Berlinska konferencija: EU nema pravi putokaz za rješenje krize u Libiji

Autor:

  • Karla Juničić

20.01.2020.

(L-R) Turkish President Recep Tayyip Erdogan, French President Emmanuel Macron, German Chancellor Angela Merkel, Secretary-General of the United Nations (UN) Antonio Guterres, Russian President Vladimir Putin and the President of the European Commission Ursula von der Leyen pose for a family picture during a Peace summit on Libya at the Chancellery in Berlin, on January 19, 2020. - World leaders gather in Berlin on January 19, 2020 to make a fresh push for peace in Libya, in a desperate bid to stop the conflict-wracked nation from turning into a
Odd ANDERSEN / AFP

Tuski predjsednik Recep Tayyip Erdogan, francuski predsjednik Emmanuel Macron, njemačka kancelarka Angela Merkel, glavni tajnik UN-a Antonio Guterres na zajedničkoj fotografiji na summitu u Berlinu

Dugoočekivana Berlinska konferencija održana u nedjelju 19.siječnja, na koju je njemačka kancelarka Angela Merkel pozvala vodeće svjetske sile, trebala bi biti novi put ka mirovnom rješenju libijske krize. No, komplicirana situacija u sjevernoafričkoj državi dokazuje da sve države imaju vlastite interese u mirovnom rješenju.

Zemlje sudionice su se dogovorile da će podržati primirje i prekid vatre u Libiji koja je u kaosu nakon pada Muamera Gadafija, 2011. godine. Otada su dvije suparničke vlade, ona Fayeza Al Sarraja, predsjednika međunarodno priznate Vlade nacionalnog jedinstva (GNA), i Khalife Haftara, samoproglašenog maršala i zapovjednika Libijske nacionalne vojske (LAN), u borbi za moć i izvore energije.

Na konferenciji su sudjelovale: pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a: SAD, Rusija, Ujedinjena Kraljevina, Francuska i Kina. Sudjelovale su mediteranske regionalne sile: Italija, Turska, Egipat i Alžir te Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE).

Najbitnije točke Berlinskog sporazuma su sljedeće:

1. Odluka o prekidu vatre – poziva se na prestanak oružanih i vojno-neprijateljskih aktivnosti na teritoriju Libije
2. Embargo na oružje – poziva se na pridržavanje odluke o embargu na oružje sigurnosnog Vijeća UN-a koja podrazumijeva razoružanje svih međunarodnih aktera koji podržavaju konflikt, te posebice financiranje vojnih operacija i novačenje boraca
3. Povratak političkom procesu – države potpisnice podržavaju uspostavljanje jedinstvene i ujedinjene vlade koja bi završila svoj proces kroz demokratske predsjedničke i parlamentarne izbore
4. Reforma sigurnosnog sustava – poziva se na uspostavljanje jedinstvenih libijskih snaga sigurnosti (policije i vojnih snaga)
5. Gospodarska i financijska reforma - podrazumijeva održavanje integriteta, jedinstva svih libijskih institucija posebice Središnje libijske banke, ali i poziva libijsku naftnu kompaniju NOC na transparentu i pravednu raspodjelu prihoda od nafte
 6. Poštivanje međunarodnih humanitarnih zakona i ljudskih prava

Ukratko, zemlje potpisnice pozivaju na povratak političkom procesu u zemlji, i što je najvažnije, kažu da će se suzdržati od vojnih intervencija i poštovati postojeći embargo na oružje. Europska unija se obvezala da je jedino održivo rješenje libijske krize moguće uz posredovanje UN-a i poštivanje dogovora iz 2015. godine.

Bitna je promjena da se tijekom konferencije osnovao poseban odbor za praćenje stanja u Libiji (Follow-up Committee – IFC) koji će sačinjavati sve države sudionice kako bi održale koordinaciju prekida vatre.

No, kao što je izjavila Angela Merkel , ovo ''tek početak pregovora'' dodajući da se još puno toga mora napraviti. ''Sadašnje privremeno primirje bi se trebalo pretvoriti u trajno'' rekla je njemačka kancelarka uz prisustvo glavnog tajnika UN-a Antonija Guterresa, njemačkog ministra vanjskih poslova Heika Maasa, te specijalnog izaslanika UN-a za Libiju Ghassana Saleema. Da je berlinski sporazum ''prvi značajan korak'' slažu se i predsjednica Komisije Ursula von der Leyen i povjerenik za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell.

Ministar vanjskih poslova SAD-a Mike Pompeo izjavio je da sada imaju ključ za rješenje krize.

- Taj ključ sada treba gurnuti u bravu i okrenuti – rekao je Maas.

Ali, nakon što se vrata otključaju, iza njih se krije sukob sila moći za prevlast u Africi.

Teška zadaća bit će provođenje i jamstvo pridržavanja sporazuma. Jasno je da postoji sve veći strah država članica o rasplamsavanju građanskog rata koji bi, u konačnici, mogao naštetiti EU novim priljevom izbjeglica. Libijska kriza nije prvenstveno problem ekonomije već ponajprije sigurnosni problem, s povećanim priljevom ilegalnih migranata uz koje bi se sada pojavili i bjegunci iz samog Tripolija.

Borrell je izjavio da EU mora učiniti više kako bi obranila svoje interese, te da razmatra o ponovnoj obnovi pomorske misije EU kod Libijske obale. Europska unija je prekinula pomorske patrole u sklopu svoje operacije zvane Sophia krajem ožujka nakon što je Italija, gdje je u porastu antimigrantsko raspoloženje, rekla da neće više primati migrante spašene iz mora. Vlade zemalja EU su htjele da se misija nastavi jer je bila učinkovita u odvraćanju krijumčara ljudima i održavanju UN-ova embarga na oružje u Libiji te uskraćivanju pomoći sukobljenim stranama. U ponedjeljak je Borrell prije sastanka s ministrima vanjskih poslova EU izjavio da je jasno da će embargo na oružje zahtijevati kontrolu.  ''Ujedinjeni narodi, Afrička liga ili Europska unija, netko to mora nadgledati'', rekao je odbivši navode da će EU poslati svoje trupe u Libiju. Iako se o tome ozbiljno spekuliralo.

Učinkovitost Berlinskog sporazuma je upitna budući da niti Al-Sarraj niti Haftar nisu nazočili konferenciju. Bili su u Berlinu, ali nisi htjeli biti u istoj prostoriji. Njihovo poimanje rješenja sukoba je apsolutno različito. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je izjavio da je sastanak bio koristan, ali ''napori za pokretanje ozbiljnog dijaloga između dviju strana još uvijek nisu uspjeli; zbog duboke razlike u pogledima između dviju strana", rekao je.

Summit u Berlinu dolazi nakon neuspjelih pregovora u Moskvi gdje je Haftar odbio potpisati sporazum o primirju. Haftar je taj koji je do sada prekršio sve pokušaje primirja. Njegov glasnogovornik, Ahmed Al-Mismari izjavio je da će bilo kakvi rezultati koji dolaze iz Berlinske konferencije o Libiji biti gubitak vremena, dodavši da je rješenje krize vojno, a ne političko.

Al-Sarraj je izrazio u nedjelju sumnju da Haftar ima namjeru postići bilo kakve sporazume u budućnosti.

"Naše dugogodišnje iskustvo u radu s Haftarom dokazuje da će on tražiti vlast pod svaku cijenu", rekao je al-Sarraj. On je prilikom svojeg posjeta Italiji obećao da će njegove snage obustaviti vatru ako to učiniti i Haftar. No, to je malo moguće.

U travnju je Haftar krenuo u osvajanje Tripolija što je izazvalo međunarodnu osudu. Prema izvješćima UN-a, u sukobima je od početka operacije ubijeno više od 1000 ljudi, i ranjeno oko 5000. Haftaru pomaže Egipat koji je pod ne baš demokratskom vlašću maršala Abd-el-Fataha al-Sisija. Na njegovoj su strani i UAE i Saudijska Arabija, iz koje se širi islamski ekstremizam. Konflikt u Libiji i nestabilnost doveli su do povećanja utjecaja pojedini terorističkih organizacija: Al Qaida i ISIS su procvjetale na Libijskom teritoriju kao i trgovina oružjem.

Ali, Rusija je glavni izvor vojnog naoružanja Haftara, iako Putin i dalje poriče tu činjenicu. Rusija želi potvrditi svoju ulogu velesile te značajno širi svoj utjecaj duž obala Sjeverne Afrike (pomorsku bazu već ima u Tartusu u Siriji). Vojne isporuke i naftno-plinski poslovi glavni su dio ruske politike MENA (Middle East and North Africa), o čemu je Euractiv već pisao.

Haftara potiče i Francuska. Predsjednik Emmanuel Macron želi dodatno uzburkati ionako nestabilno političko stanje u Italiji. Pritom se nada da će svoju sferu utjecaja u bivšim kolonijama subsaharske Afrike (Mali, Čad, Niger, Srednjoafrička Republika) spojiti s Mediteranom pošto onuda kreće migrantski put u Italiju.

Italija stoji uz al-Sarraja i glavna je gubitnica u sukobu. Ona se želi pozicionirati kao glavna snaga između al-Sarraja i Haftara, i time zaštiti svoja crpilišta nafte i plina. Francuzi pak žele izbaciti talijansku naftnu tvrtku Eni koja već skupo plaća sukob u Libiji.

Berlin pokušava sklopiti sporazum između članova međunarodne zajednice, ali nije izravno vojno uključen u Libiji i nema izravne suradnje s bilo kojom od zaraćenih strana. No, Njemačkoj svakako ne bi odgovarao još jedan priljev izbjeglica.

Donald Trump nema osobnih interesa u Libiji, ali uživa gledajući kako Europska unija ne uspijeva riješiti krizu i postaviti svoju jasnu sigurnosnu politiku i geopolitički položaj. Zato je Borrell izjavio da Europa napokon mora naučiti ''jezik moći'' vis-a-vis SAD-a. Borell je kritičan prema sverastućem utjecaju Turske i Rusije u Libiji.

- Europa ima puno opcija za širenje moći, samo to možemo poželjeti, i ne radi se samo o vojnoj moći. Trebali bismo znati koji su nam ciljevi i ako treba, moramo biti spremni braniti te ciljeve, čak i ako su u suprotnosti s ciljevima naših saveznika'' – rekao je u Borrell u intervjuu za Spiegel.

Al-Sarraj se okrenuo Turskoj koja ima oružane snage druge po brojnosti a treće po vatrenoj snazi u NATO-u nakon SAD-a i Ujedinjene Kraljevine. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan predstavlja se kao dobročinitelj EU. S al-Sarrajem je sklopio dogovor o ekonomskoj zoni između Libije i Turske koja iz eksploatacije naftnih i plinskih izvora u istočnom Sredozemlju isključuje zone oko Cipra i Krete, a time naravno i Grčku.

Zaključci Berlinske konferencije o Libiji su preširoki kako bi udovoljili svim stranama i ne pružaju nova rješenja i mogućnosti koja mogu riješiti krizu.

Rješavanje krize podrazumijeva dogovor Italije i Francuske koji je malo vjerojatan na razini EU. Ali podrazumijeva i dogovor Turske i Rusije. I suglasnost Grčke. A pitanje je i može li itko više kontrolirati Haftara ili je njegovo ponašanje samo krinka.

Eventualno slanje vojske EU u Libiju moglo bi stvoriti novo područje sukoba svjetskih sila na tuđem terenu. Cijela situacije polako počinje nalikovati na sukob u Siriji.