Zašto je Vatikanski tajni arhiv postao Vatikanski apostolski arhiv

Autor:

30.10.2019.

Pope Francis presides over the exchange of two statues by British and Argentinian military vicars that are symbolic of the 1982 Falklands War on the Falkland Islands, which Argentina refers to as the Islas Malvinas, at the Vatican, October 30, 2019. REUTERS/Remo Casilli
Remo Casilli / REUTERS

Svejedno, pridjevak „tajni“ izazivao je primisli i motivirao pojedince,da posumnjaju da je nešto ondje skriveno. Upravo zato je papa Frane (na slici) sada objavio apostolsko pismo o promjeni naziva ustanove koja čuva baštinu „izrazito dragocjenu za Katoličku crkvu i za univerzalnu kulturu“.

Vatikanski tajni arhiv mijenja naziv u Vatikanski apostolski arhiv, a da se ni u čemu ne mijenja ni njegova funkcija, ni njegova dostupnost.

Otkako ga je papa Lav XIII još 1881. otvorio stručnjacima, unutra može ući i istraživati svatko tko ima valjan znanstveni ili pravni motiv, pa su ga koristili i neki istraživači iz susjedstva kojima vrata nisu bila zatvorena ni nakon krajnje jednostranih zaključaka koji su odavali zlonamjernost. Mogli su ga istraživati i ranije, pa je Gottfried Wilhelm von Leibniz napisao 1702. da ga se može smatrati Središnjim arhivom Evrope („quod quodam mondo totius Europae commune Archivum censeri debet“). Dokumentacija sređena i dostupna javnosti se od sljedeće godine proteže do završetka pontifikata Pija XII (tj. do 1958), a već se definitivno sređuje i ona do kraja pontifikata sv. Ivana XXIII (1963).

Još od 1995. provodi se skeniranje arhivskih dokumenata, kako bi bili dostupni iz svega svijeta, gdje god je neki kompjuter, makar smartfon, povezan Internetom. Crkva se nikada nije smatrala vlasnikom, nego kustosom tog blaga, koje pripada cijelom čovječanstvu – rečeno nam je tada u Vatikanu. „Knjige su korisne samo ako ih se čita“, dodao je tadašnji prefekt Vatikanskog arhiva Leonard Boyle.

Svejedno, pridjevak „tajni“ izazivao je primisli i motivirao pojedince, pogotovo iz drugih religijskih konteksta, da posumnjaju u bogzna kakve svinjarije skrivene ondje.

Upravo zato je papa Frane sada objavio apostolsko pismo motu proprio (tj. samoinicijativno) o promjeni naziva ustanove koja čuva dokumentalnu baštinu „izrazito dragocjenu kako za Katoličku crkvu, tako i za univerzalnu kulturu“.

Motu proprio sadrži precizno filološko objašnjenje kako je Vatikanski arhiv postao „tajan“. Posrijedi je latinski pridjev „secretum“, koji je prvobitno značio „izlučen, izdvojen, usamljen, skrit“. I danas u hrvatskome neke izlučevine nazivamo sekretom, a u Zagrebu i okolici neke ine izlučevine odlažu bez odgađanja u šekret. „Secretum Sybillae“ u Vergilija, kako napominje Marević, nije Sibilina tajna, nego njezino skrovište, boravište. U više jezika je taj pridjev, preuzet iz latinskoga pa prilagođen i u imenicu, stekao tajnost kao primarno značenje (i u nas je sekretar – tajnik). Te „postupne semantičke promjene“, kako ih umjesno definira Papa, izazvale su nesporazume, pa je naziv Arhiva poprimio „nijanse dvoznačne ili čak negativne“.

Papa podsjeća da je njegov prethodnik Pavao V (onaj koji je na arhitrav Vatikanske bazilike utisnuo svoje, a ne Petrovo ime) osnovao 1612 Archivium vaticanum secretum kada je najvažnije dokumente izdvojio u poseban prostor, radi lakšeg pristupa i proučavanja, ali i radi pomnijega papinskog nadzora. Taj je papa, naime, u velikoj akciji 1611-1614 objedinio na jednom mjestu, izdvojenome (secretum) u Apostolskoj palači, dotadašnje ustanove: Tajnu knjižnicu, „Garderobu“, arhiv Anđeoske tvrđave i još neke pismohrane. Budući da je najveći dio izvornih dokumenata do pontifikata Inocenta III (1198. -1216.) stradao od zuba vremena, odnosno u požaru Lateranske palače (neki su ostali samo u prijepisima), najvažniji dio su bile papinske bule od tog pape nadalje. Kasnije su se tu utočili i drugi arhivi papinske države, papinske diplomacije, itd., itd. – tako da je to sada centralni povijesni i tekući arhiv Svete Stolice. Arhiv služi ponajprije Papi i Kuriji, a od Lava XIII i učenjacima, pa je on od tada jedan od jamačno najvažnijih istraživačkih centara na svijetu.

Novi naziv, smatra Frane, očituje „tijesnu povezanost Rimske Stolice s Arhivom, nužnim instrumentom petrovske službe“.

Arhiv se sada proteže duž 85 kilometara polica, u novome dvokatnom prostoru, armiranobetonskom trezoru zaštićenome od promjena temperature odnosno vlage, otpornome i na „inteligentnu“ i na atomsku bombu. U drugom dijelu trezora je Vatikanska apostolska biblioteka, podjednako jedinstvena među svim bibliotekama na svijetu, otkako je stupidno uništena Aleksandrijska biblioteka.

Blago Vatikanskoga apostolskog arhiva i Vatikanske apostolske biblioteke neprocjenjive je vrijednosti po svjetsku kulturu i nije nimalo bizarno što je zaštićeno djelotvornije od Apostolske palače ili Svetog Petra.

„Bunker“ je pod zemljom i odaje svojim izgledom svu svoju stilsku i tehnološku pripadnost XXI stoljeću, dok na samom vrhu, u Sikstinskom salonu, dominira pozno XVI stoljeće, sa svojim stilom i svojim zabludama, u najboljoj nakani. Ondje su na freskama prikazana razna tada poznata pisma kojima su pisani sveti spisi, i uz njih lik njihova izumitelja ili najvažnijeg korisnika. Tu je i lik našeg zemljaka iz stoljećâ prije sedmoga, crkvenog učitelja sv. Jerolima, Dalmatinca, prevoditelja Biblije na latinski, ali pored njega je glagoljica: u otprilike 710 godina otkako je papa Ivan VIII odobrio sv. Metodu bogoslužno korištenje slavenskog jezika pisanoga glagoljicom, u papinskom Rimu se zaboravilo da su tvorci glagoljice bili Makedonci monasi Ćiril i Metod iz Soluna u IX a ne Dalmatinac Jerolim iz Stridona u IV-V stoljeću. U zabludi se tako našao i papa Siksto V, po kojemu se zove taj salon, a za koga se argumentirano smatra da je daljim podrijetlom Dalmatinac Hrvat iz Krušice u Boki. Pouzdano se zna da je veoma štovao sv. Jerolima, kome je u čast dao podići crkvu u Rimu uz koju je i danas Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima (kako Jerolima zovu na sjeveru Hrvatske).

Među dokumentima sačuvanima u Vatikanskome apostolskom arhivu su zapisnici suđenja vitezovima templarima 1308-1310, sramna dokumentacija kako je pohlepan francuski kralj opljačkao, mučio i okrutno poubijao vitezove koji su otkrili kapitalizam i zajmili novac uz kamatu. Tu je i bula zloglasnog pape Aleksandra VI Borgie, Aragonca koji je podijelio Zemljinu kuglu kao jabuku, dodijelivši američki kontinent netom ujedinjenoj Španjolskoj, a afrički i azijski Portugalu (sitna pogreška u računu omogućila je da najistočniji dio Južne Amerike „padne“ u portugalsku hemisferu, pa je ondje nastao Brazil; kasnije su došli Englezi, odcijepljeni od Katoličke crkve, pa su pobrali vrhnje jednima u Sjevernoj Americi a drugima npr. u Indiji). Tu je i nacrt ceremonije pariške krunidbe Napoléona I 1804. u njegovu start up carstvu.

Usput, okupiravši Rim i otevši papama Piju VI i VII njihovu dotadašnju i kasniju Crkvenu Državu, Bonaparte je oplijevio najvažnije dokumente iz Vatikanskoga tajnog arhiva i dao ih odnijeti u Pariz, ali oni su vraćeni u Rim po odredbama Bečkog kongresa. Francuzi su tada oteli i arhivu Svete rimske inkvizicije; kada je vraćena u Rim pomno je pretresena te su tada uništeni najkompromitantniji inkvizicijski dokumenti kako ne bi sramotili Katoličku crkvu ako ih opet netko zaplijeni. Papa sv. Pavao VI preimenovao je Sveti Uficij rimske inkvizicije u Zbor za nauk vjere i na čelu mu postavio kardinala Franju Šepera, a Šeperov nasljednik na toj dužnosti kardinal Joseph Ratzinger (kasniji Benedikt XVI) otvorio je u siječnju 1998 i taj arhiv znanstvenoj javnosti, ali samo do kraja pontifikata Lava XIII u početku prošlog stoljeća.

Ima u Vatikanskome apostolskom arhivu dokumenata i te kako važnih za Hrvatsku. Tu je, na primjer, (u prijepisu iz 1077.) pismo koje je papa Ivan VIII poslao 7-VI-879 Branimiru kao knezu Hrvata, što je istodobno i akt međunarodnog priznanja Hrvatske (ali to se bilježi kao Dan hrvatske diplomacije, koja bi po logici našeg Dana državnosti prethodila državi 1112 godina i 18 dana). Tu je i druga Papinska knjiga, u koju je Englez kardinal Boso Breakspeare upisao kako su Zadrani 1177. dočekali papu Aleksandra III „golemim hvalama i pjesmama koje su zvučno odzvanjale na njihovu slavenskom jeziku“ (immensis laudibus et canticis altisone resonantibus in eorum sclavica lingua. – Liber Pontificalis II, 437). Tu je pohranjena i zavjernica kralja, koga sada zovemo Zvonimirom, papi Grguru VII preko legata Gebizona (gdje piše: Ego Demetrius, qui et Suinimir nuncupor, dei gratia Croatie Dalmatieque dux, a te domino Gebizo, ex apostolice sedis legatione domini nostri pape Gregorii…: dakle „Ja Demetrij, koji se zovem i Svinimir, božjom milošću knez Hrvatske i Dalmacije, tebi gospodine Gebizone, izaslaniče s Apostolske Stolice gospodina našega pape Grgura…“), pa testament bosanske kraljice Katarine Kosače koja državu ostavlja Papi ako joj se sin ne vrati kršćanstvu, te ini dragocjeni i kuriozni dokumenti naše povijesti.

Kad se negdje 2065.-2075. otvore javnosti i dokumenti iz pontifikata sv. Ivana Pavla II vidjet ćemo još dokumenata zanimljivih po hrvatsku povijest.

Vatikan je službeno objašnjavao (učinio je to 1997. i tadašnji papinski glasonoša Joaquín Navarro Valls) da arhivi ostaju zatvoreni za javnost dok ne mine 70 godina od kraja nekog pontifikata, jer se u dokumentima tretiraju mnoga osjetljiva pitanja, koja zadiru u delikatne osobne teme, u savjest i vjeru pojedinaca, pa se spram njih drži distanca. Neslužbeno se dodavalo da se ne obznanjuju dokumenti sve dok su žive osobe na koje se dokumenti odnose. Bilo je u tim dokumentima, naime, teških međusobnih optužaba, pravih denuncijacija, jednih svećenika protiv drugih, pa je tako i mladi crkveni diplomat Roncalli (kasniji sv. papa Ivan XXIII) bio teško oklevetan glede svoga spolnog života, što se rastezalo i u procesu njegove beatifikacije.

Po riječima monsignora Lorisa Capoville, svojedobno Roncallijeva osobnog tajnika, korijen ne samo Ratzingerovu otvaranju arhiva, nego i cjelokupnome vatikanskome koncilskom otvaranju, valja naći u tom detalju. Netom izabran, papa Roncalli je 1958. posjetio Sveti Uficij i zaiskao da vidi svoj dosje (i on je bio optužen kao „modernist“, u mladosti). Našavši unutra i očite neistine, sv. Ivan XXIII je odlučio da se to ne smije ponavljati i da treba ponovo krenuti linijom Lava XIII, koju je prekinuo sv. Pio X. I tako je 1998 otvoren i Inkvizicijin arhiv, nepunih 40 godina poslije tog događaja – dugo za život pojedinca, učas u životu Crkve. Sam Roncalli je, došavši na Petrov tron, reorganizirao Sveti Uficij uz pomoć kardinala Šepera, eda bi se takvi slučajevi izbjegli. Ako je to posrijedi – gotovo da je razumljivo što ti dokumenti izazivaju stid. S druge strane, opet je dobro da se ne uništavaju, kao što se dogodilo u nekim drugim dijelovima Crkve.

U međuvremenu Vatikanski arhivi ostaju djelomično zatvoreni kad su posrijedi nedavna desetljeća. Probiru se dokumenti čak i kad služe za procese beatifikacije odnosno kanonizacije, pa se promotorima stavljaju na raspolaganje samo dokumenti koji se odnose na osobno ponašanje kandidata, ali ne i oni koji sadrže političke činjenice i ocjene vatikanskih dužnosnika – objasnio je u svibnju 2001. tadašnji arhivist i bibliotekar Svete Stolice kardinal Jorge Maria Mejía. To znači da još nisu dostupni takvi podaci kada su posrijedi neki od najnovijih blaženika ili svetaca oko kojih se polemiziralo – kao što su Escrivá de Balaguer, Stepinac, čak ni spomenuti Ivan XXIII itd., a onda ni oni koji su još u procesu, poput Pija XII.

Ta zatvorenost arhiva izazivala je mnoge nedoumice. Na primjer, mnogo puta se, osobito sa Zapada, ali i iz židovskih krugova, od papa zahtijevalo da se arhivi otvore u potpunosti, ili barem do unatrag 30 ili 50 godina (kako je u mnogim državama). Izražavane su sumnje – koje je Sveta Stolica redovito opovrgavala – da se tako skrivaju dokazi o suradnji s nacizmom, fašizmom, odnosno ustaštvom (višekratno opetovana pretpostavka o "ustaškom blagu u Vatikanu“).

Za dokumente iz doba drugoga svjetskog rata čuli smo i svojedobno objavili obrazloženje: toga je puno, a samo dva arhivara to sređuju, pa će proći godine dok se ne srede. Ljudima izvan Crkve nije lako povjerovati u toliku birokratiziranost, pa sumnjaju da se tu „jamačno nešto krije“ – kako je to jasno formulirao Lord Janner, etnički Englez a vjerom židov.

Sv. Pavao VI je, imajući to u vidu, naredio da se objave dokumenti Svete Stolice vezani uz drugi svjetski rat (Actes et documents du Saint Siège relatifs a la seconde guerre mondiale), što je dovršeno do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Probrali su ih i opremili bilješkama isusovci povjesničari sa četiri jezična područja: Robert Graham (USA), Burckhart Schneider (tadašnja Zapadna Njemačka), Angelo Martini (Italija) i Pierre Blet (Francuska), tiskani su u 11 svezaka (od kojih jedan dvostruk). Njihovu potpunost će biti moguće provjeriti tek dogodine, kad Vatikanski apostolski arhiv stavi na raspolaganje i dokumente nastale do kraja pontifikata Pija XII.

U knjizi „Hitlerov papa: tajna povijest Pija XII“ John Cornwell je tvrdio da je Eugenio Pacelli, dok je još bio apostolski nuncij u Njemačkoj odnosno kardinal državni tajnik, svojim antisemitizmom objektivno pomogao Adolfu Hitleru da dođe na vlast u Njemačkoj. On je to potkrijepio dokumentima za koje je tvrdio da su nepoznati, skriveni itd. Ispostavilo se da Cornwell tada nije ponudio nijedan bitan a dotad nepoznat dokument, da je Pacelliju pripisao i pisma koja je slao Pacellijev tajnik (kao otpravnik poslova) dok je Pacelli bivao odsutan itd. Time se Cornwell donekle sam diskvalificirao, omogućivši Pierreu Bletu (omiljenom povjesničaru i sv. Pavla VI i sv. Ivana Pavla II, tada jedinome preživjelome od četvorice isusovaca koji su prebrali dokumente Svete Stolice iz drugoga svjetskog rata) da kaže kako Cornwellu „manjka ikakva povjesničarska rigoroznost”.

Cornwell je kasnije, 2001 u Sunday Timesu, tvrdio da je Sveta Stolica zatajila pismo iz Švicarske o progonu Židova u Hrvatskoj. Posrijedi je brzojavka koju su židovske organizacije u Švicarskoj uputile 1942 Piju XII, moleći ga da uporabi svoj utjecaj barem u snažno katoličkim zemljama kao što su Slovačka, Ugarska i Hrvatska, eda bi se zaustavilo proganjanje i ubijanje Židova i ostalih židova. Ispostavilo se da izvornik uopće nije u Vatikanu, nego u Jeruzalemu, pa ga Sveta Stolica nije mogla zatajiti ni da je to htjela.