PIŠE INOSLAV BEŠKER: Mađarska filozofkinja Agnes Heller, umrla je kako je živjela izložena mržnji režima

Autor:

22.07.2019.

The philosopher Agnes Heller poses for, Image: 459777129, License: Rights-managed, Restrictions: FRANCE and ITALY OUT - Fee Payable Upon Reproduction - For queries contact Photoshot - sales@photoshot.com London: +44 (0) 20 7421 6000 Florida: +1 239 689 1883 Berlin: +49 (0) 30 76 212 251, Model Release: no, Credit line: Profimedia, Avalon Editorial
Profimedia, Avalon Editorial

Filozofkinja Agnes Heller

Ágnes Heller (90), madžarska filozofkinja i središnji lik “Budimpeštanske škole”, preminula je u četvrtak u turističkom središtu Balatonalmádiju.

Umrla je kako je i živjela: izložena mržnji režima, samo što je više nisu blatili Mátyás Rákosi ili János Kádár, nego Viktor Orbán, koga nije bilo sram predbaciti i njoj, kao i nobelovcu Imreu Kertészu ili pak Georgu Sorosu, njihovo židovsko porijeklo (Kertész je preživio nacistički logor jer je u Buchenwald prebačen iz Auschwitza u kojemu je umoren otac Ágnes Heller).

Unatoč poodmakloj dobi, ove se godine našla među 30 vrhunskih evropskih intelektualaca koji su potpisali manifest protiv populizma, pozivajući se na “naslijeđe Erasma, Dantea, Goethea i Komenskoga”. “Evropa se raspada pred našim očima”, ocijenila je Ágnes Heller, jednako kao i nobelovci Svetlana Aleksievič, Herta Müller, Orhan Pamuk i Elfriede Jelinek, filozofi Bernard-Henri Lévy i Adam Michnik, književnici Abdulah Sidran, David Grossman, Ian McEwan, Ismaïl Kadaré, György Konrád, Milan Kundera, Mario Vargas Llosa i Salman Rushdie.

Ostala je tako do kraja vjerna koncepciji da filozofiji nije prvenstvena dužnost tumačiti svijet, nego i nastojati na njegovu mijenjanju nabolje.

S tih je pozicija svojedobno sudjelovala u radu Praxisove Korčulanske ljetne škole, gdje su se mislioci sa Zapada (Herbert Marcuse, Ernst Bloch, Jürgen Habermas i ini), na tada “neutralnom terenu”, susretali s onima s Istoka, unutrašnjim disidentima. Neki od tih (Zygmunt Bauman, Leszek Kołakowski) odselili su se i sami na Zapad. Ágnes Heller ostala je do kraja u Budimpešti, iako je u međuvremenu četvrt stoljeća paralelno predavala i na newyorškom Novom sveučilištu društvenih istraživanja (The New School), gdje su se školovali npr. Tennessee Williams, Shimon Peres, Jack Kerouac, odnosno Ai Weiwei.

Tako je i mogla ostati stožerni lik “Budimpeštanske škole” čiji su prominentni predstavnici - uz nju npr. Ferenc Fehér, György Márkus i Mihály Vajda - izišli ispod ogrtača Györgya Lukácsa, ali sporeći se s njime i s njegovim koncepcijama.

Lukácsevu ambivalentnu poziciju osvijetlio je Grigorij Zinovev (Hirsch Apfelbaum), tadašnji predsjednik Kominterne: “Dobijemo li još par ovih profesorčića [aludirajući na Lukácsa i Karla Korscha] mi smo izgubljeni”. Zinoveva dakako nisu smaknuli ta dvojica ni njihovi učenici, nego Stalin - i u tome je znakovit ključ.

Heller je Lukácsu bila doktorandica pa asistentica. Dva ključna uporišta u njezinu ranijem radu bili su Lukácseva Povijest i klasna svijest (knjiga koja je utjecala i na nešto poznije naraštaje), te Korschov Marksizam i filozofija. Korsch je kasnije zadržao ključne elemente Marxove analize kapitalističkog društva, ali je pokušaje da se marksizam kao cjelovita doktrina u novim uvjetima primijeni kao teorija društvene revolucije radnih klasa ocijenio kao reakcionarne utopije. Na sličan način se i Heller oslobodila marksizma koji je dogmatski nametan kao samar i brnjica, opredjeljujući se za ono što se u Jugoslaviji i Francuskoj nazivalo (zgodno ali teorijski neutemeljeno) “socijalizmom s ljudskim likom” i što je dovoljno iritiralo režime državnog kapitalizma koji su sebe nazivali socijalističkima da je u Jugoslaviji Praxis zapravo eliminiran, dok je u madžarskoj vladajućoj partiji “Korčula” bila pogrdna etiketa, počam od sudskih procesa protiv filozofâ nekoliko godina nakon madžarskog udjela u sovjetskoj okupaciji Čehoslovačke 1968.

Oslonjena dijelom i o ranog Marxa, Heller se usredotočila na otuđenje pojedinca u društvu, te je nastojala teoriju oslobođenja primijeniti na osobu radije nego na klasu kao amorfnu masu. Zauzimala se za mijenjanje društva i vlasti “odozdo nagore”, za dokidanje reprodukcije nejednakosti na svakodnevnoj razini, i to kroz izmjenu vrednosnih sudova, vjerovanja i običaja u svakodnevnom životu, počevši od obitelji kao temeljne stanice društva.

Također se zauzimala za pluralističku tolerantnost spram različitih mišljenja, što nijedan režim ne trpi ako može sprečavati.

Bavila se i etikom, teorijom politike, modernošću, napose Srednjom Evropom u povijesnom kontekstu, a jedna od dragih tema bio joj je i Shakespeare.

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version