Talijanski totalni rat protiv zbilje

Autor:

08.02.2019.

FILE PHOTO: European Union Foreign Policy Chief Federica Mogherini and Italian Prime Minister Giuseppe Conte talk before a European Union leaders summit in Brussels, Belgium December 14, 2018. REUTERS/Francois Lenoir/Pool/File Photo
Francois Lenoir / REUTERS

Federica Mogherini, visoka predstavnica EU za vanjsku i sigurnosnu politiku i talijanski premijer Giuseppe Conte

Europsko povjerenstvo survalo je procjene talijanskog rasta na 0,2%. Italija u tim procjenama prolazi gore od svih ostalih 26 članica (bez smušenoga Ujedinjenog Kraljevstva)

Talijanska vlada, u mukama formirana prošlog ljeta, nikada nije bila bliže raspadu. Ona je ionako nastala poput Frankensteinova remek-djela: dva su posve različita i međusobno konkurentna proizvoda slijepljena samo obostranom (nipošto zajedničkom) željom da se domognu vlasti i podijele sinekure po državnoj upravi i javnim poduzećima, te pizmom protiv svih ostalih konkurenata.

Bliže se evroparlamentarni izbori u svibnju. U svim zemljama članicama, bez ikakve iznimke, oni nisu zamišljeni kao test toga što se može i što se mora učiniti s Evropom kao zajedničkim domom iz kojega se ne može ni na tenkovskim gusjenicama, nego kao test odnosa snaga nacionalnih stranaka između dvaju parlamentarnih izbora. Da, to je iracionalno - ali politika ionako ne apelira na razbor, čak ni na bolje sentimente, nego na utrobu, na skrovite porive kojima pristojni vladaju i koji vladaju ostalima. Opće dobro, taman posla.

Italija, dakle, nije iznimka - ali je, i po veličini, i po slabosti, najeklatantniji primjer sebične kratkovidnosti, koja kontemplira vlastiti pupak dok kuća gori.

Populistički PoKret 5 zvjezdica i ksenofobna Liga, ugovorni partneri koji se klone čak i samog pojma koalicije, svu su svoju politiku zasnovali na pasionalnu htijenju da se što više umile svojim postojećim i budućim biračima. U tu su svrhu (a) nategnule državni proračun za 2019 preko realnih granica, računajući, barem javno, na porast društvenoga brutoproizvoda od 1,8 posto u ovoj godini, te na dobrohotnost Evropske unije koja bi im odobrila tekući godišnji deficit od 2,4 posto za alimentiranje predizbornih obećanja; (b) realizirale ta obećanja mjerama koje su značile neodgodive nove javne troškove (“prihod od državljanstva” za nezaposlene glasače Zvjezdica, “kvotu 100” radi ranijeg odlaska u mirovinu ponajviše državnih službenika kojima je dodijalo odlaziti u kancelariju i pošto im zbroj godina života i godina mirovinskog staža nadmaši 100).

Tvrdili su, na temelju nadahnuća, da će primatelji “prihoda od državljanstva” odmah početi trošiti i tako zavrtjeti zamašnjak potražnje i ponude, te da će na mjesto umirovljenih odmah doći dvostruko ili trostruko novih uposlenika, smanjiti nezaposlenost, pa onda sa svoje strane također potaknuti zamašnjak. Vraga.

I da nije opala međunarodna konjunktura, od toga bi malo bilo koristi. U uvjetima financijske nesigurnosti građani radije prištede koji euro nego da trče to potrošiti. Pokazalo se tako s Renzijevom neslavnom reformom koja je linearno povisila talijanske plaće za 80 eura mjesečno, a oni su otišli ili u poskupljenje režija, ili u škrabicu - pa će tako biti i s “prihodom od državljanstva” kojim je talijanska Vlada, kako je trijumfalno proglasio vicepremijer Luigi Di Maio, navodno “ukinula siromaštvo”. Pokazuje se to i s “kvotom 100”: poslodavci ne upošljavaju ako baš ne moraju. A ako i uposle, čine to na striktno određeno vrijeme, pa taj prekarijat biva nov proletarijat: čeljad koja se ne usudi zasnovati obitelj, koja ne može uzeti kredit, koja nema čime jamčiti stanarinu, koja perspektivu vidi u Irskoj, ako Bog dâ. Izlaz bi bio u novim investicijama, ali njih obeshrabruje silno breme talijanskoga javnog duga, više od 130 posto jednogodišnjega BDP, koji bitno pridonosi enormnome poreznom pritisku (a još više mu pridonosi nacionalni sport utaje poreza, sive, te mafijaške ekonomije).

Na to je, kud će suza neg na oko, stiglo stezanje svjetskih tržišta uslijed usporavanja Kine te američko-kineskoga carinskog rata. A to je pridonijelo i usporavanju njemačke evropske ekonomske lokomotive.

Evropsko povjerenstvo jučer je moralo znatno revidirati procjene ekonomskog rasta članica u ovoj godini. Hrvatska jedva da je okrznuta: predviđen je pad sa 2,8 na 2,7 posto rasta BDP. I to je pozitivan aspekt ekonomske politike Marića i Plenkovićeve vlade (što ne potire negativan aspekt bijega mladih i kvalificiranih, pa skandaloznih prilika u zdravstvu i sudstvu itd.). Doima se i enormno pozitivnim u usporedbi s Italijom, kojoj je Evropsko povjerenstvo još u prosincu kroz kamiš priznalo ovogodišnji porast od 1 posto, a sada ga je survao na 0,2 posto (s opasnošću da bude i negativan, dakle da recesija iz tehničke potone u realnu). Italija u tim procjenama prolazi gore od svih ostalih 26 članica (bez smušenoga Ujedinjenog Kraljevstva).

A razigrani dečki u predsjedništvu Vlade i dalje pjevaju trijumfalne peane, s prijezirom odbacuju procjene i Evropskog povjerenstva i Međunarodnoga monetarnog fonda (iako ih je, u istom iznosu, još prije nekoliko tjedana projicirao i talijanski nacionalni statistički zavod Istat).

Ufaju se majstori da će bačve (i proračun, i vlada) koliko-toliko držati vodu dok evroizbori ne odu. U propagandnoj predizbornoj euforiji Italija ulazi u sukob s Francuskom, po potrebi i s drugima - a zapravo je u sukobu sa zbiljom, čak u ratu protiv realnosti.

I to je najgori aspekt krize, jer na iole dulju stazu jamči sunovrat (kako je u Hrvatskoj bilo od druge Sanaderove do Milanovićeve vlade). J

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version