PIŠE INOSLAV BEŠKER I tko državu načelno dâ k vragu, mora priznati da je ona ponekad manje zlo

Autor:

08.11.2019.

People carry a banner reading
Kai Pfaffenbach / REUTERS

Stanovnicima bez države život i sloboda u rukama su onih koji ih mogu kršiti (poput Turske) ili ih ne štititi (poput EU)

Narodi bez države, ikakve, čak i “matične” (kojoj bi bili manjinska eksklava) nisu iščezli iz naše Evrope nacionalnih država, nego u njoj funkcioniraju kao kamenčić u cipeli, kadar - u stanovitim slučajevima - izazvati upalu, gnojnu ranu, koja cipelu čini nepodnošljivom.

Otkako su se moderne, građanske nacije konstituirale, u postupnom procesu koji traje od XVI stoljeća pa do u naše XXI - neke od njih nasljeđujući feudalnu državu s vanjskom ili barem unutrašnjom suverenošću, a neke hlepeći za njom - nacionalno pitanje traje kao kamen spoticanja na raznim prostorima, nerijetko eksplodirajući u ratovima: za samostalnost, za teritorij itd. (ostavimo ovdje, za časak, postrani privrednu prirodu ratova, kojih ne bi bilo, ili bi ih bilo bitno manje, da nisu izvor brze i obilne zarade).

Definicija nacije u Vujićevoj Hrvatskoj enciklopediji on line nije kratka, jer ni predmet nije jednostavan, ali je dovoljno sažeta i, ako smijem prosuditi, točna da je vrijedi ovdje opetovati: Nacija je, znači, “društvena zajednica koja se temelji na: a) uvjerenju svojih članova u zajedničko podrijetlo i sudbinu u prošlosti; b) posebnosti jezika, religije, običaja i niza simboličkih sredstava za obilježavanje kolektivne pripadnosti (himne, zastave, grbovi, spomenici, proslave); c) osjećaju zajedničke solidarnosti, ponosa i društvene jednakosti; d) političkoj organiziranosti u rasponu od pokreta za zaštitu kulturnih posebnosti do državne samostalnosti.” Nesravnjiva tragedija holokausta prisilila je Ujedinjene narode da podrže težnju židovskog naroda da dobije teritorij za nacionalnu državu, koju nije imao dva tisućljeća, pa ni to nije prošlo glatko: teritorijalne dispute su izazvale još (zasad) sedam desetljeća što sukoba, što ratova, navevši i naciju žrtava da posegne povremeno za državnim terorizmom. Nesravnjiva tragedija holokausta nije navela ikoga da pokuša stvoriti igdje nacionalnu državu romskog i sintskog naroda jer, eto, oni baš vole lutati, obaška što više ne smiju.

Katalonija, raskomadana između Španjolske i Francuske, kretenski potlačena pod centralizmom korumpiranog Rajoya, vjerojatno će biti presudna činjenica za ishod nedjeljnih parlamentarnih izbora u Španjolskoj. Navara i Baskija, također rascijepane po pirinejskom hrptu, uspjele su se izboriti za bolji status od Katalonije, jer su se u pravi čas znale latiti odurnog oružja terorizma i tako djelotvorno ucijeniti Madrid da im pruži fiskalnu autonomiju koju nije dao ni Kataloniji, ni Galiciji. Strah postiže što razbor ne može, na žalost. Tako možda ni holokaust ne bi bio dovoljan argument da Irgun Zwai Leumi nije počeo terorizmom komadati čeljad (i Arape u Deir Yassinu i, još dojmljivije, Engleze u Hotelu King David).

 

Vraška je to lekcija, ta o terorizmu, koja je Ircima u Ulsteru osigurala Sporazum u Veliki petak, a Palestincima međutim jad i sramotu. I povijest je nekome zla majka, a nekome još gora maćeha.

Ima još takvih zemalja, koje mogu biti i teritorijalno i jezično kompaktne, ali su osuđene na nacionalnu drugorazrednost: keltska Bretanja, jamačno Sardinija, a na svoj način i Korzika (jezično i povijesno bliža Italiji od Sardinije), samo su neke od onih koje ne vriju, barem ne očigledno.

Ni samostalnost nije jamstvo mira, kao što pokazuje istočna granica Ukrajine, s Rusijom, još jedno žarište koje po samoj logici stvari izaziva i snaži ekstremizam u slabijoj naciji.

Procvat mafije na Korzici i na nedovoljno priznatom Kosovu, kao i namjerno disfunkcionalna daytonska Bosna i Hercegovina, mogu nam pomoći da upremo prst u grešnika koji se okaljao grijehom propusta, odnosno kaznenim djelom nepružanja pomoći, odnosno kukavičkom praksom nečinjenja (birajte sami): to je Evropa, to smo mi u Uniji.

Kao što nije tadašnja Evropska zajednica htjela promatračkim misijama zaposjesti međurepubličke granice i onemogućiti ili barem otežati postjugoslavenske ratove, kao što je šutke dopustila Francuskoj da cinično produlji i zaoštri srpsku agresiju u Bosni poznatim Mitterrandovim “blitzom” pa je barem Washington pokazao smjelost da prekine krvarenje (ali po cijenu daytonskog blagoslova agresorima), tako ni sada Unija nema ni petlje ni pameti zajedničkim dogovorom zatvoriti otvorena krizna poglavlja na svom tlu i tkivu.

U ovoj i ovakvoj Evropi nemoguća je ne samo neka nova Berlinska konferencija (poput one 1878), nego čak i neka nova Helsinška, na čiju je Povelju iz 1975 Putinova Rusija prezrivo pljunula na Krimu i u Donjeckom bazenu. Treba li se čuditi da se onda i patetična maska poput Donalda Trumpa usudi ustobočiti pred Evropom, ojačana kontinentalnim škrtim kukavičlukom (zašto jačati i plaćati svoju obranu dok to snosi ujak Sam?)?

Posebno poglavlje je nesretni Kurdistan, koji je Evropa izdala kad god je mogla, i 1923, i sve dosad. Pri raspadu Osmanskog Carstva nakon njegova poraza u prvome svjetskom ratu, mirovnim ugovorom u Sèvresu (u sklopu versailleskoga mirovnog procesa) Kurdima je obećana nacionalna država u gornjem porječju Tigrisa, gdje su nastanjeni od prethistorije. Pošto je Grčka poprilično slaboumno napala Tursku, računajući da će izbiti na Dardanele i na Bospor te od Istanbula ponovo učiniti Konstantinopolis, Turci su ih potukli kao miševe, etnički “očistili” gradove gdje su Grci bili većina više od 2500 godina (na primjer Smirnu) i iznudili Lausanneski ugovor 1923, kojim je Kurdistan raskomadan na četiri države: sada zauzima velik dio današnje istočne Turske, sjeveroistočni Irak, sjeverozapadni Iran i sjeveroistočnu Siriju, a Kurde koji samo pomisle na samostalnost ili teritorijalnu autonomiju Erdoğanov režim progoni kao “teroriste”, ne samo po Turskoj, nego i po Iraku i Siriji (samo se u Iran ne usudi, zasad). Homejnijev režim u Iranu nije im dopustio autonomiju. Irak ih je progonio, Saddam ih je davio bojnim otrovima dobivenima iz USA.

Primjer Kurdistana pokazuje koliko je u pravu bila Hannah Arendt 1948, kada je objavila ogled “Što su to ljudska prava”. Komentirajući povijesnu Opću izjavu UN o ljudskim pravima, o njihovoj univerzalnosti i neotuđivosti, Arendt (njemačka državljanka ugrožena kao Židovka) razborito uočila je da već sama priroda Ujedinjenih naroda (tj. udruge nacija, nacionalnih država) pokazuje da je glavni uvjet za uživanje prava državljanstvo države, a zapravo i pripadnost konstitucijskoj naciji nacionalne države. Od onda do danas raste, s jedne strane, svijest o potrebi obrane individualnih i manjinskih prava u nacionalnim državama, a s druge sada već frontalni napad na “političku korektnost”, makar ona samo izbjegavala preziranje, tlačenje i osuđivanje “drugih” i “drukčijih”. U današnjem svijetu, stoljeće poslije Atatürka, ni Turci u Turskoj više nemaju jednaka ljudska prava (pa su zato pusti suci i novinari zatočeni u kazamate). A stanovnici bez države još su ranjiviji, jer su im i život i sloboda u rukama onih koji ih mogu, bez problema, kršiti (poput Turske) ili ih ne štititi (poput Evropske unije manje-više stalno, a sada i USA u Trumpova doba).

I tko državu načelno dâ k vragu, kao aparat prisile i represije, mora priznati da je ona u ponekim trenucima manje zlo. Kao što se i potlačenome, u žutoj minuti, može učiniti da je i terorizam manje zlo od pitoma pristajanja na vlastitu smrt.

Vrati li nam se izdaja Kurdistana u glavu dogodine kao još jedna imigrantska kriza, dakako da ćemo prati ruke i okrivljavati druge.

Točno, evropska kultura, pa i politička, zasnovana je i na nicejskom Vjerovanju, samo što nam u tom tekstu luč nije Krist, nego Pilat.