Piše Hido Biščević Geopolitika alžirske krize: slijedeća stanica?

Autor:

  • Hido Biščević

26.03.2019.

Women shield themselves from rain under an umbrella as they take part in a protest calling on President Abdelaziz Bouteflika to quit, in Algiers, Algeria March 22, 2019. REUTERS/Ramzi Boudina
Ramzi Boudina / REUTERS

Prosvjedi u Alžiru traju već nekoliko mjeseci, a uključeni svi društveni slojevi

Kad predsjednik države dobije nadimak "Okvir“, kad novi naraštaji traže potpunu smjenu stare garde, kad presuše naftni i plinski fondovi koji su cijelu zemlju umrežili u korupcionašku uzajamnu zavisnost i kad vladajuća elita više nema izvora da namiri uznemirene mase, kad se sve to događa u zemlji stiješnjenoj između jednog primjera "uspješne demokratske tranzicije“ i drugog primjera katastrofalnog kaosa nakon neuspjele demokratske tranzicije i, konačno, kad se sve to događa na pozadini obnovljenog rivaliteta velikih sila… tada,  nesporno i neizbježno, više nije riječ samo o unutarnjoj krizi već i o potencijalnom novom kriznom žarištu.

Alžir. Narod na ulicama, sustav pred slomom, između Tunisa i Libije, s proturječnim interesima Irana, Rusije, Europske unije na obzorju… U širem kontekstu, geopolitika alžirske krize opravdava pitanje: je li to slijedeći poligon konfrontacijskog nadmetanja velikih? (Obnovljeno konfrontacijsko nadmetanje i perspektive odnosa velikih sila šire je razrađeno u mom tekstu "Godina 2019: Geopolitika nadmetanja“ )

Otkako je predsjednik Abdelaziz Bouteflika bio najavio svoju kandidaturu za peti predsjednički mandat na izborima koji su bili planirani za 18. travnja, protivno Ustavu koji je već jednom mijenjan upravo zbog njegove kandidature, zemlju je zahvatio val masovnih prosvjeda. Prvotno, Bouteflika nudi sazivanje Konferencije o nacionalnom suglasju, ne bi li otvorio proces izgradnje novog nacionalnog jedinstva, ali – pod uvjetom da bude ponovo izabran! Premalo i prekasno - prosvjedi se nastavljaju i proširuju, prijeteći da prijeđu crtu mirnih demonstracija i izazovu "revolucionarni val“, s nesagledivim unutarnjim i regionalnim posljedicama, uključujući i moguće primjere "arapskih proljeća“ koje su, prije nekoliko godina, ili preoteli islamski radikali, ili  su završili u obnovljenju autoritarnih vojnih režima ili pak u sirijskom i  libijskom kaosu.

Pod pritiskom, Bouteflika odustaje od kandidature  i odgađa izbore. Nema dvojbe, i pod pritiskom vojnog vrha koje je, tradicionalno, od pobjedničkih "partizanskih“ dana oslobođenja od francuskog kolonijalizma, iz sjene upravljalo zemljom. Ali, čak i uz tako realističnije procjene vojnog vrha, opet - premalo i prekasno. Realizam iskazuju i demonstranti, osim zahtjeva za odlaskom Bouteflike, glavna parola je o bratstvu naroda i armije! Prosvjed nastoji izbjeći revoluciju! A Bouteflika je pak za nove naraštaje, u zemlji gdje je gotovo polovica stanovništva mlađa od 25 godina, posljednji simbol vladajuće kaste koja je preuzela upravljanje zemljom u godinama nakon antikolonijalne revolucije, on je dio one post-Ben Beline elite, onih Boumedijana, Bendjedida… Konačno, on je i fizički postao simbol "paraliziranog“ režima: gotovo oduzet, gotovo bez moći govora… otuda i onaj nadimak "Okvir“: na javnim mitinzima i izbornim tribinama nije više nastupao, umjesto njega govorili su drugi, nad njima je visjela uokvirena njegova fotografija. Jasno, “Okvir“ simbolizira i – šupljinu.

Paradoksalno, u vrijeme "arapskih proljeća“ i pokušaja da se u zemljama na obodu od Magreba do Mashreqa načelo vrhovništva stabilnosti zamijeni širenjem demokracije – s posljedicama koje su toliko ugrozile stabilnost da se s raznih strana danas žmiri na nedostatak demokracije – Alžir je izbjegao sudbinu Egipta, Libije, Tunisa… No, bila su to vremena solidnih financijskih prihoda od nafte i plina i prepuna proračuna: mir i eventualna nezadovoljstva, čak i mlađih, novo obrazovanih naraštaja mogli su se osiguravati ili potisnuti lakim i jeftinim kreditima, olakšicama, besplatnim zdravstvom i obrazovanjem… Ali, osiguravajući mir i stabilnost, ta je strategija s jedne strane okoštavala vladajući sustav i izolirala "partizansku“ elitu od naroda, a s druge pak strane razgranala korupciju, do te mjere da je praktično cijela zemlja bila umrežena u uzajamne ovisnosti, pogodovanja, podmićivanja - rođak na položaju osiguravao je radno mjesto, prijatelj iz mladosti koji je postao general osiguravao je jeftini kredit…

Pokušaj reformi

Bouteflika je pokušao s reformama, prije svega u sektoru sigurnosti, postupno zamjenjujući notornu tajnu službu, državu u državi, novom agencijom, mijenjani su ministri… ali, pozadinska uloga vojnog vrha nije mijenjana, predstavljanje plana reformi  u francuskom parlamentu nije baš prihvaćeno kao dokaz suvereniteta i samostalnosti, a u međuvremenu su i cijene plina i nafte toliko pale da se sustav počeo urušavati. Pokušaj da paralizirani, ostarjeli i gotovo oduzeti čovjek po peti puta, sada u posve izmijenjenim, kriznim okolnostima,  nastavi voditi zemlji i još k tome uz obećanja da će reformirati paralizirani sustav bio je, očigledno, više nego simboličan pokretač protesta i okidač moguće dublje i potencijalno opasnije krize.

Potencijalno opasnije, jer se sve događa na pozadini radikalno izmijenjenih međunarodnih odnosa, kad velike ili regionalne sile koriste svaku unutarnju krizu u bilo kojoj zemlji u bilo kojem dijelu svijeta da pokušaju steći političku ili vojnu prednost usred globalno obnovljenog konfrontacijskog nadmetanja. Ako Rusija ima interesa da na američku političku potporu smjeni predsjednika Venezuele odgovori upućivanjem vojnih zrakoplova s trupama i tonama novog naoružanja, tada ostaje pitanje može li Alžir izbjeći da postane novim poligonom nadmetanja, tim više što iza obzorja stoji i potencijalni interes Irana da se kriza iskoristi za pokušaje širenja političkog islama. U Alžiru se to, uostalom, već jednom dogodilo u nedavnoj prošlosti, kad je vojska u krvi ugušila islamističke demonstracije i pokušaje ogranka Al Quaide da uspostavi ćelije širom zemlje.

Novi ruski utjecaj

U takvoj široj geopolitičkoj slici važna je i činjenica da je Rusija značajno proširila svoj utjecaj duž obale Sjeverne Afrike – vojne isporuke i naftno-plinski poslovi postaju glavnim polugama ruske MENA (Middle East and North Africa) politike.  Pomorske baze (Sirija), novi ugovori o vojnoj suradnji (primjerice, Egipat) ili pak činjenica da je upravo Alžir najveći kupac ruskog naoružanja na cijelom afričkom kontinentu… sve to upućuje da unutarnja alžirska kriza lako može postati poligonom širih i različitih interesa, ako ne i nadmetanja.

S obzirom na svoje političke i institucionalne odnose s Alžirom, i Europska unija ima interesa da više nego pomno prati razvoj događaja. Unija je najveći gospodarski partner Alžira, ali u mnogo važnijem kontekstu za samu Uniju, Alžir je dio južne sastavnice EU Neighbourhood Policy, kao dijela njene nove Global Strategy -  nakon što je na istočnoj strani te "susjedske politike“, poslije Krima i ukrajinskih zbivanja i s ruskom "nogom u vratima“ u praktično svakoj od zemalja koje ta istočna komponenta obuhvaća došlo do značajnih potresa i izazova, sada bi  eventualno destabiliziranje južne sastavnice, kroz eventualno prerastanje Alžira u novo krizno žarište, nesporno negativno utjecalo na vjerodostojnost Unije, o izbjeglicama i ostalim  posljedicama da se i ne govori.

Kaotična i "revolucionarna“ smjena vlasti utoliko u ovim okolnostima možda ne bi odgovarala vanjskim akterima, ali proces promjene otežava činjenica da u samom  Alžiru trenutno nema koherentne političke snage s kojom bi se otvorili pregovori i eventualno osigurala mirna tranzicija. Odluke će se, po svemu, ponovo donositi u sjeni – može li vojni vrh iznjedriti novog kandidata, odustati od "partizanske“ garde, naći nekog "prihvatljivog generala“ i umiriti narod za pripremu izbora ili će produžene neizvjesnost pojačati strah od Alžira kao slijedeće stanice u globalnom konfrontacijskom nadmetanja.

Alžirska vojska pozvala je na provedbu ustavnog članka koji omogućuje svrgavanje predsjednika na temelju njegova zdravstvenog stanja. "Trebamo primijeniti rješenje kako bismo osigurali izlazak iz krize te kako bismo odgovorili na zahtjeve naroda Alžira", rekao je načelnik glavnog stožera Gaid Saleh. "Rješenje je propisano ustavom, u Članku 102", dodao je Saleh.

 

 

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version