Piše Inoslav Bešker: Što nakon La Valette?

Autor:

24.09.2019.

Migrants who were rescued by the Armed Forces of Malta (AFM) arrive at the AFM base in Valletta's Marsamxett Harbour, Malta September 18, 2019. REUTERS/Darrin Zammit Lupi
Darrin Zammit Lupi / REUTERS

Migranti prilikom dolaska u maltešku luku i grad Valletta, 18.rujan 2019.

Evropska unija je političkim dogovorom četiriju članica u La Valetti u ponedjeljak učinila prvi polukorak ka trajnijem rješavanju imigrantske krize, mimo dokazano nefunkcionalnoga Dublinskog sporazuma. Pun korak se može očekivati 8 listopada, kada se u Luxembourgu sastaju ministri unutrašnjih poslova svih (zasad) 28 članica Evropske unije, jedini ovlašteni da politički dogovor iz La Valette pretoče u efektivan dogovor.

Pitanje se, naravno, tiče i Hrvatske, kao države na vanjskoj granici Unije i kao obalne zemlje.

U malteškome glavnom gradu sastali su se ministri unutrašnjih poslova dviju zemalja na prvom udaru migracije kroz središnje Sredozemlje (Malte i Italije), dviju zemalja koje diktiraju trend u Uniji kad su složne (Francuske i Njemačke), uz koordinacijsku nazočnost predsjedavajuće Finske te nadležnoga evropovjerenika (Avramópoulosa).

Njihov se dogovor odnosi (zasad) isključivo na imigrante koje, kao brodolomnike, iz Sredozemnog mora spašavaju vojni, policijski ili trgovački brodovi članica Unije, odnosno plovila nevladinih organizacija angažiranih u spašavanju. Pritom je svejedno jesu li posrijedi prognanici i izbjeglice (od rata, sukoba, nasilja itd.), pa aspiriraju na politički azil, ili emigranti (koji bježe od gladi, neimaštine, krize itd.).

Ne odnosi se na takozvane autonomne migrante, dakle one kojima se brodovi ili čamci ne potapaju, nego uspijevaju samostalno prispjeti na obalu Malte ili Italije, ne nužno u neku luku. Od 6844 registrirana imigranta prispjela ove godine u Italiju morem mimo redovitih graničnih prijelaza i bez adekvatnih dokumenata, više od 5000 su „autonomni“ – a valja im pribrojiti i „autonomne“ koji su se iskrcali a da ih nitko nije primijetio, pa nisu ni u statistici.

Pomorsko pravo predviđa da se brodolomnicima i ugroženima na moru mora osigurati sigurna luka. Dok joj je ministar unutrašnjih poslova bio suverenist Matteo Salvini, Italija je 29 puta odbila odobriti sigurnu luku, a Malta desetak puta. Malta i Italija su zahtijevale rotaciju sigurnih luka, a Francuska i Njemačka su insistirale na najbližim lukama (dakle malteškima ili talijanskima, po prirodi stvari). Postignut je kvazikompromis: države koje se pridruže sporazumu mogu osigurati i svoju sigurnu luku kada je spasilački brod kadar sigurno doploviti do nje.

Dokument taksativno navodi četiri sedmice u kojima iskrcana osoba ostaje u zemlji iskrcaja radi upisa podataka. U trenutku organiziranog odlaska iz zemlje iskrcaja brišu se imigrantovi podaci iz njezine baze podataka i upisuju u bazu podataka države u koju je upućen.

Otpao je prethodni načelni dogovor da će Francuska i Njemačka preuzeti po 25 posto iskrcanih svaka. Kvote redistribucije bit će utvrđene pošto se ustanovi koliko je članica voljno pristupiti dogovoru. Kvote će biti definirane s obzirom na površinu, napučenost, te društveni brutoproizvod potpisnice dogovora.

Države članice dogovoru pristupaju dragovoljno (kad pristupi deseta, dogovor postaje sporazum). Ali ako su pristupile, nema više dragovoljnosti: obaveze postaju fiksne.

Ipak, to je dogovor samo četiriju, s „blagoslovom“ predsjedavajuće Finske i Avramópoulosa. Italija i Malta se nadaju da će do sastanka u Luxembourgu pridobiti za dogovor barem države koje su dosad prihvaćale imigrante prispjele u Italiju, a to su, uz Njemačku i ponekad Francusku, još Portugal, Luksemburg, Nizozemska, Švedska, Belgija i Finska.

Pitanje je što sa Španjolskom, Grčkom i Ciprom, koje su zemlje, sve tri, ove godine pod daleko većim imigrantskim pritiskom nego Italija. U Rimu se nadaju da će pristupiti – ali ih Malta nije pozvala na dogovor u Tvrđavu Svetog Anđela u La Valetti.

Ako uzmemo u obzira samo ovogodišnju statistiku Visokog povjerenstva UN za izbjeglice (UNHCR), za razdoblje od 1 siječnja do 19 rujna, vidjet ćemo da je morem u Italiju i Maltu zajedno prodrlo 8830 neregularnih migranata, u Španjolsku njih 19.782 (od kojih 3873 kopnom, preko Ceute i Melille), a u Grčku čak 38.598 (od kojih 8889 kopnom). Italija je stupila u dodir i s Norveškom i Švicarskom, izvan EU, kako bi se pridružile dogovoru.

UNHCR procjenjuje da su se dosad u ovoj godini u središnjem Sredozemlju utopile ili su nestale 952 osobe iz redova ilegalnih imigranata.

I u Rimu i u Bruxellesu se govori o tome da države koje ne pokažu solidarnost neće moći računati na solidarnost iz strukturalnih fondova Unije. To se ponajprije odnosi na Poljsku i Madžarsku.

Madžarski premijer Viktor Orbán, koji je u subotu bio gost godišnjeg mitinga koji mladi talijanski neofašisti drže već godinama pod nazivom „Atreju“, naglasio je da njegova zemlja neće primiti niti jednog jedinog izbjeglicu, bez obzira na „ucjene fondovima“. Poljska je nešto manje kategorična: neće niti jednoga jedincatog muslimana, jer da je već preuzela milijun i pô kršćana iz Ukrajine. Hrvatska izbjegava izjave i izbjeglice. Niječe da tuče.

Orbán se drži Dublinskog sporazuma kao pijan plota, čvršće nego Dodik Daytonskoga. Dublinskim sporazumom je dogovoreno da se o izbjeglicama mora starati zemlja njihova prvog ulaska u Uniju i da u zato organiziranim prihvatnim centrima (nazvanima „hot spot“) mora provesti proces identifikacije i valuacije izbjegličina zahtjeva: tko dokumentira da ima pravo na politički azil dužna mu ga je pružiti, a ostale bi morala prvom prilikom repatrirati u zemlju državljanstva.

Repatrijacija je malo zbog triju razloga. Prvo, oni koji znaju da nemaju pravo na politički azil, pobjegnu iz prihvatnog centra čim uzmognu, pa i zato što im je cilj obično Njemačka, Francuska, Engleska ili Švedska. Drugo, repatrijacija je skupa, a repatrirarani obično za nekoliko mjeseci opet osvanu kuda su naumili. Treće, zemlje iz kojih bježe ne čeznu za njima.

U predizbornoj kampanji prije lanjskih talijanskih parlamentarnih izbora Matteo Salvini je obećao da će u prvih mjesec dana vlasti repatrirati 600.000 imigranata koji nemaju boravišnu dozvolu. To je obećanje opetovao kad je stupio na dužnost ministra unutrašnjih poslova lanjskoga prvog lipnja. Nije repatrirao praktički niti tisuću. Štoviše, znatno ih je više bilo koje su, u skladu s Dublinskim sporazumom, u Italiju repatrirale Njemačke i ine članice poželjnije imigrantima.