bianchi piše i drugdje, na primjer u rimskoj Republici. Napisao je i predgovor talijanskom izdanju Kruha našega Predraga Matvejevića, koji je i u Boseu istraživao bit i svrhu kruha. Zajednica je 2018 dobila posebno priznanje pape Frane.

Pa gdje je problem? Kao i obično u crkvama - problem je u vlasti. Bianchi nije više prior, ali ima svoje mišljenje, koje se ne podudara s mišljenjem novog priora. Novi prior smatra da bivši prior nije razvlašten, da mu oduzima slobodu, da ga tišti svojom svjetskom figurom.

Ukratko: monasi se gložahu. To je utvrdilo jedno povjerenstvo 2014, pozvavši ih na veću slogu. Nije upalilo. Tko je komandirao pola stoljeća teško prihvaća da mora biti poslušan i šutke amenovati. Taj se problem izbjegava uglavnom na dva načina. Franjevci, vjekovni demokrati, biraju gvardijane, provincijale i generale na tri godine, eventualno na još tri - i kraj. Nema više. Poglavari se rotiraju. Isusovci svoga generala biraju doživotno. Jedini koji se povukao prije odlaska, maknuo se iz Rima čak u Japan.

Monasi su se žalili da Bianchi sebi prisvaja ovlasti i pošto je prestao biti priorom. Da mu je unutar zajednice narav despotska, koliko god u svijetu slovio kao svećenik širokih vidika i velike otvorenosti. Pa je stigla nova apostolska vizitacija - o. Amedeo Cencini, opatica Anne Decheve i o. Guillermo Arboleda Tamayo - koja je utvrdila da su ojađeni monasi u pravu.

I tako je kardinal državni tajnik Pietro Parolin, pod nadzorom pape Frane, prošli tjedan potpisao dekret po kojemu Enzo Bianchi, Goffredo Boselli, Lino Breda i Antonella Casiraghi gube sve dužnosti i moraju ići drugamo, izvan Zajednice, da bi se ona mogla skladno razvijati, da je svađe ne potkopaju i unište. Na neki je način proveden obred ubojstva kralja, onaj na kojemu Frazer temelji Zlatnu granu (i čiji daleki odjek nalazimo u spaljivanju Princa Karnevala).

Nije posrijedi teologija (nije osporeno Bianchijevo autorsko djelo) nego ekleziologija, i to njezino stožerno pitanje, na kojemu su se temeljili i raskoli, i vjerski ratovi, pa i Četvrti križarski. Glasi: tko to tamo zapovijeda?