PIŠE INOSLAV BEŠKER Znači li pad Mattea Salvinija da je autokratski trend na zalazu? Ne! Zasad

Autor:

30.08.2019.

League leader Matteo Salvini gestures as he speaks to the media after consultations with Italian President Sergio Mattarella in Rome, Italy, August 28, 2019. REUTERS/Ciro de Luca
Ciro de Luca / REUTERS

Matteo Salvini je u kockanju izgubio vlast. Mogao bi je vratiti na izborima. Jesmo li zaboravili što je autokracija?

Dva pitanja postavlja nenadani pad s vlasti Mattea Salvinija, dojučerašnjega “jakog čovjeka” talijanske vlade, koga su u Bruxellesu percipirali kao najveću trenutnu opasnost po evropsko jedinstvo.

Prvo: je li njegov pad definitivan, ili to njegovi protivnici, parlamentarnom alkemijom, rade u njegovu korist, pripremajući mu svu vlast nakon sljedećih izbora, kako proriče zloguki Massimo Cacciari, postmarksistički filozof kratkog fitilja? I Viktor Orbán je pao s vlasti na izborima 2002, kao liberal, pa se nakon niza slabačkih i proturječnih premijerâ (Medgyessy, Gyurcsány, Bajnai - pamtite li ih živo?) vratio 2010 kao autokratski iliberalni demokrat, umrežen s mutnim poduzetnicima, i eno ga ondje, bez realne konkurencije, sve demokratski. Salvini je pao uslijed taktičke pogreške koju je priznao: sve je uzeo u račun, ciljajući na trijumf na izvanrednim izborima, osim da će Matteo Renzi, koga su Zvjezdice šest godina vrijeđale za doručak, ručak i večeru, radije leći njima na rudu samo da ošteti Salvinija. Zasad.

Drugo: znači li Salvinijev pad da je autokratski trend dosegao zenit i da se naslućuje njegov postupan zalaz? Odgovor je jednostavan: ne! Zasad.

Dvomjesečnik Foreign Affairs posvetio je svoj rujansko-listopadski broj upravo profilima današnjih autokrata, pod nemaštovitim ali dojmljivim zajedničkim naslovom: “Autocracy Now”, očito insinuirajući svojedoban filmski naslov “Apocalypse Now”. O, jesu li autokrati zaista naša apokalipsa? Ako umjesto kratkoga osobnog pamćenja prizovemo kolektivno, sabrano u povjesnici, primijetit ćemo da su autokrati mnogo češće junaci njezine narative i da su bili mnogo češće međaši povijesti, katkad i u pozitivnom smjeru.

Ljubitelji rimske republikanske demokracije (spremni zaboraviti njezinu odvratnu robovlasničku podlogu i, zapravo, kastinski sustav) preziru svu trojicu koji su taj sustav pokopali pod diktaturom odnosno principatom: Sullu (koga sam neoprostivo, slijedeći davno čitanje Plutarha, prošli tjedan nazvao Syllom), Cezara, Augusta. A problem je bio što više nije bilo moguće vladati imperijem na isti način kao i gradom-državom, gdje su se mjerodavni građani mogli bez problema svi sabrati na jednome mjestu.

Tu je, usput, i osnova našeg zanata: prvi dnevnik, Acta diurna populi Romani, javio se oko 131 pr. Kr., objavljujući propise i sudske ishode, a javan je postao kad je informacija postala bitna za demokratske i ine odluke o imperiju, odlukom konzula trijumvira Cezara, od 59 pr. Kr. (ukinut je 330 za cara sv. Konstantina i pape sv. Silvestra, informiranost nije sukladna svetosti, iako jest autokraciji; baš u Bizantu je skovan termin basileús [kai] autokrátōr, tj. car [i] samodržac).

Gideon Rose, koji također raspolaže valjda nekom kolektivnom memorijom (Gideon je jedan od biblijskih vladara izraelskih), fenomenologiju autokrata svodi na jedan od sezonskih trendova, tvrdeći da su dvadesetih godina prošlog stoljeća dominirali žutokljuni demokrati, tridesetih i četrdesetih diktatori, antikolonijalni nacionalisti pedesetih i šezdesetih, gerontokrati sedamdesetih, žutokljuni demokrati opet osamdesetih i devedesetih, a sada nas evo opet ka diktatorima.

Tehnički je to netočno: današnji autokrati vladaju u parlamentu, oslonjeni o izbore, uz tek poneku iznimku. Ali svaki od njih vidi sebe kao zatočnika višega povijesnog cilja (koji, po potrebi, opravdava sredstva), što je a priori suprotno ideji o slobodi, bratstvu i ravnopravnosti građana. Ali baš im građani daju moć, ovako ili onako, većinom dragovoljno i uvjereno.

Vladimir Putin sebe vidi kao novoga Petra Velikoga, na tragu njegove trijade o pravoslavlju, samodržavlju, domoljublju. Da mu Trump piše govore, parola bi mu bila “neka Rusija opet bude velika”. “Neka Partija opet bude velika” glasilo bi geslo koje primjenjuje Xi Jinping, također uvjeren da je prije, onomad, bilo “zlatno doba” kakvim se zanosio Ovidije. Samo čalma manjka Recepu Tayipu Erdoganu pa da i izvana bude sultan padišah, koji obnavlja osmansku Tursku. Rodrigo Duterte i Jair Bolsonaro nastoje samo uvesti red, obnoviti uredno doba, također retroaktivni mit. Dok sam studirao u Perugi, prije 52 godine, nešto stariji Talijani su se fašizma sjećali kao doba “kada su vlakovi stizali na vrijeme, a svi muškarci bili fino začešljani”.

Nije teško autokrata odnjegovati u sebi (ovih dana me jedan uvjeren Hrvat uvjeravao da bi mu bilo dovoljno mjesec dana apsolutne vlasti pa da Hrvatsku dovede u red postrijeljavši lupeže i žmuglere). Problem je da autokrate, ili barem “jake jude” (makar arogantne premijere i gradonačelnike) zaziva njihova većina, nadajući se povratku mistificirane prošlosti, jer se boji budućnosti, jer nema vjere ni u svoje šanse, a ni u svoju sposobnost.

Autokrati su plod naše odgojne zapuštenosti.

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version