Inaćenje i podvale u EU 25 godina od maastrichtskog Ugovora

Autor:

02.11.2018.

01-06-2018 - Roma
Politica
Quirinale. Giuramento del Governo Conte. Nella foto Luigi Di Maio, Matteo Salvini
01-06-2018 - Rome
Politics
Quirinale. Conte's government oath. In the picture Luigi Di Maio, Matteo Salvini, Image: 373563871, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, LaPresse
Profimedia, LaPresse

Luigi Di Maio i Matteo Salvini

Francuska deset godina probija deficit, a nova talijanska vlast postavlja se kao i nekadašnji socijalistički premijer Craxi: što ste se uhvatili mene kada i drugi kradu i varaju, piše Inoslav Bešker.

Točno četvrt stoljeća nakon stupanja na snagu maastrichtskog Ugovora o Evropskoj uniji, na Sve svete 1993, ta se Unija našla u teškoj krizi, a mnoge članice se - tko pristojno, tko nasilno - otimaju obavezama utvrđenima kroz maastrichtske parametre. Uključujući i onih Dvanaestoro koji su Ugovor potpisali, kao condicio sine qua non za ulazak u Uniju, da se i ne govori o nekima naknadno ušavšima, velikim korisnicima fondova, a silno nezadovoljnima.

Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske (koje je tada zastupao John Major) izborilo se od početka da ne plaća koliko bi moralo, da ne uđe u zonu eura, pa mu ni te beneficije nisu bile dovoljne: iz Unije izlazi indignirano, odlukom Engleske i Walesa.

Prilikom ulaza u zonu eura najviše je progledano kroz prste Grčkoj i Italiji, pa su se obje - umjesto da upru snage i ostvare obaveze barem naknadno - ponašale neodgovorno i spram sebe i spram drugih.

Grčka je svoje račune krivotvorila bezočno, računajući da ni kad je otkriju ne može dobiti po prstima, ali je precijenila svoju snagu: na njoj su strogost vježbale i Evropska komisija i banke vjerovnice (koje su se pravile da ne znaju u kojoj je situaciji Grčka dok su joj kredite davale šakom i kapom).

Italija je pak u dva navrata podnijela žrtve svih građana da bi ušla u zonu eura i da bi dug, kako je obećala, postupno smanjivala - ali je u svim ostalim periodima (a osobito kada bi se na vlast vraćao nehajni Silvio Berlusconi) taj dug povećavala neodgovorno prema potomcima, da bi garnituri na vlasti fingirala socijalni mir. Sada joj je, tužnoj, puna kapa štednje i patnje, smanjivanja deficita, pa opet srlja u deficit i novi dug. Veli: Njemačka godinama ne poštuje Pakt stabilnosti (točno: akumulira višak koji bi morala reinvestirati i na taj način suši moždinu svima ostalima). Veli: Francuska deset godina probija deficit (točno: ali njezin javni dug je znatno manji od talijanskoga, iako je pretjeran). Itd.

Nova talijanska vlast se postavlja točno kao nekadašnji socijalistički premijer Bettino Craxi: što ste se uhvatili mene kada i drugi kradu i varaju? Pa kad netko kaže da zapadnom Balkanu nije mjesto u EU!

Nije Italija jedina gdje vođe - Luigi Di Maio i Matteo Salvini (za razliku od Giuliana Amata koji je Maastricht potpisao i Carla Azeglia Ciampija koji je bio premijer kad je stupio na snagu) - ne shvaćaju osnovnu činjenicu: da Evropska unija nije postignuta jednom zavazda, da ona nije fiksna činjenica koja ostaje i opstaje, ma kako se spram nje postavili, nego da je ona proces koji se može raskinuti u jednom trenutku i nikad više sastaviti, baš poput Habsburške Monarhije koja se raspukla prije 100 godina i više je ne mogu sastaviti ni “svi Kraljevi ljudi”, kako se pjevuši u onoj engleskoj dječjoj strofi o jajetu zvanome Humpty-Dumpty.

Evropa - ujedinjena tek relativno, djelomično, s figama ne uvijek skrivenima po džepovima - gradi se i mijenja ne samo 25, nego zapravo 70 godina, od 1948 kada su, istodobno s Marshallovim planom, potpisani prvi ugovori. Gradi se sporazumima, koji se sastavljaju uz dogovore i kompromise, mijenjaju, dopunjuju, uglavljuju kao patchwork ili puzzle: slika je nemoguća ako se skladno ili barem prikladno ne uglave i ekonomska i ljudska prava (evropsko državljanstvo i jedinstvena valuta pogoduju građanima više nego policijama ili bankama), ako suradnja nije osnovni princip.

Proces škripi ako nema dijalektike između ekonomije i politike, proces zapinje ako nema dinamične ravnoteže između regionalnih, nacionalnih i panevropskih interesa, a još više između građanina i aparata. Ako aparat vidi građanina kao podanika, a građanin aparatčike kao uhljebe, veza puca podjednako kao između supružnika gdje je jedan nadležan a drugi podložan.

Nije u pitanju samo svibanj 2019. Nema izborâ, nema odlučivanja na kojima Unija ne može otići k vragu, jer raskid je moguć uvijek. Nema rata u Evropi u posljednjih 250 godina, međunarodnoga ili građanskoga, u kojemu nacionalizam (i suverenizam, kako ga danas zovemo) nije igrao ulogu i motiva i katalizatora. Rat je beskrajno lako započeti, ali je vraška rabota zaustaviti ga, a mržnja nakon njega traje generacijama.

Ali što se ti koncepti, naizgled sub specie aeternitatis, tiču onoga tko nema posla, nema krova, nema više kamo s djetetom ako bi radio, nema nade u dostojnu starost? Kojega uvjeravaju da je za njegovu nevolju kriv onaj drugi, drukčiji, da je kobna razlika u broju prstiju kojima označuju pripadnost istome razapetom Bogu?

Dok se gloži, Evropska unija raste sporije od konkurencije, Italija najsporije u Uniji. U posljednjem trimestru ona je na nuli - a proračun za 2019 bazira na nemogućem rastu društvenoga brutoproizvoda od 1,5 posto. Uhvaćena u laži, krivca traži drugdje: u Bruxellesu, u prethodnim vladama.

Inatimo se i podvaljujemo, puni sebične pizme. U tom kontekstu je li ovo 25-godišnjica perspektive, ili komemoracija još jedne protraćene šanse?

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version