Piše Inoslav Bešker: Kako danas Evropa vidi Hrvatsku? Ne vidi je, a to je izvrsno

Autor:

01.07.2019.

Zagreb, 300613.
Trg bana Jelacica.
Sredisnja proslava povodom prikljucivanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Svecana loza sa visokim uzvanicima. Predsjednica Litve Dalia Grybauskaite poklonila je predsjedniku Josipovicu dres sa brojem 28.
Na fotografiji: Dalia Grybauskaite i Ivo Josipovic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Središnja proslava povodom priključivanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Na slici: predsjednica Litve Dalia Grybauskaite i tadašnji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović.

Kako Evropa vidi Hrvatsku nakon šest godina članstva u Uniji - pitao me kolega, propedeutički. Spontano (i shematski) sam odgovorio: ne vidi je! To je izvrsna vijest. 

Znate, naravno, kako se zove švicarski predsjednik. Ne znate? Dokaz da je u Švicarskoj mir. Vidi se one koji su u problemima ili ih drugima čine. Hrvatska je iz toga isplivala, nakon trećeg rata u prošlome krvavom stoljeću, i to je dobro. Članstvo u mirotvornoj Uniji trebalo bi jamčiti da će tako i ostati, ako je ne razbucaju suverenisti.


Među razlozima za pristupanje Hrvatske Evropskoj uniji tri su, vjerojatno, bila najvažnija građanima koji su se na referendumu za to opredijelili i koji su prije šest godina proslavili ulazak.


Prvo, i gotovo samorazumljivo, Hrvatska je dva milenija, barem od formiranja rimske provincije Dalmacije 10. godine Kristove ere, pripadala evropskome političkome i kulturalnome krugu.

Imigrirajući u tu zemlju, Slaveni - koji su skupa sa starosjediocima i nekima kasnije prispjelima formirali današnju hrvatsku naciju, osobito političku - uklopili su se u taj krug. Hrvatska država je međunarodno priznata pismom pape Ivana VIII knezu Branimiru 879. Hrvatska država je i prije toga imala svoju unutrašnju suverenost, a od tada je dobila i vanjsku, te njezina državnost (bilo pod imenom Dalmacije, bilo pod imenima Hrvatske odnosno Slavonije) nije bila dovođena u pitanje posljednjih 1140 godina, osim u nekim relativno kratkim epizodama.

Svi koji su pokušavali početak Hrvatske vezati za neki kasniji nadnevak, navlastito svoj, rezali su osnovu hrvatskoga državnog prava na koje se pozivao Ante Starčević - a i ukorijenjenost Hrvatske u Evropi, pa i prije negoli je prvi Madžar ugledao Panoniju. Hrvati su naivno smatrali da je ta samorazumljiva pripadnost dovoljna za primanje u Uniju - ali i to pokazuje koliko je taj razlog urastao u hrvatski kolektivni imaginarij.


Drugo, i veoma bitno, Hrvatskoj su uza svu samorazumljivost evropske pripadnosti bitno manjkale neke odrednice evropskih standarda, poglavito na području poštivanja ljudskih i inih prava te vladavine prava.


Proces pristupanja Uniji osvijestio je potrebu za tim standardima i ubrzao njihovo usvajanje na papirima, premda u praksi još zaostajemo (mala je utjeha što zaostaje, ili čak iskače iz kolosijeka, geografska domovina rimskog prava).


Treće, Hrvatska je ekonomski i interesno toliko integrirana s područjem Unije da dobar dio njezine sudbine ovisi o odlukama koje se u Uniji donose. Kad je već tako, praktičnije je i razboritije sudjelovati u nekoj mjeri u donošenju tih odluka, biti ondje gdje se donose, nego ih samo pasivno trpjeti. Da ništa drugo, svaku srijedu hrvatski evropovjerenik sjedi s ostalima na sjednici Povjerenstva, sluša, po potrebi govori, zna što se zbiva, u kojem smjeru i zašto.


Neven Mimica, koji će navršiti šest godina na toj dužnosti, u recentnom intervjuu kaže da redovito razgovara hrvatskim premijerom. Hrvatska tako ima svog čovjeka, kvalificiranoga, ondje gdje se stvara politika o kojoj Hrvatska ovisi.


Kad Hrvatska usvoji euro (koji je ionako glavno sredstvo barem mentalnog obračunavanja u zemlji) imat će i svog guvernera emisijske Hrvatske narodne banke u Odboru Evropske središnje banke, dakle u centru monetarne politike o kojoj Hrvatska odavna ovisi (još od dojčmarke).


Evropska unija nije savršena jer, napokon, ni Evropljani nisu savršeni - ali je, usuđujem se reći, bolja od prosjeka Evropljana, jer je još i danas, ne zna se dokad, vode principi njezinih utemeljitelja: očuvanje mira koji je vazda bolji od rata, dogovor i kompromis, zajednički prostor u kojemu postoji sloboda kretanja osoba i robe, gdje postoji skrb za ljudska pojedinačna i skupna prava.


Imigranti su pritom, da prostite, lakmus kvalitete. Postavimo glupo ali prikladno pitanje: je li bolje u gradu, u zemlji, u prostoru iz kojega se bježi ili ondje kamo se bježi? Jesu li prije četrdesetak godina ljudi masovno emigrirali iz Jugoslavije u Njemačku ili iz Njemačke u Jugoslaviju? Još Njemačka nij’ propala dok u nju selimo… Ukratko, Evropska unija - a osobito neki njezini dijelovi - dobro su mjesto, bolje od onih odakle se bježi, glasajući nogama. Naravno, vodimo li računa o općem dobru, a ne samo o dobru onoga tko je jamio, pa ne bi više o tome.