Merkel pokazala da još ima snage: Možda već ove nedjelje u Berlinu će se okupiti sile da nađu rješenje za Libiju

Autor:

13.01.2020.

Demonstrators wave flags and step on posters of some world leaders as they take part in a rally against eastern Libyan strongman Khalifa Haftar and in support of the UN-recognised government of national accord (GNA) in Martyrs' Square in the GNA-held capital Tripoli on January 10, 2020. - Haftar yesterday said he would not stop military operations against forces loyal to a Tripoli administration, even as he praised a ceasefire initiative by Ankara and Moscow.
Haftar's forces in April launched an offensive against the capital, seat of the GNA. Turkey supports the GNA while Russia is accused of supporting Haftar. (Photo by Mahmud TURKIA / AFP)
Mahmud TURKIA / AFP

Prosvjednici mašu zastavama i stupaju na plakate svjetskih lidera dok sudjeluju na skupu protiv samoprograšenog lidera Khalifa Haftara i u znak potpore nacionalnoj vladi koju je priznala UN (GNA) u Tripoliju 10. siječnja

Libija se naprasno našla na meti diplomatskih nadmetanja, u sklopu repozicioniranja velesila i regionalnih sila s obzirom na bliskoistočnu i srednjeistočnu geopolitičku pozornicu.

Pošto su predsjednici Rusije odnosno Turske Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdoğan nametnuli primirje libijskim frakcijama koje se na njih vojno oslanjaju, započela je utakmica između Putina i njemačke kancelarice Angele Merkel oko toga gdje će biti udaren pečat eventualnome libijskom miru: već možda danas u moskovskom Kreml'u, dajući tako Rusiji još jedan položaj gospodarice rata i mira (nakon Sirije), ili u nedjelju u Berlinu, gdje bi se autoritetom mirotvorca ovjenčala dosad neefikasna Evropska unija. U međuvremenu se, nakon godine i pô letargije, na scenu frenetično počela ubacivati Italija.

Konferencija u Berlinu mogla bi biti sazvana već u nedjelju 19 siječnja. Vjeruje se da će Merkel na nju pozvati sve tri velesile: Sjedinjene Države Amerike, Kinu i Rusiju, pa Ujedinjeno Kraljevstvo i Francusku (također stalne članice Sigurnosnog vijeća OUN), preostale mediteranske regionalne sile Tursku i Italiju, te susjede Alžir i Egipat.

Putin se odlučio za predigru: pozvao je danas u Moskvu vođu zaraćenih snaga u Libiji: predsjednika međunarodno priznate ali u Libiji izrazito slabačke Vlade nacionalnog jedinstva Fayeza al-Serraja te njegova glavnog protivnika, glavnog zapovjednika „Libijske nacionalne vojske“, samozvanog maršala nekadašnjega Gaddafijeva generala Khalifu Haftara.

Italija se – kako je danas u Tunisu specificirao njezin ministar vanjskih poslova Luigi Di Maio, nudi da i u Libiji ponovi ono što već čini u Libanonu: predvodi vojne snage razdvajanja Ujedinjenih naroda.

Italija zasad u Libiji drži oko 250 vojnika koji osiguravaju poljsku vojnu bolnicu u Misurati. Ukupno je Italija angažirala 500 vojnika na Kosovu, 1000 u Libanonu, 800 u Afganistanu., te 900 u Iraku (gdje ih je sklonila iz Baghdada). Uspjeh svega toga ovisi o primirju, zasad još krhkome.

U subotu je, nekoliko minuta prije ponoći, Ahmed al-Mismari, glasonoša Haftarove vojske, emitirao videofonsku obznanu da ta vojska obustavlja borbe u ponoć.

Nekoliko sati ranije u rimskoj Palači Chigi je al-Serraj obećao da će snage pod njegovom kontrolom obustaviti vatru ako to učini i Haftar. Al-Serraj zahtijeva da Haftar povuče svoje snage, Haftaru to ne pada na pamet.

Primirje je ipak posluženo, po ne znamo koji put u posljednjih pet-šest godina. Svaki put je dosad prekršeno, gotovo uvijek s Haftarove strane. Ovaj put bi moglo i potrajati, zato što al-Serraj praktički nema snage kojim bi ga prekršio, a Haftar je izvojštio toliku stratešku premoć da može s pouzdanjem čekati Berlinsku konferenciju o Libiji,. Njegov položaj je jači nego Miloševićev i Mladićev uoči Daytona, s time što Haftar objedinjuje pozicije i Karadžića i Mladića u jednoj zapovjednoj osobi.

Italija pokušava u zadnji čas preuzeti ulogu jezičca na vagi – naravno, ako joj ostali snažniji faktori dopuste da bude glavna snaga razdvajanja. Ne samo ni prvenstveno između al-Serraja i Haftara, nego između Turske odnosno Rusije, koje ih podržavaju i barem djelomice manipuliraju.

Kriza u Libiji, totalno zasjenjena dramatičnim zbivanjima u Iranu, prolazi „ispod radara“ evropskoga javnog mnijenja, iako ceh, nakon Arapa, najmasnije plaća Italija, kroz gubitak poslova, počev od crpljenja nafte i plina, te kroz plimne valove izbjeglica. A sada su se sirotinji iz subsaharske Afrike, bez dokumenata, počeli pridruživati i pristojno odjevene obitelji iz Tripolija i Sirte, koje spašavaju goli život pred nadirućim protivnicima u građanskom ratu.

Libija je – kao što pamte oni koji su u školi imali povijest XX stoljeća – umjetna kolonijalna tvorevina. Italija je 1911 napala Osmansko Carstvo, otela mu Rodos i Dodekanez u Egejskome moru, Tripolitaniju u Magrebu, Cirenaiku u tradicionalno egipatskoj sferi, te Fezan u srednjoj Africi, na obodu tadašnje netom konstituirane Francuske Ekvatorijalne Afrike. Dok se Turska patila pokazujući koliko je slaba, Bugari, Srbi i Grci su je s druge strane ujeli prvim balkanskim ratom. Tek 1934 je Italija tri otete kolonije slijepila u jednu i nadjenula joj naziv Libija, kako je antički Rim zvao Afriku. Isti jezik nije kadar ujediniti ono što je povijest podijelila, pa tako ni Cirenaiku i Tripolitaniju, a kamoli berberski Fezan, gdje danas unutarnji suverenitet imaju samo tamošnja plemena.

Haftar je dočekao primirje držeći čvrsto pod kontrolom Cirenaiku (gdje je uspio suzbiti, ali ne baš do kraja razbiti ekstremiste koji su prigrlili crni barjak „Islamske Države“), te gotovo svu Tripolitaniju. Izbio je na granicu s Tunisom, a snage nominalno vjerne al-Serraju potisnuo je na uski pojas uz Sredozemno more. U Sirti je prodro praktički do same luke, stigao je do predgrađa Misurate, opkolio je Tripoli i proglasio ga „zonom zabrane letenja“.

Haftaru unutar Libije drži leđa libijski Parlament, koji se davno iselio iz Tripolija u Tobruk na granicu Cirenaike s Egiptom. Mnogo je važnije tko mu drži leđa izvan rastrojene Libije. Prije svih to je Egipat pod ne baš demokratskom vlašću maršala Abd-el-Fataha al-Sisija. Financijski su na Haftarovoj strani angažirani Ujedinjeni Arapski Emirati i vehabijska Saudijska Arabija, koja u Libiju izvozi i muslimanski ekstremizam. Al-Arabiya je objavila da je glavnu ulogu u osvajanju Sirte imala 210. brigada sastavljena od ekstremističkih madhalijskih selafija koju kontrolira radikalni saudijski imam Rabee al-Madkhali. Još je važnije što Haftara izravno naoružava Rusija predsjednika Vladimira Putina, koji ondje nalazi interes u savezništvu s istim onim bijesnim elementom islama protiv kojega se borio u Čečeniji i koji je Ruse isprašio iz Afganistana.

Haftaru je u pomoć priskočio znatan i dobro opremljen kontingent ruskih kontraktora, profesionalnih plaćenika, koji u načelu ne djeluju mimo političkih interesa Moskve. Pripadaju Wagnerovoj grupi, zaštitarskoj tvrtci čiji je pun naziv Častnaja voennaja kompanija „Wagner“ (Wagnerova privatno vojno poduzeće). Vodi ih Evgenij Progožin, oligarh i Putinov osobni prijatelj. Ruska Wikipedia navodi da su aktivni u Ukrajini, Siriji, Sudanu, Libiji, Srednjoafričkoj Republici, Mozambiku i na Madagaskaru.

Nedavno je Italija objavila da su dva njezina nadzorna drona srušena u blizini južne libijske granice. Čini se očitim da su Rusi time naglasili svoju nazočnost, budući da ondje samo oni raspolažu tehnologijom prikladnom za ometanje i rušenje dronova. Istodobno su Talijanima isključili „oči“ nad krijumčarskim pustinjskim putovima, poručivši indirektno da su odsad oni „ministri imigracije“ iz Libije u Italiju.

This photo taken and handout on January 11, 2020 by the Palazzo Chigi Press Office shows President of Libya's UN-recognised Government of National Accord (GNA), Fayez al-Sarraj (L) and Italian Prime Minister Giuseppe Conte shake hands during a joint press conference following their meeting at Palazzo Chigi in Rome. - Europe and North Africa have launched a diplomatic offensive to try to prevent Libya, with the increased involvement of international players in its conflict, from turning into a
AFP

Napokon, Haftara uvažava Francuska predsjednika Emanuela Macrona, koja tako izravno mrsi račune Italiji s nestabilnim političkim vodstvom i razbija ionako neefikasnu frontu Evropske unije.

Naime, EU na papiru podržava al-Serrajevu vladu, ali mu ne pruža nikakvu potporu. Italija je nešto učinila dok je vladu vodio Paolo Gentiloni. Doduše, bila je usredotočena na smanjenje dotoka ilegalnih migranata preko Libije. Gentilonijev ministar unutrašnjih poslova Marco Minniti išao je i u Fezan dogovarati se s tamošnjim plemenskim šeicima, Italija je Libija darovala patrolne čamce za Obalnu stražu i obuku posada (što nije izišlo baš na dobro). Prva vlada Giuseppea Contea to je prekinula. Njezin nasilni ministar unutrašnjih poslova, suverenist Matteo Salvini, koncentrirao se jedino na tvrdoglavo zatvaranje luka i proganjanje nevladinih spasavalaca brodolomnikâ. Al-Serraj je zamolio vojnu pomoć, naišao je na gumeni zid neodluke.

Mohammad Syala, al-Serrajov ministar vanjskih poslova, rekao je prije mjesec dana u Rimu: „Mnogi Tripolitanci se pitaju: zašto međunarodna zajednica, koja je civile zaštitila 2011, danas ih ne štiti?“

Pitanje je, dakako, retoričko. U Bijeloj kući nije više Barack Obama nego Donald Trump, koji nema osobnih interesa u Libiji, a Evropska unija ne vodi zajedničku sigurnosnu politiku ni ondje gdje ima zajedničke interese, kamoli bi u Libiji, gdje Francuzi nastoje izbaciti iz sedla talijansku naftnu tvrtku ENI.

Napokon je al-Serraj naišao na jedinu regionalnu silu koja bi mu mogla, možda, osigurati kakvu takvu protutežu i obraniti barem Tripoli ako se gospodari rata iz Misurate, koji su dosad bili glavna oružana potpora legalne vlade bez vlasti, skoncentriraju na obranu svoga grada.

To je Turska predsjednika „sultana“ Recepa Tayyipa Erdoğana. Potvrdilo se tako da je Levant područje gdje valja očekivati neočekivano: pošto je Italija 1912 istjerala Tursku iz Tripolitanije i Cirenaike, današnje Libije, tko bi očekivao da će se 2020 Turska vratiti u Libiju kao spasiteljica, uz nemoćnu Italiju? Erdoğan pritom ne mari ni za prijekore glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Antónija Guterresa, ni za opomene u biti dezinteresiranog američkog predsjednika Trumpa (Romano Prodi, bivši predsjednik kako talijanske vlade tako i Evropskog povjerenstva, ovih dana rezimira: „USA danas smatraju Evropsku uniju opasnim konkurentom na trgovinskom polju i nepotrebnom saveznicom na vojnom polju“).

Turska ne priskače u pomoć besplatno, ipak je to Levant, gdje se trguje makar iz strasti, a podjednako rado spletkari. I Erdoğan voli solirati, više i od Macrona, te nastoji iskorištavati i Rusiju i Sjedinjene Države. Erdoğan je s al-Serrajem sklopio dogovor o zajedničkoj epikontinentalnoj platformi između Libije i Turske koja iz eksploatacije naftnih izvora u istočnom Sredozemlju isključuje i zone oko Cipra i Krete, a time naravno i Grčku.

In this handout picture released and taken on January 12, 2020 by the Turkish presidential press service, Turkey President Recep Tayyip Erdogan (R) poses with the head of Libya's Government of National Accord (GNA) Fayez al-Sarraj (L) at the start of their meeting in Istanbul. (Photo by Mustafa Kamaci / TURKISH PRESIDENTIAL PRESS SERVICE / AFP) / RESTRICTED TO EDITORIAL USE - MANDATORY CREDIT
Mustafa Kamaci / AFP

U veljači 2018 je talijanski ENI pošao koristiti jedno polje u ciparskoj ekonomskoj zoni, ali je Turska poslala svoje ratne brodove da ih otjera. Poslala je i Gentilonijeva vlada jednu fregatu, ali više pro forma, jer se ENI odmah maknuo, dobro procijenivši koliko će ga njegova država štititi kad zaista zagusti. Uostalom, zbog posljednjih Haftarovih operacija u Libiji ENI dnevno ostaje bez 70.000 barila izvrsne nafte.

Grčka se buni do nebesa, ali Syala kaže da je posljednjih godina sva četiri puta otklonila libijski (to jest al-Serrajov) poziv da se dogovore. Kad je Grčka zavapila, Francuska je poslala dva ratna broda i pozvala Italiju da se pridruži, ali talijanska vladina većina nema suglasnost ni oko toga.

Tako se otvaraju ograničene mogućnosti podjele Libije na dvije interesne sfere, tursku i egipatsko-rusku, odakle će i jedan i drugi gospodar – bilo Putin, bilo Erdoğan – moći zagorčavati život Italiji i Uniji, po potrebi.

Strateške odluke se, dakako, ne donose na pustinjskoj bojišnici, gdje ljudi ginu, nego na najvišim mjestima vlasti.

Počelo je sastankom Putina i Erdoğana na kojemu je određeno da primirje u Libiji nastupi u noći sa subote na nedjelju. Njih su poslušali, pa se vidi tko je tu zaista gazda.

Važan je u petak bio i moskovski razgovor kancelarice Angele Merkel i Vladimira Putina, na kojemu je blagoslovljen plan o skoroj Berlinskoj konferenciji. Živi bili, pa vidjeli.

Putin je tom prilikom rekao novinarima da Wagnerova grupa ne predstavlja Rusiju i da ih ona ne plaća.

U tom okviru treba vidjeti i naglo probuđene frenetične diplomatske napore.

U srijedu je al-Serraj bio u Bruxellesu na sastancima s vodstvom Evropske unije. Bilo je predviđeno da će uvečer stići u Rim i razgovarati s Conteom. Isti dan je talijanski ministar vanjskih poslova Luigi Di Maio u Kairu napustio prije kraja sastanak s kolegama iz Egipta, Grčke i Francuske, odbivši potpisati zajedničke zaključke jer su, veli s pravom, bili neuravnoteženi u korist Haftara, a na štetu al-Serraja. Conte je to isto popodne u Palači Chigi primio Haftara i s njime konferirao tri sata. Al-Serraj se uvrijedio, odbio sletjeti u Rim, ali dva dana kasnije je ipak došao u talijansku premijersku Palaču Chigi.

Danas Conte putuje u Istanbul Erdoğanu, sutra u Kairo al-Sisiju, pa u Ujedinjene Arapske Emirate. Jučer je u Istanbul „Sultanu“ došao predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel, koji je danas najavljen u Kairu. U nedjelju je još bilo najavljeno da Merkel ide Erdoğanu 24 siječnja, ali tada se računalo da bi Berlinska konferencija mogla biti potkraj ovog mjeseca.

Prodi je rekao u subotu da je dovoljno da se dogovore Italija i Francuska, pa će se sva Unija pridružiti. Zvuči logično, ali ne i vjerojatno: Francuska realizira samo ono što se njoj isplati, ili čak samo ono što joj je po ćefu. Bosna je to skupo platila, ali Libiji se piše još crnje ako se eventualni berlinski dogovor ne osnaži i financijski i vojno.

Situacija se, kako smo pokazali, posljednjih dana mijenja iz sata u sat, pa su prognoze još nepouzdanije nego inače na Levantu, ionako poznatome po nestabilnosti.