Koliko u migrantima od nevolje vidimo čovjeka, toliko je svatko od nas čovjek

Autor:

26.07.2019.

- 2018. U FOTOGRAFIJAMA CROPIX-A -
Maljevac, 241018.
Danas u prijepodnevnim satima kod granicnog prijelaza Maljevac oko dvjesto migranata medju kojima ima i djece probili su kordon bosansko hercegovacke policije i krenuli su prema hrvatskoj strani granicnog prijelaza.
Na fotografiji: Migranti na prijelazu.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / CROPIX

Migranti kod hrvatskog graničnog prijelaza

I ja i moji kolege policajci provodili smo nezakonita vraćanja migranata iz Zagreba na granicu Hrvatske s BiH i Srbijom.

Doveli bismo ih pred zelenu granicu i rekli im da prijeđu nazad u Bosnu ili Srbiju. Nismo ih evidentirali. Takve smo naredbe dobivali od nadređenih u policijskoj postaji, nisu se policajci toga sami sjetili”, citira novinarka Barbara Matejčić anonimnog policajca, “zviždača”. On opisuje da migrante koji u Hrvatsku ulaze ilegalno (tj. bez odgovarajućih putnih dokumenata, mimo graničnih prijelaza..) podjednako ilegalno tjeraju nazad: šef smjene izdaje zapovijed preko privatnog telefona koji se ne snima, strpa ih se u “maricu” kojoj u tu svrhu isključuju GPS da je se ne bi moglo pratiti, bez putnog naloga, bez zapisnika. Bez reagiranja na migrantov zahtjev za azilom (ne ulazimo ovdje u to kome je od njih taj zahtjev utemeljen: to ne utvrđujemo ni mi, ni policija, nego nadležno pravno tijelo).

Njegov iskaz potvrđuje sve brojnije optužbe koje pregnantno tvrde da Republika Hrvatska, postupkom svojih službenih tijela, krši niz međunarodnih i nacionalnih pravnih akata, među kojima su Konvencija UN o statusu izbjeglica, Evropska konvencija o ljudskim pravima, Povelja EU o temeljnim pravima, direktive EU koje tvore sustav međunarodne zaštite i postupke povratka državljana trećih zemalja, Zakon o strancima, Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti…

Navodno Hrvatska krši i dokumente UN protiv torture. Švicarska televizija SRF objavila je iskaz migranta koji tvrdi da su se hrvatski policajci postavili u špalir, po četiri sa svake strane, kroz koji su oni morali proći, a policajci su ih tukli batinama i očišćenim granama po leđima i po nogama. Nečuveno? Ne baš. Ta je metoda zastrašivanja i ponižavanja provođena između dva svjetska rata i poslije u beogradskoj Glavnjači, “usavršena” je na Golom otoku kao “topli zec”.

Hrvatski ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović tvrdi da ti podaci nisu istiniti. Naravno, možda se to događa, a da ministar za to ne zna. A ni onaj tko ga je postavio. Onda nisu za taj posao. Ostavka bi bila zakašnjeli čin poštenja. Možda se pak događa a da ministar za to zna. Onda je Hrvatska u dvostrukom problemu, daleko težemu od moguće najezde imigranata. Problem je, prvo, u kršenju ljudskih prava, te drugo, u uvježbavanju policije da djeluje nezakonito i protuzakonito.

Ljudska prava su, u moderna doba, egzaktan kamen kušnje vladâ i nacijâ, njihova morala. Poštenje se može mjeriti stupnjem i ukorijenjenošću korupcije, za demokraciju postoje gotovo egzaktna mjerila (primjenjuje ih, na primjer, EIU, tj. Economist Intelligence Unit, po njima je u Hrvatskoj “manjkava demokracija”). Za ljudska prava ne vrijedi neki takav statistički kriterij koji će reći da, ako ih nekome zgaze do kocena a mnogima drugima ne ugroze, da je stanje u prosjeku zadovoljavajuće. Ljudska prava se poštuju onoliko koliko vrijede za svakog građanina, bez iznimke, uključujući i zatvorenika; ona se mjere po tome koliko štite najslabije, ne samo djecu i ograničeno sposobne, nego i pripadnike najslabijih manjina, kao što su na primjer Romi, već jednom žrtve 98-postotnog genocida u Hrvatskoj. I migranti od nevolje.

Koliko u njima vidimo čovjeka, toliko je svatko od nas čovjek.

Prava pretpostavljaju pravnu državu, a u njoj samo sud određuje kazne za prijestupe. Tko god sebi uzurpira pravo na kažnjavanje drugih - potkopava pravnu državu.

Ako ministar, ili tko ga je postavio, navodi policiju na nezakonito djelovanje, zatirući i pisane i tehničke tragove, uz to zastrašujući i same policajce, razlog za strah imaju i ministri, ne samo “obični” građani. Tko će njih zaštititi ako se politički zamjere?

Vrhovi hrvatske policije imaju dugu i plodnu tradiciju kažnjavanja onih poštenih policajaca koji naruše urotu šutnje - “omertà” - na uštrb političke kaste. Nastradao je policajac koji je “odzviždao” incident gradonačelnika Milana Bandića s “osvježivačem daha na bazi alkohola”, iako su promili alkohola u Bandićevu slučaju, bez ikakvih posljedica po promet, bili baš banalna činjenica u usporedbi s eventualnim mlaćenjem imigranata u špaliru. Nastradao je i policajac koji je omogućio novinarima snimiti skupe lovačke trofeje, materijalni dokaz da je Nadan Vidošević trošio nerazmjerno mnogo u usporedbi s njegovim legalnim primanjima. Itd. Ti su slučajevi korišteni ne samo za odmazdu nad policajcima koji su se usudili omogućiti javnosti uvid u sudski relevantnu istinu, nego i za zastrašivanje inih policajaca koji se ne bi slijepo pokorili naredbama, makar koliko bile nezakonite. Događalo se da policajac omogući novinarima dokument o kazneno relevantnoj činjenici, a da onda Hrvatsko novinarsko društvo osudi novinarsko objavljivanje dokumenta kao “najteži prekršaj ljudskih prava”, što je s onu stranu pameti, ali ne i podložništva.

Unatoč tome, i dalje imamo policiju bolju nego je želi njezina nadležna politička vlast. Imamo policajce sve obrazovanije, svjesnije društvenih očekivanja, požrtvovnije i elastičnije ako se građanin spram njih ne postavi bahato, a možda i onda.

Ako riba katkad smrdi, zna se odakle smrdi.

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version