Rusi i Turci u Libiji: ograničen rat bi se mogao ozbiljno proširiti dok se Italija i Francuska svađaju a EU ne zna što će

Autor:

09.12.2019.

Libya's eastern-based commander Khalifa Haftar attends General Security conference, in Benghazi, Libya, October 14, 2017. REUTERS/Esam Omran Al-Fetori - RC1F013CEB50
Esam Omran Al-Fetori / REUTERS

Maršal Kalifa Haftar, moćnik istočne Libije, koji želi vlast u cijeloj

U libijski kaos snažno su upali Rusi i Turci, na suprotnim stranama. To prijeti da se sadašnje stanje građanskog rata srednjeg intenziteta pretvori u ogorčen boj svih protiv sviju.

Katastrofične prognoze iznio je u Rimu, na konferenciji Med Dialogues, posebni izaslanik Ujedinjenih naroda za Libiju, Ghassan Salamé, libanonski diplomat, francuski profesor i američki akademik. On smatra da nastavak konflikta prijeti "krvavom kupkom“ u Tripoliju, te novim, milijunskim valom izbjeglica koji će se strovaliti na susjedne zemlje: Sudan, Niger, Alžir, Tunis. Prešutio je Egipat, koji je zapravo već strana u sukobu. I Italiju, koja je prva na prekomorskom udaru, dok joj istodobno padaju akcije u Libiji.

U Tripoliju je vlada nacionalnog jedinstva, sastavljena pod egidom Ujedinjenih naroda, kojoj je na čelu Fayez Al-Serraj. Njezin autoritet ne priznaje posljednji saziv parlamenta, koji se iselio u Benghazi, i koji kontrolira samozvani maršal Khalifa Haftar.

Iza Haftara je egipatski predsjednik Al-Sisi, a vojno ga oprema Putinova Rusija. S njime otvoreno računa i Macronova Francuska, koja uobičajeno solira, iako Evropska unija nominalno podržava Serrajovu vladu.

Tu vladu u Tripoliju, kao najbliža članica EU, sufinancira, pomaže i oprema Italija, koja je 1912 sastavila Libiju kao svoju koloniju, ali ju je morala ostaviti 1951. Opskrbila ju je patrolnim brodovima Obalne straže, obučila je ljudstvo. Za pretposljednje Gentilonijeve vlade uspostavila je direktne veze s libijskim beduinskim plemenima. Preuzela je na se i nadzor Fezana, južne libijske zemlje preko čijih granica prolaze karavane migranata iz subsaharske crne Afrike, izložene na milost i nemilost libijskim "posrednicima“, pljačkašima i nasilnicima.

Haftar je prije nekoliko mjeseci krenuo u ofenzivu. Zasad nema snage zauzeti Tripoli, ali je uspio zasad efikasno spriječiti dogovorenu mirovnu konferenciju u Berlinu. Prvi taktički cilj mu je srušiti Serrajovu vladu i nametnuti se kao "jaki čovjek“ cjelokupne države, a ne samo Cirenaike.

Trenutno njegovi MiG-ovi bombardiraju Yarmouk, samo 15 kilometara od Trga mučenikâ u centru Tripolija, koji brane snage plemenskih milicija u labavom savezu sa Serrajem.

Haftaru je u pomoć priskočio znatan i dobro opremljen kontingent ruskih kontraktora, profesionalnih plaćenika, koji u načelu ne djeluju mimo političkih interesa Moskve. Pripadaju Wagnerovoj grupi, zaštitarskoj tvrtci čiji je pun naziv Častnaja voennaja kompanija "Wagner“ (Wagnerova privatno vojno poduzeće). Vodi ih Evgenij Progožin, oligarh i Putinov osobni prijatelj. Ruska Wikipedia navodi da su aktivni u Ukrajini, Siriji, Sudanu, Libiji, Srednjoafričkoj Republici, Mozambiku i na Madagaskaru. Na poprištu borbi oko Tripolija nađen je mobitel Vadima Bekešnëva, Wagnerova plaćenika, zajedno s kreditnom karticom Sberbanka (ruske banke koja prati Putinove vanjskopolitičke interese). Bekešnëv je bio u ruskoj mornaričkoj pješadiji, obučen je za komandosa, porijeklom je iz ruske Istočne Prusije (konkretno iz Jantarnoga blizu Königsberga, sada nažalost Kaliningrada).

Prije nekoliko dana Italija je objavila da su dva njezina nadzorna drona srušena u blizini južne libijske granice. Čini se očitim da su Rusi time naglasili svoju nazočnost, budući da ondje samo oni raspolažu tehnologijom prikladnom za ometanje i rušenje dronova. Istodobno su Talijanima isključili "oči“ nad krijumčarskim pustinjskim putovima, poručivši indirektno da su odsad oni "ministri imigracije“ iz Libije u Italiju.

"Zahvaljujući ruskoj intervenciji Haftar bi jamačno mogao prodrijeti u Tripoli“, rekao je novinarima u Rimu prekjučer Mohammad Syala, Serrajov ministar vanjskih poslova. I dodao: "Mnogi Tripolitanci se pitaju: zašto međunarodna zajednica, koja je civile zaštitila 2011, danas ih ne štiti?“

Pitanje je, dakako, retoričko. U Bijeloj kući nije više Obama nego Trump, koji nema osobnih interesa u Libiji, a Evropska unija ne vodi zajedničku sigurnosnu politiku ni ondje gdje ima zajedničke interese, kamoli bi u Libiji, gdje Francuzi nastoje izbaciti iz sedla talijansku naftnu tvrtku ENI.

Retoričko pitanje služi pak kao argument zašto je Serraj okrenuo leđa od Italije koja ga je dosad podržavala izdašno ali ne i vojno, te se okrenuo Turskoj, koja ima oružane snage druge po brojnosti a treće po vatrenoj snazi u Sjevernoatlantskom paktu nakon USA i Ujedinjenog Kraljevstva. I turski predsjednik Erdoğan voli solirati, više i od Macrona, te nastoji iskorištavati i Rusiju i Sjedinjene Države.

Sa Serrajem je sklopio dogovor o zajedničkoj epikontinentalnoj platformi između Libije i Turske koja iz eksploatacije naftnih izvora u istočnom Sredozemlju isključuje i zone oko Cipra i Krete, a time naravno i Grčku.

U veljači 2018 je talijanski ENI pošao koristiti jedno polje u ciparskoj ekonomskoj zoni, ali je Turska poslala svoje ratne brodove da ih otjera. Poslala je i Gentilonijeva vlada jednu fregatu, ali više pro forma, jer se ENI odmah maknuo, dobro procijenivši koliko će ga njegova država štititi kad zaista zagusti. Uostalom, zbog sadašnjih Haftarovih operacija u Libiji ENI dnevno ostaje bez 70.000 barila izvrsne nafte.

Grčka se buni do nebesa, ali Syala kaže da je posljednjih godina sva četiri puta otklonila libijski (to jest Serrajov) poziv da se dogovore. Kad je Grčka zavapila, Francuska je poslala dva ratna broda i pozvala Italiju da se pridruži, ali talijanska vladina većina nema suglasnost ni oko toga. Tako se i Rim predomišljao pa je Hanibal uzeo Sagunt, što je ušlo u poslovicu, ali ne i u glave.

I poentira Syala: "Problem je što Evropa ostaje podijeljena, neodlučna, nesposobna.“ A došlo je dotle da čak i jedna razderana Libija može predbaciti Uniji njezinu nesposobnost.

Italija se dosjetila samo jednom potezu: odlučila je Bruxellesu predložiti da popustimo sankcije protiv Rusije. Računa da će tome biti sklona i Angela Merkel, koja priprema Berlinsku konferenciju o Libiji. A sada Rim razmišlja što da ponudi Turskoj.