PIŠE INOSLAV BEŠKER Katalonski mučenici i hrvatske kukavice

Autor:

18.10.2019.

Separatist demonstrators wave Esteladas (Catalan separatist flag) during a protest at Paseo de Gracia avenue after a verdict in a trial over a banned independence referendum in Barcelona, Spain, October 17, 2019. REUTERS/Albert Gea
Albert Gea / REUTERS

Sramotno je kako “domoljubna” Hrvatska šuti kad je riječ o pravu na neovisnost Katalonije, Kurdistana...

Drakonske zatvorske kazne prethodnim eksponentima legalne i legitimne katalonske izvršne vlasti koja je organizirala konsultativni referendum o državnosti Katalonije nemaju vezu ni s kakvom pravdom.

One su i po intenciji i po izvedbi mjere odmazde i zastrašivanja. Najavljene su onomad istim riječima kojima se sada najavljuju mjere protiv onih koji se u Kataloniji bune protiv toga legalnog terora (i posve sličnima riječima kojima kontinentalna Kina prijeti bundžijama u Hong Kongu - a i to nešto govori).

Oriol Junqueras i ostali mučenici burbonske Monarhije nisu, eto, osuđeni za ustanak koji bi im donio 25 godina tamnice - a mi možemo nagađati je li ta optužba pala zato što bi za ustanak ipak trebalo oružje ili zato što bi tako teže bilo iziskivati izručenje odbjegloga katalonskog predsjednika Carlesa Puigdemonta. Osuđeni su za pobunu (što je veoma širok pojam koji obuhvaća različite verbalne “delikte”, u krajnjoj crti i svaku djelatnu protimbu odnosno oporbu). I za zloporabu novca, onoga koji je Madrid Kataloniji i njenoj vlasti milostivo dodijelio pošto ju je fiskalno odro.

Španjolska je, dakle, članica Unije koja legalno ima političke zatvorenike. I kojima ne priznaje ni to dostojanstvo, nego ih svodi na obične kriminalce, kako je Titova Jugoslavija tretirala Adema Demaçija ili Vladu Gotovca i mnoge ostale kojima se smjelo “pakovati”. Kao što ni Francova Španjolska nije priznavala svojim protivnicima, pa ni prethodnicima sada vladajućih socijalista: Julián Besteiro, koji poput Junquerasa nije htio u izbjeglištvo, umro je u španjolskom zatvoru, a republikanski ministar Julián Zugazagoitia strijeljan je pošto ga je u izgnanstvu uhvatio Gestapo i izručio prijatelju Franciscu Francu, samoproglašenom “šefu Države” Španjolske.

Badava je vlada španjolskog socijalista Pedra Sáncheza odlučila ekshumirati ono što je u faraonskoj grobnici u Dolini palih ostalo od nacionalističkog unitarističkog diktatora Franca, bigotnoga a nimalo bogobojaznoga, i svesti ga na razinu obiteljskog pokojnika u obiteljskoj grobnici u Pardu. Badava, velim, kada je na drugoj strani, u Kataloniji, uskrisila neke od odvratnijih aspekata frankističke šovinističke politike.

Španjolska je, dakako, pravna država; ni izvršna ni zakonodavna politička vlast ne pačaju se u djevičansku autonomiju sudbene vlasti. Nije da suci slušaju Sáncheza, ama ni samoga Kralja - ali sudstvo ne živi ni u socijalnom, ni u obrazovnom, ni u političkom vakuumu, suci imaju svoju klasnu ekstrakciju, prošli su salamankeški ili koji već obrazovni filter (a nije baš da su Unamuna vratili u Salamancu, što je fizički bilo nemoguće, a ideološki “neprimjereno”), pa se i iz presuda koje donosi El Supremo (kako se, s dozom leksičkog obožavanja, skraćeno naziva Vrhovni sud) lako može deducirati kako suci glasaju.

 

Napokon, za koju god stranku glasali, malo koja, pogotovu u Madridu, zastupa pravo nacije na samooprodjeljenje. Ako ga zastupa, teorijski (ali pazeći se da to ne bude podrška ni Kosovu, ni Kurdima, da se ne bi zarazili “separatizmom”), vadi se na načelo obrane ustavnog poretka, jer tu je “kvaka 22”: Ustav ne dopušta referendum, osim na teritoriju sve Španjolske - a u njoj su Španjolci u većini. To je bilo skrojeno za Baskiju i Navaru, ali tamošnji je terorizam izazvao toliko straha da su rekompenzirane širokom autonomijom, uključujući i fiskalnu.

Katalonija, koja također jest nacija bilo po kojemu politološkom kriteriju, nije terorizirala, pa je njezina autonomija sapeta blindiranim Ustavom. I blindiranim šovinizmom.

Još od Druge internacionale traje zlosretna kontaminacija socijalističkih stranaka nacionalizmom. Bilo je, blago meni, rascjepa izazvanih tim idejnim bludom, ali sve te protivnike nacionalizma unutar reformističkog spektra vrag je odnio, postupno i natenane. Činilo se da je odnio i one koji su tu mezalijansu socijalizma i nacionalizma doveli do paroksizma - elokventni socijalist Mussolini utemeljio je fašizam, na primjer, pa izvisio, doslovce, za noge. Svejedno, kad u bratskom susjedstvu vidimo i čujemo socijalista Dačića ili JUL-ovca Vulina kako i te kako koriste ex-šešeljevcu Vučiću na onoj istoj crti koja je dovela Dragišu Vasića u Dražin štab na Ravnoj Gori (prešao sam je uzduž i poprijeko, nimalo dragovoljno), možemo shvatiti da krajnje sarkastično može zvučati i pouka da “ono što je Bog spojio ljudi ne razdvoje”.

Katalonija je praktički - osobito otkad Guardia civil otvoreno prijeti Mossosima, katalonskoj policiji - zemlja pod okupacijom. Reći ćete, naravno, da je dobar dio stanovnika Katalonije sklon sadašnjem sustavu, s folklornom umjesto realne političke, odnosno realne ekonomske autonomije. Bogme ne znam je li iole manji bio postotak Francuza koji su 1940 bili protiv okupacije, a svakako je veći bio postotak onih koji su denuncirali Židove i partizane. Ali u tu svrhu ne moramo ići tako daleko od Zagreba (mislim na 1941).

Pa kad je do toga, treba pomesti i pred vlastitim vratima: sramotno je i bijedno kako nacionalistička, “domoljubna” Hrvatska, koja je pod povećalom uzdizala u nebesa svaku podršku hrvatskoj neovisnosti, dakako i iz Katalonije, danas sebično šuti kao zalivena kad je riječ o pravu na neovisnost Katalonije, Kurdistana itd.