Piše HIDO BIŠČEVIĆ Kan, pa Bal, ili balkanska geopolitika slijepog crijeva

Autor:

  • Hido Biščević

30.04.2019.

German Chancellor Angela Merkel, front 3rd left, and the President of France, Emmanuel Macron, front 2nd left, pose during a group photo as part of a meeting with Balkan leaders as at the chancellery in Berlin, Monday, April 29, 2019. Michael Sohn/Pool via REUTERS
Michael Sohn / REUTERS

Zajdnička fotografija svih sudionika sastanka održanog u utorak u Berlinu

Još jedno "balkansko ljeto“, čini se.

Upravo je završio berlinski susret, na poziv kancelarke Merkel i predsjednika Macrona,  s čelnicima preostalih zemalja tzv. Zapadnog Balkana – jasan signal da vodeće zemlje Unije žele zaustaviti proklizavanje tog dijela regije u trajni geostrategijski vakuum, s višestrukim isprepletenim frozen conflicts, u kontekstu odnosa s Rusijom i drugim velikim silama?

Moguće. Ali, dobre namjere ne moraju nužno nadjačati tvrdoglavosti i sučeljene interese.

Uostalom, kontekst berlinskog skupa objašnjava dobre namjere: uskoro će nova runda tzv. Berlinskog procesa, summit EU – Zapadni Balkan i prijatelji u Poznanu, uskoro će se hrvatsko predsjedanje Unijom također usredotočiti na politiku proširenja, dakle na uključivanje upravo tih "preostalih“ zemalja jugoistočne Europe i članstvo u Uniji… premda, u realnom životu nad njima ostaje visjeti "Junckerova kletva“: ništa prije 2025, a možda ni tada! Uskoro će doći i do smjene garde na čelu europskih institucija, dakle proći će dosta vremena da se nova vodstva vrate i posvete toj temi, pa u međuvremenu mogu dodatno ojačati ulozi drugih igrača.

Uskoro će i novi Europski parlament i teško je predvidjeti kako će novi saziv, s vjerojatno ojačanim desnim krilom, gledati na politiku proširenja u tom dijelu regije,. Uskoro će, na osobnoj političkoj razini, i kancelarka Merkel otići s položaja pa je moguće, uz Macronovo sekundiranje, da je na kraju svojeg dugog političkog angažmana - tijekom kojeg  je, osobito zadnjih godina, vješto manevrirala u odnosima s Rusijom – odlučila pokušati u nekoj vrsti kohlovske manire, presjeći čvorove kojima, objektivno, Srbija drži u toj limbo situaciji i Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, a i samu sebe.

To bi, u praktičnom diplomatskom zbiru zadataka i ciljeva, značilo: utjecati na obnovu dijaloga Beograda i Prištine nakon duga zastoja, razriješiti dvojbe i nesporazume oko "demarkacije“, odnosno razmjene teritorija – kao svojevrsne beogradske karte za domaću publiku: izgubili smo sva četiri rata koja smo započeli, ali bar da dobijemo koju opštinu! – postaviti neki pravni okvir za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova, time nadograditi pozitivni učinak razrješenja "makedonskog pitanja“ i crnogorskog napretka, te poslati konačnu poruku i Bosni i Hercegovini kamo se i kako treba smjestiti taj "preostali“ dio regije, sve kako bi se  zaokružila EU geopolitika oko prostora koji je sa svih strana zaokružen zemljama članicama i kako bi se time otklonila opasnost produljenog geostrategijskog vakuuma i potencijalnog jačanja uloge drugih sila, sve u širem ozračju geopolitičkog nadmetanja na kontinentu.

Iskoračiti iz nesretne povijesti u europsku modernost

Drugim riječima, metaforično, možda bi nakon dugog razdoblja u kojem je vladala Kan (turcizam: krv) možda mogao zavladati Bal (turcizam: med), da se konačno iskorači iz nesretne povijesti u europsku modernost, izmakne Balkanu kao metafori i da se izbjegnu turobni drugi scenariji.

Ali, dobre namjere ne moraju uvijek nadvladati tvrdoglavosti i sučeljene interese.  Stoga, doista, još jedno dugo "balkansko“ ljeto: nakon Berlina Pariz, nakon Pariza Poznan…nakon toga, novi ljudi, nove okolnosti i, vjerojatno, ipak, nastavak geopolitike nadmetanja. Jer, mogu Merkel i Macron imati najbolje namjere, može Vučić pri susretu s Mogherini, kako govore, po pravoslavnom običaju "tuckati“ uskrsnja jaja i hvaliti se da je "ispalo neriješeno“, ali neka duga jaja ipak drži – Putin. Toliko da u Berlinu očigledno ni Merkel ni Macron nisu uspjeli uvjeriti Vučića da je ruska potpora Srbiji nešto posve drugo od srpskog razumijevanja te potpore: malo je tu slavjanske ljubavi i "istorijskog“ prijateljstva, mnogo više pragmatične geopolitike. Sve dok je podupirala Beograd zbog "kosovskog presedana“ Rusija je imala, a ima i danas, slobodne ruke da sama čini takve "presedane“: Južna Osetija, Abhazija….o širim ideologijskim narativima da se i ne govori – imperijalna natovska najezda postaje alibi za sprečavanje suverenih prava naroda da odlučuju o svojim geopolitičkim sudbinama, savezništvima i pripadnostima. 

Toliko o širim geopolitičkim okolnostima. Jer, smještanje preostalog dijela Zapadnog Balkana u EU danas je neizbježno dio ne samo zaoštrenih odnosa Europske Unije i Rusije, već i mnogo šireg, globalnog geopolitičkog nadmetanja i rastuće militarizacije međunarodnih odnosa. Drugim riječima, kad je na sve stane počelo zveckati oružje, kad se od Baltika do Kavkaza provodi svojevrsno "testiranje moći“, kad se napuštaju međunarodni sporazumi o kontroli naoružanja… drugim riječima, u takvoj široj i zlokobnoj slici, gdje su jamstva da će se konačno geopolitičko pozicioniranje preostalog "neuključenog“ dijela Zapadnog Balkana obaviti isključivo političkim sredstvima!?

Spremnost i hrabrost da se donesu povijesne odluke

Jer, u osnovi, budućnost tog dijela Zapadnog Balkana, jugoistočno od Hrvatske, ovisi o sposobnosti i spremnosti tih zemalja na transformaciju i rješenje otvorenih pitanja, ali iznad svega ovisi o – geopolitici. O spremnosti i hrabrosti da se donesu povijesne odluke o budućnosti i pripadnosti tih naroda: Europa ili… nešto drugo, naime netko drugi. Svi unutra, nova crta podjele ili još desetljeća neizvjesnosti?

Geopolitika slijepog crijeva ili strategijska odlučnost. Glavno pitanje ovog dugog "balkanskog“ ljeta.

Jer, scenariji su više nego očigledni: Europa, nastavak stagnacije ili ulazak u orbitu mogućih "trgovačkih dealova“ velikih sila. Drugim riječima, bespomoćno čekanje na rasplet sadašnjeg geopolitičkog nadmetanja Rusije i Amerike u borbi za bolje pozicije i više karata za neke buduće pregovore, upravo o geopolitičkom smještanju i sudbini zemalja duž prostora koji nosi tu povijesnu bremenitost muke postojanja između Njemačke i Rusije, danas Unije i osnažene Rusije, nakon godina "širenja“ i "susjedske politike“. Da je živ, Piłsudski bi mogao samo s užasom dići ruke u zrak: "Intermarium, ponovo??!!“.

Premda, istine radi, veliki dio tog Međumorja, tragom kojeg se porodila i Inicijativa triju mora… danas je geostrategijski dio Zapada. Ali, na obodnici od Bjelarus, preko Ukrajine, Moldavije, do Gruzije, Azerbajdžana i Armenije, sa svim Transdnjistrijama, Južnim Osetijama, Krimovima, Donjeckima, Luhanskima, pa čak i do Srednje Azije… na toj obodnici ništa još nije utvrđeno, geopolitička sudbina tih država nije riješena, one same su zbog toga slabi vladari vlastitih državnih politika, jer su uglavnom objekti neke buduće Velike Igre…koju protokolarni summiti ne mogu riješiti. A tik do te obodnice, Srbija, Bosna i Hercegovina, Kosovo. I na toj pozadini, ključno pitanje: kako u rastućem konfrontacijskom ozračju odnosa velikih sila, uključujući i odnose Europske Unije i Rusije, osigurati kooperativno suglasje o geostrateškom pozicioniranju tih triju zemalja radi trajne stabilizacije, napretka i modernizacije cijele jugoistočne Europe?

Real politika s "cipelom u vratima"

I sve to u vrijeme kad nasuprot birokraciji bez geopolitičkih mišića iz staklenih palača na briselskom trgu Schuman stoji real politika s "cipelom u vratima“ u svakoj od nabrojanih zemalja koje više nisu subjekti, već objekti svoje vanjskopolitičke budućnosti.  Uključujući i onu koja drži čvorove ovog nedefiniranog statusa preostalog dijela Zapadnog Balkana: može srbijanski državni vrh patetično mahati zastavama ekvidistance s EU i Rusijom (jer, nije pitanje da li odnosi s Rusijom, nego na kojim načelima!), može odgađati realnosti s Kosovom, može tako snažno podupirati Dayton da od te potpore snaži samo Republika Srpska… ali, svemu usprkos, daleko je od toga da bude subjektom vlastite vanjske politike: dok veliki ne odluče staviti karte na stol, sve se svodi na geopolitiku čekanja, geopolitiku slijepog crijeva.

Je li nastupio taj trenutak? Ni približno. Zato je u Berlinu dogovoreno da se razgovori nastave u Parizu  u Parizu će reći da treba nastaviti u Poznanu…

Produljeno geopolitičko nadmetanje na raznim stranama i u raznim regijama svijeta se nastavlja, militarizacija međunarodnih odnosa sve je očiglednija i… najstrašnije, čini se sve prihvatljivijom. Kao da počinje prevladavati mentalna geopolitika ravnodušnosti i čak fatalizma.

Osjetio sam to i osobno, ima tomu već gotovo pet-šest godina: razgovor s trećim čovjekom State Departmenta. Upozoravam ga na potencijalne opasnosti zaoštravanja američko-ruskih odnosa po Zapadni Balkan, objašnjavam rusku bazu u Nišu, pitam što se događa ako Rusi uzvrate na postavljanje američkih raketa u Poljsku i Rumunjsku, kako će izgledati jugoistok Europe ako Rusi stave rakete na srpsku obalu Dunava, kako će se to odraziti na jedva dostignuti mir u Bosni… Ukratko, namjerno dramatiziram, ne bih li potaknuo da se njegova "staklena palača“  od State Departmenta pokrene.

Odgovor? Odgovor: "Ma, dragi prijatelju, neće biti ništa strašno. Ok, možda će malo zaoštriti, ali… kao i uvijek na Balkanu, kad naslute da bi mogla doći zla vremena, ljudi će samo spremiti više ajvara i kiselog kupusa“!.

Po takvoj strategiji ajvara i kupusa, Kan će očigledno još dugo čekati da postane Bal.

 

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version