Theresa May, sebična poglavarica sebične nacije na umoru

Autor:

01.03.2019.

Britain's Prime Minister Theresa May prepares to welcome King Abdullah II of Jordan (not pictured) outside 10 Downing Street in London, Britain, February 28, 2019. REUTERS/Toby Melville
Toby Melville / REUTERS

Britanska premijerka Theresa May na ulazu u svoj ured

Theresa May vjerojatno ima mnoge kvalitete. Nisam, doduše, za njih čuo, ali, nekako, pretpostavljam da je za njih čuo netko u Konzervativnoj stranci.

Inače je, valjda, ne bi lansirali u vrh, inače je David Cameron ne bi stavio za ministricu unutrašnjih poslova zaduženu za maltretiranje starih karipskih crnica, koje je nogirala s Otoka na koji su došle prije osnovne škole i koje nisu imale više nikoga ni poznatoga, kamoli svoga, na nekoj Jamajci ili nekom drugom komadu nesretnog kopna na lijepu mjestu. Zloća je, ondje, jamačno kvaliteta. I tvrdoglavost (koju protagonisti zovu upornošću).

Jednu kvalitetu May nema. Ona nije John Galsworthy. On se bavio nekim osobama, među kojima je bilo i zaista zlih, nešto više bahatih, ponešto lukavih. Komponirao je o njima jednu sagu, veliku Sagu o Forsyteima, sagu o otočnome fasadnom licemjerju, o okorjelosti jedne klase kojoj nisu pripadale ni May, ni Thatcher, ali su je oponašale djelotvornije od originala (sjećate li se okrutne šale o zatočeniku u konclageru koji je, tu noć barem, spasio svoj život pogodivši koje je oko dežurnog SS-ovca bilo stakleno, tako što mu se učinilo da je u njemu nazro tračak čovječnosti?).

Brexit Saga koju režira Theresa May, već treću sezonu, pošavši od sinopsisa Davida Camerona, dosadna je, iritantna, iscrpljujuća. Parazitski siše pozornost, živce, odvlači pažnju od važnijih pitanja, od razvitka. I kani je nastaviti još barem dva mjeseca ili dulje. Još sezonu ili dvije.

Sebična poglavarica, prikladna paradigma sebične nacije na umoru. Od male nacije koja prijeti eksplozijom koliko se napuhala - gora je samo patetična nacija koja se ispuhala.

Iz ine nacije čija je država nekad sezala od Baltičkoga do Crnog mora, pa se u suicidalnom paroksizmu bahatosti ispuhala do raspada, svedena na sjenu u literaturi i odjek u polonezama i mazurkama nezasluženoga genija, došao nam je sada predsjednik na zalazu Unije u krizi, da nam kaže, da nas pouči, da nas uvjeri kako je, citiramo, “produženje članka 50, kako bi se izbjegao Brexit bez dogovora, racionalan scenarij.”

Racionalan? Ma da je pan Tusk rekao samilostan, dobrohotan, karitativan - još hajde de. Ali racionalan?

Da nam May rasteže svoju sagu kao staru žvaku koja je okus izgubila još ne zna se kada? Da nas davi još mjesecima i godinama? I to da je racionalno?

A sada i unijski Dioskuri, Angela Merkel na zalazu i Emanuel Macron na posrtaju, vele da Londonu “možemo dati više vremena za Brexit”. Pa kad će tome kraj? Quem Deus perdere vult, dementat.

Za odluku o produljenju roka za izlaz Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske unije (roka koji je autonomno i suvereno urekla samo i isključivo Vlada Njezina Veličanstva pod vodstvom Therese May) potreban je - ako se duboko ne varam - konsenzus svih ostalih dvadeset i sedmorih članica Evropske unije.

Postoji li mogućnost da Hrvatska padne tako nisko pa da za to glasa? I zašto, pobogu?

Zar je zaista spremna, nakon serije ćuškanja kojoj je Hrvatsku izložila Velika Britanija (uz konkurenciju samo još jedne, Kraljevine Nizozemske, one koja je čuvala leđa Ratku Mladiću dok je provodio genocid u Srebrenici), nakon svega što je učinila da Hrvatska uđe što teže i što kasnije u Uniju, zar je, dakle, Hrvatska zaista spremna pružiti ruku Engleskoj koja ne zna što hoće, ali to hoće od sviju i pretendira da je njezino suvereno pravo sve ostale podčiniti svojim imperijalnim kapricima?

Još nekako i razumijem da se u Zagrebu poneki daju podmititi, potkupiti, prodati, bivalo je i bit će, netko je u takvim transakcijama vazda izvlačio barem osobnu korist, što je podlo, gnusno, ali je sa strane “krajnjeg korisnika”, eto, racionalno. Ali da će skinuti gaće gratis? To ne bih zaista očekivao ni od jednoga višnjeg brijega, ni od Gornjega Grada ni od Pantovčaka (Zrinjevac doduše ima svoje mišljenje, ali se, domoljubno, s njim pretežno ne slaže).

Ispregovarano je što je ispregovarano. Prošlo je vrijeme, došô je rok.

Velika Britanija može otići u skladu sa sklopljenim sporazumom. Ili, u svojoj suverenoj imperijalnoj bahatosti, može otići bez sporazuma. Nismo joj kolonija. Može - Bože me sačuvaj - odustati od izlaska i ostati kao zloćudna veteroplazija, kao mlinski kamen o vratu Evrope.

Neka više ode. Ili neka ne ode. Ali neka prestane gnjaviti svojim kapricima kao uvrijeđena primadona.

To ne znači da joj vrata moraju biti zatvorena i zaključana. Još koliko sutra volio bih u Uniji vidjeti Škotsku, a bogme i Sjevernu Irsku, radije kao dio Irske nego kao izmišljenu samostalnu državu, ali to je stvar njihovih građana. A Englesku i Wales?

Ma naravno, i njih, ali napokon uz iste uvjete koje smo morali ispuniti mi, ostali, kontinentalni smrtnici, gledani tom prilikom prezrivo, odozgo s albionskih visova. Bez privilegija koje je iskamčila Thatcher, bez dodatnih koje je izmoljakao Cameron.