Mutti je željela "samo" još jedan mandat... i u godinu dana izgubila 4,3 milijuna birača

Autor:

27.02.2020.

Germany's Chancellor Angela Merkel looks on as she arrives for a special European Council summit in Brussels on February 20, 2020, held to discuss the next long-term budget of the European Union (EU). (Photo by Aris Oikonomou / AFP)
Aris Oikonomou / AFP

PROČITAJTE U NOVOM IZDANJU GLOBUSA.

Amateri razmišljaju o strategiji. Profesionalci o logistici. Ova se izreka pripisuje američkom generalu Omaru Bradleyju. A kako je politika vođenje rata drugim sredstvima sasvim je razumljivo da je i ondje ključ u logistici. Jedna od najvećih prijetnji vojnoj operaciji razvlačenje je logističkih linija što ih čini ranjivim. To se dogodilo francuskim socijalistima. Na vlast su došli 2012., kontrolirali Skupštinu i predsjednički ured, ali nisu se brinuli za logistiku. I na izborima 2017. gotovo su nestali sa scene. Drugi je čest scenarij da isturena vodstvo predugo ostane na položaju i izgubi kontakt s realnošću. SAD je zato uveo ograničenje mandata. Na dva uzastopna. Francuska je, nakon što se opekla s 14 godina vlasti Françoisa Mitterranda, smanjila mandate na pet godina. Samo dva, također.

Njemačka nema u sustav ugrađene takve mehanizme jer je parlamentarna demokracija kancelarskog tipa. U takvu tipu vlasti nema ograničenja broja uzastopnih mandata. I zato je Njemačka u političkoj krizi od posljednjih saveznih izbora u rujnu 2017. Tada je i najveću ekonomsku silu EU zapljusnuo val fragmentacije političke scene koji je u savezni parlament, Bundestag, doveo šest stranaka (sedam ako Kršćanske socijaliste, CSU, promatramo odvojeno od Kršćanskih demokrata, CDU). Pri čemu je treća politička snaga postala radikalno desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD). Angela Merkel, tadašnja šefica CDU-a, relativnog izbornog pobjednika, odlučila je u koaliciju pozvati liberale (FDP) i Zelene. Socijaldemokrati (SPD) su zabilježili loš rezultat i odlučili su se povući u opoziciju. Scenarij je trebao marginalizirati AfD jer bi SPD, kao lider opozicije, preuzeo vodstvo ključnih odbora u Bundestagu.

No Horst Seehofer, tadašnji čelnik bavarskog CSU-a, bio je ljut na Merkel zbog izbjegličke krize. Kako je ranije bio preslab do joj se osveti, iskoristio je koalicijske pregovore i kancelarku je napao zaobilazno, preko Zelenih, odbijajući većinu njihovih prijedloga. Vjerovao je da tako stvara prostor za novu čistu pobjedu CSU-a na izborima u Bavarskoj u listopadu 2018. No, Seehofer je jedino uspio iziritirati FDP da u prosincu 2017. prekine koalicijske pregovore tvrdeći da su se našli u pat-poziciji, a s druge strane je politikom približavanja CSU radikalno desnom političkom spektru u listopadu 2018. ostvario jedan od najlošijih rezultata na izborima u Bavarskoj. Za sve to će biti nagrađen položajem saveznog ministra unutarnjih poslova. Za što je odgovorna Angela Merkel.

Ona je već bila najavljivala da će iz politike izaći kad napuni 60 godina. Sad joj je 65. Vlast je slatka. S nje se teško silazi. Merkel je prva njemačka kancelarka, ali i ona je samo žena. Mulier sapiens. Sa svim manjkavostima koje ta definicija nosi, uključujući i ambiciju. Da nadmaši duljinom mandata slavne muške prethodnike, Konrada Adenauera i Helmuta Kohla, svog patrona kojem je bez kajanja zabila nož u leđa čim joj se pružila prilika. Mnogi će analitičari kao ideju vodilju njezinih poteza navesti “doktrinu Merkel”: stabilnost prije svega. Ali ne smije se zanemariti ni emocionalni aspekt  priče, jer su i državnici, pa i najbolji među njima, samo ljudi.

Angela Merkel tada je imala dva dugoročno održiva izbora i jedan koji je vodio u političku krizu. Prvi održivi izbor je iznijela anti-Merkel struja u CDU-u koja predlaže da se formira manjinska vlada. Merkel je protiv. Njezino se opiranje dijelom može razumjeti željom za stabilnošću, jer Njemačka nikad nije imala manjinsku vladu, i strahom od mogućeg ponavljanja kaotičnosti Weimarske republike. Što je i jedno i drugo dubinski pogrešno. Manjinska vlada uz podršku SPD-a bila bi stabilna barem kao kasnija koalicija. A današnja Njemačka nije Weimarska Republika niti su današnja Europa i svijet nalik na tridesete godine 20. stoljeća. Drugi održivi izbor je bilo odustajanje od svojih snova, za što je trebalo dati ostavku i otvoriti vrata novim izborima ili novom kancelarskom kandidatu iz CDU-a (što je tražio FDP za povratak u pregovore). No, Merkel je željela odraditi još jedan kancelarski mandat. Njemice i Nijemci joj to daju za pravo, i dalje dobro stoji u anketama.

I zbog svega navedenog “Mutti” je napravila stratešku pogrešku. Odlučila se za korak koji je zemlju odveo u krizu: formirati još jednu koaliciju sa SPD-om. To je trenutak kada puca njezina logistička linija i ona ostaje izložena protivnicima. Hijene su osjetile da je lavica ranjena i počeli su je malo pomalo nagrizati. Na njezinu je ranjivost utjecala još jedna odluka: Merkel tvrdi da je to njezin posljednji mandat.

Vlada je počela s radom uz neprestane sukobe, i to primarno s CSU-om. Seehofer je bio među prvima koji je bacio kamen na kancelarku. Anti-Merkel struja počela je djelovati kao podzemna ćelija i pripremati njezinu smjenu s čelnog mjesta u stranci, što je ona doznala i dala ostavku. Krajem listopada 2018., nakon loših izbornih rezultata u dvije savezne države, Bavarskoj (zbog čega će čelno mjesto u CSU napustiti Seehofer, ali će ostati u saveznoj vladi) i Hesseu. Merkel se još i tada mogla povući i s kancelarske pozicije i otvoriti prostor pozitivnim procesima u CDU-u. Ali racionalno je u drugom planu. Ulazi u rat s desnom frakcijom i na silu instalira Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK) kao predsjednicu stranke i svoju izglednu nasljednicu. To je bila točka gdje je trebala izvući pouke iz nedavne povijesti: Gerhard Schroeder, socijaldemokratski kancelar od 1998. do 2005., pristao je prepustiti vodeće mjesto u stranci i nakon toga je na izborima izgubio vlast - nova je kancelarka tada postala Angela Merkel.

AKK je nekim potezima pokazala da bi mogla biti vrsna liderica, ali desna struja je forsirala narativ da je riječ samo o “Merkel nakon Merkel”. I napadala nju slabeći Merkel i stvarajući prostor za preuzimanje stranke. Čekao se samo pravi povod.

Izbori u saveznoj državi Tirinškoj (glavni grad Erfurt) bili su detonator. CDU je prošao loše, a onda zajedno s AfD-om izglasao premijera. I kolateralno doveo AfD na vlast, što je izazvalo bijes javnosti i burnu reakciju središnjice CDU-a u Berlinu. Kršćanski demokrati iz Tirinške odbijaju naredbu AKK. Koja nakon toga daje ostavku. No, kaos tu tek počinje. U međuvremenu se sve stranke u Tirinškoj: Die Linke (radikalna ljevica), CDU, FDP i SPD dogovore da će krizu riješiti tako da daju podršku dosadašnjem premijeru - Bodo Ramelow - koji bi uz njihovu podršku pripremio nove izbore u ožujku iduće godine. A onda Paul Ziemiak, glavni tajnik CDU-a, objavi da je nedopustiva koalicija i s Die Linke. CDU u ovom trenutku glavinja. I to se vidjelo na izborima u Hamburgu održanim ove nedjelje: CDU je ostvario najlošiji rezultat od Drugog svjetskog rata, samo 11 posto.

Stanje nije bolje ni na saveznoj razini gdje je CDU na nekih 27 posto dok im za vrat pušu Zeleni s gotovo 25 posto. Koliko je “uspješna” bila politika stabilnosti Angele Merkel, jasno potvrđuju brojevi: od saveznih izbora 2017. do izbora za Europski parlament 2019. u proljeće, dakle u godinu i pol dana, CDU je izgubio 4,3 milijuna birača. Oko 6 posto. Od toga čak 1,1 milijun se okrenuo Zelenima. Merkel će možda biti kancelarka dulje od Helmuta Kohla, ali će njezina ostavština biti povijesni pad utjecaja CDU-a. S velikim izgledom da nakon nje CDU ode u opoziciju.

U Njemačkoj je teško pronaći neku saveznu državu koja bi bila obrazac za cijelu zemlju, ali izbori u Hamburgu su potvrdili trend koji bi se mogao preslikati na saveznu razinu. Zeleni postaju utočište većine birača nezadovoljnih kaosom u CDU-u i ideološkim vacuumom u SPD-u. AfD je doživio težak udarac terorističkim napadom desnog radikala i na zapadu Njemačke će mu padati snaga. A Die Linke više nije “crvena krpa” biračima na zapadu. Što dovodi do sve izglednijeg sljedećeg scenarija: da nakon novih izbora, koji će biti najkasnije u jesen iduće godine, vlast u Njemačkoj preuzme crveno-zeleno-crvena koalicija: Zeleni, SPD i Die Linke. Što bi bio još jedan u nizu poraza kancelarke Merkel koja se nadala da će CDU ostati najjačom strankom te da će na sljedećim izborima formirati vlast sa Zelenima. Kao slabijim koalicijskim partnerom. CDU je najavio da će novog predsjednika (nema niti jedne kandidatkinje) birati 25. travnja. Sada se više nitko neće obazirati na to što želi Merkel pa su veliki izgledi da pobijedi vodeći kandidat desne frakcije Friedrich Merz. Koji je za SPD neprihvatljiv. Što znači raspad koalicije. Neposredno prije nego što Njemačka od Hrvatske preuzme predsjedanje EU.

Gora je opcija nastavak ove nasilu sklepane koalicije koja bi dodatno oslabila obje stranke jer će vjerojatno skretanje CDU-a udesno povećati odljev birača prema Zelenima. U tom bi slučaju kaos u Njemačkoj trajao još dulje, što bi ozbiljno oslabilo EU. Francuski predsjednik Emmanuel Macron od 2017. traži sugovornika u Berlinu. Merkel je toliko bila zauzeta unutarnjim problemima da za njega nije imala vremena. Osim toga, svi znaju da je ovo njezin zadnji mandat pa se strateški gleda preko njezina ramena, dalje od “Mutti”. Ako se u Njemačkoj ništa ne riješi ove godine, tada ćemo čekati izbore 2021. koji će biti izuzetno burni i tražit će maksimalni angažman stranačkih lidera na unutarnjem planu. Kad se situacija konačno razbistri, ući ćemo u 2022., a tada će Macron na izbore, predsjedničke i parlamentarne. Dakle, lose-lose situacija. I to u povijesnom trenutku kad se mora definirati može li se EU pretvoriti u globalnog lidera i nositi s pritiskom SAD-a i Kine. Ili će se prije toga morati reformirati u Uniju dviju ili više brzina kako bi se nosila s globalnim izazovima. Za bilo koje je rješenje ključno glatko funkcioniranje osovine Pariz - Berlin uz asistiranje Rima, Madrida, Den Haaga.

I zaključno, slabljenje CDU-a znači i težak udarac Europskoj pučkoj stranci koja je na europskim izborima 2019. doživjela ozbiljan pad. A sve to zato što je Angela Merkel željela odraditi četvrti kancelarski mandat.

GLOBUS

Naslovnica dvotjednika Globus, 26. veljače 2020.