Malta migrante šalje u smrt ili, ako se smiluje, u uzrujanu Italiju

Autor:

20.05.2020.

TOPSHOT - Migrants from Bangladesh, Afghanistan and Pakistan wait for being taken to the Spanish NGO Maydayterraneo's Aita Mari rescue boat during the rescue of 65 migrants in the Mediterranean international waters off the Libyan coast on February 10, 2020. - With the 65 people rescued today, a total of 158 migrants are aboard the Spanish rescue boat Aita Mari after yesterday other group of 93 African migrants were rescued by the Maydayterraneo NGO off the coast of Libya. (Photo by Pablo Garcia / AFP)
Pablo Garcia / AFP

Mediteran je i dalje migrantsko more

Malta odbija čamce s imigrantima i upućuje ih u Italiju – obznanjuje danas na svojoj naslovnoj stranici kao glavnu vijest talijanski dnevnik Avvenire, čija je osnivačica katolička Talijanska biskupska konferencija.

Za razliku od listova sa suverenističke desnice, koja vidi ilegalne imigrante kao prst u oku, tiražni katolički dnevnik, baš kao i Talijanska biskupska konferencija, zauzima se za razborito prihvaćanje imigranata, za pomoć ljudima u nevolji, za njihov ljudski tretman – ali podjednako smatra da sve članice Evropske unije, pogotovu one bogatije, moraju pokazati solidarnost s onima koji trpe i pate.

Avvvenireova indignacija je utoliko snažnija što smatra, na temelju statistike, da je Italija prihvatila daleko više prekomorskih imigranata nego ijedna druga evropska zemlja, kako u apsolutnom broju, tako i u razmjeru s brojem stanovnika.

Istraživanje o najnovijem skandalu objavili su istodobno i zajednički Avvenire i Guardian. (Na linkovima možete vidjeti video zapis i fotografske detalje).

Prema iskazima migranata, potkrijepljenima njihovim snimcima, Maltežani su pokušali njihov čamac vratiti put Libije, gdje vlada građanski rat i gdje gospodari rata zarađuju na migrantima, držeći ih u neljudskim uvjetima, uz brojne dokaze o iznudama, mlaćenjima i silovanjima.

Ovaj put je posrijedi bio gumenjak sa 101 migrantom, koji je patrolni čamac P02 s oznakom AFM (Oružane snage Malte) presreo i nastojao preusmjeriti nazad prema Libiji. Migranti se žale da je malteški patrolni brod namjerno dizao valove pred njih. „Htjeli su nas ubiti“, vele.

Vjerojatno pretjeruju: za to je pogodniji Horvatinčićeva sinkopički manevar preko tuđeg broda.

Na snimku se vidi kako gumenjak bježi od libijskog broda i kako se mnogi s njega bacaju u more, spremni da radije umru, nego da ih vrate u libijski pakao.

Na njihov zahtjev da ih preuzme Malta, malteški vojni mornari su odgovorili – kako prenose migranti i kako se djelomice čuje na snimku – da na Malti vlada zaraza, da su svi na otoku bolesni, da je Malta mala i da ih ne može sve primiti. na kraju su malteški časnici rekli da su se odlučili, da ih neće poslati nazad u Libiju, nego naprijed, u Italiju.

Na snimku se jasno vidi malteška obala, što je dokaz da je gumenjak već bio u malteškim teritorijalnim vodama, odakle ih nisu smjeli istjerati ako su tražili pomoć. Mogli su, naravno, kazniti krivce za kazneno djelo ili prekršaj, ali morali su, odnosno: morali bi, prema međunarodnim pomorskim zakonima, spremiti brodolomnike u sigurnu luku, pa provjeriti imaju li oni koji zahtijevaju politički azil pravo na taj tretman (na primjer, bježe li iz zone zahvaćene ratom – ali i Libija je sama takva zona).

Umjesto toga, Malteški vojni mornari su, vidjevši da će bjegunci radije ginuti, naprosto uputili čamac dalje prema Siciliji, dakle prema drugoj članici Unije, iako je gumenjak već bio unutar malteških pomorskih granica.

Dapače, dali su im nov, slabiji ali pouzdaniji izvanbrodski motor (japanski Yamaha of 40 KS, umjesto kineskog motora Parsun Poewer od 60 KS, kojim su ih opskrbili libijski krijumčari), prsluke za spašavanje, gorivo, te koordinate kako da stignu do Pozzalla na sicilijanskoj obali.

Zamislimo da hrvatska policija kombi s migrantima koji dolaze na hrvatsku granicu ne vrati nazad, uz šišanje, farbanje i batinanje, nego da ga – ako bi migranti zaprijetili samoubojstvom – opskrbi gorivom i pokaže kuda da uđe u Sloveniju. I ta prijateljska susjedna zemlja i Bruxelles bi se digli na noge. U Bruxellesu bi dopustili, u najbolju ruku, da Hrvatska tim namjernicima po povoljnoj cijeni da otrov i konopce kako bi mogli odabrati metodu samoubojstva, ako već neće nazad u Kladušu.

To je, otprilike, metoda koju Evropska unija preko svoje pogranične policije Frontexa, primjenjuje u Sicilijanskom kanalu, s razlikom što tuda ne voze kombiji.

Novinsko istraživanje Avvenirea i Guardiana temelji se, kako navode ti listovi, na podatcima iz više izvora.

U odiseju preko Sicilijanskog kanala su se, računajući vjerojatno na popuštanje pozornosti u doba uskršnjih praznika, tada – u noći između 9 i 10 travnja – s plaže u Garabulliju uputila četiri gumenjaka. Prije toga su migranti čekali tri dana na obali, bez hrane. Garabulli, pedesetak kilometara istočno od Tripolija, uporište je krijumčara ljudima. Ispred njega patrolira Libijska obalna straža, koja bjegunce vraća u libijske kazamate, osim kad ih ne primijete (na oštrinu vida, kažu, snažno utječe bakšiš).

Jedan od čamaca, sa 63 migranta, od Malte je odbila neka zasad neutvrđena „flota ribarica“. Nakon pet dana provedenih na pučini, u Uskršnji ponedjeljak u Tripoli je prispio taj gumenjak s petero mrtvih migranata, navodno ih je sedmero nestalo u moru, te 51 preživjela osoba, među njima i curica od 47 dana. Čim su vraćeni u Libiju, prebačeni su u zatvor Tarik al-Sikka, kamo ne smiju poviriti ni predstavnici Ujedinjenih naroda, onih istih koji su instalirali privremenu vladu Fayeza al-Serraja.

Smrt 12 osoba bi morala biti problem u demokratskoj Evropskoj uniji. Pa i ako ih je bilo samo 12 – dakle ukupno 63 na gumenjaku. Ako je pak i na tom gumenjaku bilo njih stotinjak – četrdesetak ih manjka iz zbroja.

Kad se pročulo za odbacivanje imigranata završeno smrću barem spomenutih 12 osoba, o čemu je Avvenire pisao odmah (ali to malo zanima Evropljane, pogotovu u najezdi koronavirusa), novinari su od Frontexa, sa sjedištem u Warszawi, zahtijevali podatke o letovima njihovih aviona nad Sicilijanskim kanalom u doba tragedije. Te su letjelice zabilježene na portalima koji prate zračni promet. U tom trenutku – izvješćuje Avvenire – nestaju svi podaci o Frontexovim letovima, jer je EU, na temelju svojih propisa, zapovjedila brisanje tih podataka s evropskih internetskih punktova.

Sergio Scandura, novinar talijanskoga Radikalskog radija, uspio je prije zamračivanja podataka zabilježiti trasu kojom je 12 travnja letio Frontexov avion Eagle1. Vidi se da je „češljao“ zonu Sicilijanskog kanala između Malte, Pantellerije i Libije, uz snažnu sumnju da je sudjelovao u odbacivanju gumenjaka, odnosno da je koordinirao akciju odbijanja gumenjaka koja je završila smrtnim ishodima.

Malteške vlasti su navele da je EU uputila avione, ali da nije poslala brodove za prekrcaj.

Otprilike kao da Malta nije u Uniji i kao da sama nema brodove, sirota.

Masovna pogibija na Uskršnji ponedjeljak „pokrivena“ je uzajamnim demantiranjima i još opsežnijim prešućivanjima u trokutu Bruxelles – Warszawa – La Valetta.

Kao da se novinari obraćaju Pyongyangu (Peking je ipak pristupačniji).

Frontex je tri gumenjaka opazio 10 travnja, u međunarodnim vodama ali u libijskoj zoni spašavanja. U skladu s procedurom poslao je koordinate gumenjakâ u Italiju, Tunis, Libiju i na Maltu. Nitko se nije pomaknuo.

U to je doba more u Sicilijanskom kanalu bilo nemirno, s valovima visokima do dva metra.

Sljedeće noći s jednog od gumenjaka poslan je SOS. Javili su da im prodire more i da više ne znaju u kojem smjeru plove. Koordinate su bile 33°41'47.7"N - 13°34'00.7"E, dakle u međunarodnim vodama otprilike 120 kilometara od Tripolija, 180 od Lampeduse, 200 od Malte. Na sam Uskrs uputili su posljednji poziv u pomoć. Koordinate su bile 34° 29.947′ N - 013° 37.803′ E, dakle već u zoni Malte.

Koja je javila da ne kani ponuditi sigurnu luku.

Popodne je Navtex uputio poziv trgovačkim brodovima da paze ima li gdje brodolomnika. U noći je poziv opozvan. Brodolomnike je pokupila ribarica – bez imena, bez zastave.

U međuvremenu je u Pozzalo stigao gumenjak koji su Maltežani opskrbili i otjerali.

Treći gumenjak sa 47 migranata, ostao je bez pogona u malteškoj zoni spašavanja, pa je migrante 13 travnja preuzela španjolska Aita Mari (pomoć na moru). 

Isti dan je u Portopalo stigao gumenjak sa 77 migranata.

Migranti su prvo strpani u karantenu i tek zatim su se našli u prilici razgovarati s novinarima, koji su tako doznali podatke koje prenose Avvenire i Guardian.

Engleski list prenosi i tvrdnju koju iznosi Alarm Phone, organizacija koju pozivaju plovila u nevolji: „Proteklih mjeseci, a osobito u travnju 2020, Alarm Phone je dokumentirao kako malteške vlasti orkestriraju odbacivanje odbacivanja iz malteške zone spašavanja na moru, sabotiraju migrantska plovila, odbijaju pružiti pomoć i osigurati spas osobama, te puštaju migrante da umru pred malteškim obalama dok organiziraju njihov prisilan povratak privatnim brodovima.“

Posljednja tvrdnja se odnosi vjerojatno na „anonimne ribarice“, paravojnu maltešku antimigrantsku flotilu.

Otvarajući ne jedno pitanje, nego barem dva:

  • S kojim pravom Malta odbija brodolomnike, šaljući ih ili u smrt, odnosno u Italiju?
  • Koja je zbiljska politika Evropske unije koju provodi Frontex i tko ju je utvrdio, koje tijelo?

Očito je da se po toj politici norme međunarodnoga pomorskog prava zanemaruju ili namjerno krše, uz zatiranje tragova takve rabote. Ako Unija minira vladavinu prava, u čemu je problem s Madžarskom?

Guardian piše da ni malteška vlada ni Oružane snage Malte nisu odgovorile na njihovo pitanje.

Treba ga postaviti, zapravo u Bruxellesu. I, naravno, u Zagrebu, koji još četrdesetak dana „predsjeda“ Evropskom unijom.