Francuska povukla ambasadora iz Italije jer je Di Maio razgovarao sa "žutim prslucima"

Autor:

07.02.2019.

Deputy Prime Minister Luigi Di Maio presents the new income support scheme known as the
Alessandro Bianchi / REUTERS

Luigi Di Maio, potpredsjednik talijanske vlade i lider PoKreta 5 Zvjezdica

Francuska je objavila da je povukla svog veleposlanika iz Italije „na konsultacije“. Taj žestoki izraz nezadovoljstva nije uobičajen u odnosima između članica Evropske unije, pa mu to daje veću težinu.

Francusko Ministarstvo vanjskih poslova to motivira „napadima bez presedana talijanske vlade“ te miješanjem Italije u francuske unutrašnje poslove što je „dodatna i neprihvatljiva provokacija. Ono krši poštovanje koje su međusobno dužne vlade izabrane demokratski i slobodno“, piše i noti koju je objavio Quai d'Orsay.

Dan ranije je to Ministarstvo žestoko prosvjedovalo što se Luigi Di Maio, potpredsjednik talijanske vlade (i politički vođa vladinoga relativno većinskog PoKreta 5 zvjezdica) sa Christopheom Chalençonom, predvodnikom ekstremističkog krila protuvladinog pokreta „Žutih prsluka“, koji se ranije ove godine zauzeo za to da francuske oružane snage svrgnu predsjednika Emanuela Macrona te najavio građanski rat.

"Ne želimo se ni s kim prepirati, ne zanimaju nas polemike", reagirao je na tu odluku jučer potpredsjednik talijanske vlade Matteo Salvini.

U posljednjih osam mjeseci, otkako su vlast u Italiji preuzeli ugovorni partneri, populistički PoKret 5 zvjezdica i ksenofobna Liga, zaredale su sve žešće trzavice između Rima i Pariza, o čemu je pisao i Euractiv.hr.

Posljednja točka razdora je pruga veoma brzog vlaka između Lyona i Torina na evropskome koridoru 10. Zvjezdice smatraju tu javnu investiciju nepotrebnom, skupljom od koristi, te mamcem za korupciju. Di Maio je izjavio da taj pothvat neće biti nastavljen pa makar pala vlada. Politički tajnik Lige i također potpredsjednik vlade Matteo Salvini smatra da je skuplje prekinuti nego dovršiti. I jedni i drugi iamju na raspolaganju „struku“ po izboru, tako da jedni stručnjaci potvrđuju navode jedne, a drugi druge vladine stranke. Za tu prugu sklopljen je francusko-talijanski međudržavni ugovor koji sredstvima avalira i Evropska unija (Evropsko povjerenstvo najavljuje da će Italija morati vratiti dobiven i potrošen novac odustane li od nove pruge kojoj je najvažniji element tunel ispod Alpi). Zvjezdice zahtijevaju da se modernizira postojeća pruga preko Fréjusa koja se penje do 1300 metara nadmorske visine, pa je izložena snijegu i ne omogućuje znatnije brzine.

Još raniji su i dublji ne samo verbalni okršaji između Italije i Francuske u pogledu migranata. I Salvini i Di Maio optužuju Macrona da je „radical chic“ koji propovijeda jedno a čini drugo: kori Talijane kada odbijaju migrante ali ih sam – tvrde – ne prima, francuska žandarmerija ih odbacuje na granici, kako kod Ventimiglie, tako i kod Clavièrea (gdje su francuski žandari barem dvaput upali na talijanski teritorij i odvoditi „sumnjivce“ u svoj zatvor).

Još su i ranije vlade predbacivale Francuskoj što je tadašnji predsjednik Nicolas Sarközy, netom je tadašnji libijski vođa Muammar al-Gaddafi izjavio da je sufinancirao Sarközyjevu izbornu kampanju, iznudio zajedno s USA vojnu intervenciju u Libiji u kojoj je Gaddafi brutalno ubijen, a Libija postala „crna rupa“ kroz koju „gospodari rata“ švercaju, pljačkaju, siluju i maltretiraju migrante, istresajući ih zatim na talijanske obale. Italija je zamjerala Francuskoj da je njezina vojna i ekonomska snaga i dalje nazočna u Nigeru, Čadu i Srednjoafričkoj Republici, kuda migranti prolaze bez zapreke, dok Rim smatra da je važno postaviti barijeru na granici tih zemalja s Libijom, jer je poslije prekasno djelovati.

Di Maio i Zvjezdice dodali su tome vehementan napad na Francusku kao neokolonijalnu silu koja izrabljivanjem subsaharskog stanovništva izaziva egzodus migranata. Argumentirali su to tvrdnjom da Francuska tiska i distribuira franak CFA kojim se služe bivše francuske kolonije. Di Maio nije ustuknuo ni kad mu je jasno rečeno da najveći kontingenti imigranata prispijevaju iz zemalja koje nemaju veze s frankom CFA, na primjer iz Nigerije.

Francuska je pak dosolila sa svoje strane, jer je njezina žandarmerija u više navrata migrante dovezla po noći u Bardonecchiu i naprosto ih istovarila na talijanskoj strani granice, bez papira, bez dogovora, bez obavijesti talijanskim snagama sigurnosti.

Salvini ne propušta predbaciti Francuskoj da je dala utočište nemalom broju talijanskih državljana osuđenih za kazneno djelo terorizma. Francuska ih je udomila zahvaljujući „Mitterrandovoj doktrini“ da neće izručiti političke osuđenike. Tako je Cesare Battisti, osuđen za četiri politička ubojstva (dva koja je počinio i dva koja je organizirao) živio mirno u Francuskoj kao pisac kriminalnih roman, Francuska je dopustila da utekne u Brazil kad se na riječima odrekla „Mitterrandove doktrine“, pa je u Italiju tek nedavno izručen iz Bolivije, nakon 37 godina skrivanja. U Italiji je terorizam bio ozbiljan problem za „olovnih godina“ 1969-1984.

Talijanska vlada je pokušala dezavuirati evropovjerenika za financije Pierrea Moscovicija, predbacujući mu da kao Francuz zastupa u Bruxellesu francuske interese suprotne talijanskima, te da kao socijalist ne predstavlja više nikoga jer je stranka koja ga je poslala praktički iščezla s francuske političke scene. Suočen s tim osobnim napadom Moscovici je spor oko planiranoga pretjeranog deficita Italije u 2019, preko prethodno dopuštene granice od 1,6 posto godišnjega društvenoga brutoproizvoda u 2019, riješio prosinačkim kompromisom, kojim su mjere za vraćanje Italije u kolotečinu evropskih financija faktički „odloptane“ za 2020, kada će se time gombati neko novo Evropsko povjerenstvo. Rim Parizu zamjera da je, zajedno s Haagom, bio najogorčeniji protivnik popuštanja Italiji.

Moscovici je danas ironično govorio o „keynsijanskoj politici“ talijanske vlade kojoj Evropsko povjerenstvo u ovoj godini predviđa najnižu stopu porasta BDP: mizernih 0,2 posto. Pariz – i politički i ekonomski – izražava bojazan da će se tehnička recesija, u kojoj je Italija od dolaska sadašnjih ugovornih partnera, pretvoriti u trajnu recesiju i da će „zaraziti“ i francusku ekonomiju, veliku ali također klimavu.

Od francuskih kritika talijanske ekonomske politike žešće su samo nizozemske, uz to i licemjerne, jer upravo Haag svojom poreznom politikom otima Italiji tvrtke čiji bi promet inače punio talijanski a ne nizozemski porezni proračun (eklatantan primjer je Fiat, odnosno FCA).

Svi ti okršaji jamačno ne bi izazivali toliko odjeka niti bi bili dovedeni do sadašnjeg stupnja užarenja da nisu pred vratima presudni izbori za Evropski parlament, koji bi mogli, iako ne moraju, znatno promijeniti geometriju odnosa političkih snaga u Evrpskoj uniji.

Upravo na tome insistira Quai d'Orsay u svojoj diplomatskoj noti. Francuska u njoj kaže da talijanski „uvredljivi napadi na Francusku nemaju presedana od završetka rata“, pa ih tom vremenskom alokacijom implicitno uspoređuje s Mussolinijevom epohom. „Jedno su neslaganja, drugo njihova instrumentalizacija u izborne svrhe“, naglašava Pariz.

I onda, naizgled miroljubivo, poziva na nastavak tradicionalnog prijateljstva dviju romanskih nacija, jer da je „francusko-talijansko prijateljstvo nužnije no ikada pred izazovima koji nam predstoje u XXI stoljeću“.