Može se dogoditi da, na kraju, čovjek bude djelotvorniji od Općeg potopa

Autor:

03.01.2020.

People attend an opposition rally to mark the anniversary of the Chernobyl nuclear disaster in Minsk, Belarus April 26, 2018. REUTERS/Vasily Fedosenko - RC1561E69900
Vasily Fedosenko / REUTERS

Bude li opet netko bušio Zemljina njedra, za ne znam koliko milijuna godina, teško će moći razlikovati naftu u koju se pretvorio T-rex od one u koju se pretvorio homo tyrannus quasi sapiens autodestructus

Čovjek možda ipak nije gospodar prirode, kako ga uvjerava evo već nekih 3200 godina Knjiga Postanka, nego incident u prirodi, koji joj može pomoći, ali kojega se ona može odreći i zaboraviti, ako se sam uništi, kao da ga nikada nije ni bilo.

U tom slučaju, bude li opet netko bušio Zemljina njedra, za ne znam koliko milijuna godina, teško da će moći razlikovati naftu u koju se pretvorio neki tyrannosaurus rex od nafte u koju se pretvorio neki homo tyrannus quasi sapiens autodestructus.

Posjetitelj Mikene ili namjernik na Areopagu mogu se, pred njihovim ništetnim dimenzijama, načuditi geniju čovjeka koji je od njih znao stvoriti dugotrajan mit, Homerov herojski u prvom slučaju, ili pučki demokratski u onome drugome. S druge strane, tuđe mikene i atene, na primjer Machu Picchu u Kordiljerskim Andama ili Angkor Vat u Indokini pokazuju koliko malo treba prirodi da obuzme sijela nekadašnjih ljudskih velesila i podčini ih svojim ciklusima, reciklirajući ljudsku povijest u stanice s klorofilom, ugodno zelene pred našim očima, te modre i plavetne kroz prizmu atmosfere, zašto su i gorski lanci na obzoru i Zemlja iz Svemira tako privlačno modri.

Znalo se za taj staloženo proždrljiv nehaj prirode spram oholih ljudskih artefakata i ranije. Rudyard Kipling nimalo naivno, u Kaaovu lovu, uzima ruine ljudskoga grada, napola progutane u džungli, kao scenografiju kojom vladaju Bandar-lozi, majmunske karikature parlamentarne i medijske Engleske (s perfektnim razumijevanjem mehanizma Brexita još 1893), koji Mowglija odvode onamo u zbiljsku životnu opasnost.

Na razornu ljudsku glupost podsjetila nas je igrana serija Craiga o nuklearnoj katastrofi u ukrajinskome (tada još sovjetskome) gradu Čornobyl’u 26-V-1986. Tada je eksplodirao jedan od reaktora tamošnje nuklearne elektrane, a eksplozija je imala snagu dvjestotinjak onih bombi od kojih je jedna sama bila dovoljna da razori Hiroshimu i izazove dug niz malformacija. Čornobyljska katastrofa, jedan od brojnih loših rezultata birokratske stupidnosti (koju autori prereduktivno pripisuju totalitarizmu), ostavila nam je memento koji je opasno tumačiti jednoznačno. Pa čak ni kad se toga poduhvati nobelovka Sviatlana Alieksievič.

Tuce godina prije serije Chernobyl na kontaminirano područje prispio je novozelandski dokumentarist Peter Hayden i ispripovjedio istinitu priču o mački i njenim trima mačićima, o mladom vuku kojega priroda tjera da, nakon peripetija, nađe svoju družicu, o radoznalim medvjedićima koji istražuju napuštene ljudske nastambe.

Njegov dokumentarac Chernobyl Reclaimed - An Animal Takeover (Povrat Čornobyl’a – Životinje preuzimaju) dostupan je na poveznici. Slično putovanje je prije tri godine organizirao National Geographic, pokazavši još očitiju eksploziju biljnog i životinjskog života oko nuklearne elektrane koja i danas zrači, unatoč armiranobetonskom oklopu kojim je sahranjen reaktor oštećen neopreznom ljudskom glupošću.

Kako je to bilo i ostalo moguće? Evo jednog tumačenja koje prenosimo po klauzuli “po što kupio - po to prodao” (nije moja struka, ali logika nije ograničena ni na jednu struku, niti iz ijedne smije biti isključena).

Po toj hipotezi, bijeg čovjeka iz ozračenog područja značio je prestanak trovanja prirode pesticidima, ispušnim plinovima i inim onečišćenjima biosfere. Nestanak lovaca i automobilskog prometa stvorio je prirodni rezervat kojega se ljudi boje (osim onih malobrojnih koji ondje ostaju, oprezu uprkos).

Broj ljudskih žrtava čornobyl’skog zračenja je golem - a među životinjama se praktički ne vide ikakve posljedice. Po jednoj teoriji, zato što je život životinja prekratak da bi se u mnogima od njih razvile stanice tumora; također zato što se životinje reproduciraju brže od ljudi (pas ugine u dubokoj starosti prije nego njegov ljudski vršnjak dostigne spolnu zrelost, ekonomsku da ni ne spominjemo), pa stignu prije nadoknaditi manjak uslijed eventualne prerane smrtnosti. Čovjek pak pod radijacijama umire od raka i ne stigne se na kontaminiranu području reproducirati dovoljno ni brzo ni zdravo da bi ondje preživio kao vrsta.

To bi moglo značiti (ne hvatajte me za riječ, ali vrijedi razmisliti) da su naše bojazni o nuklearnom overkillu bile pretjerane, da nuklearni rat ne bi zatukao sav život na Zemlji, nego samo našu vrstu, ljudsku, omogućujući prirodi da se oporavi, proždre tragove ljudske civilizacije i vrati se, takoreći, u stanje Raja na zemlji, Edena nakon petog dana stvaranja, prije nego li je, navodno, po Bibliji, Bog rekao Čovjeku i Ženi: “Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima…”.

Može se dogoditi da naposljetku čovjek bude djelotvorniji od Općeg potopa, da uzurpirani planet vrati njegovoj naravi. Nestala bi ljepota riječi, nestao bi drhtaj čuvstava, ali bi iščezla i bezumna zla oholost, nalik tumoru na tkivu prirode.

Tagovi/Tags: