Španjolska; poligon na kojem će se dokazati kako je manjinskim vladama odzvonilo

Autor:

  • Tea Trubić Macan

19.11.2019.

Spanish acting Prime Minister Pedro Sanchez and Unidas Podemos (Together We Can) leader Pablo Iglesias (not pictured) hug during a news conference at Spain's Parliament in Madrid, Spain, November 12, 2019. REUTERS/Sergio Perez
Sergio Perez / REUTERS

PSOE i Unidas Podemos zajedno imaju samo 155 mandata, što znači da im za većinu u Kongresu nedostaje još 21 zastupnik; iako je Sanchezu (desno) podršku najavila nekolicina malih stranaka, no premijer ni s njima još uvijek nema potrebnu većinu

Manje od 48 sati nakon drugih prijevremenih izbora u Španjolskoj u posljednjih šest mjeseci, tehnički premijer Pedro Sanchez slavodobitno je objavio vijest da je postigao dogovor s Pablom Iglesiasom, čelnikom stranke Unidas Podemos, najavivši da je 'nova vlada na pomolu'.

Bio je to optimističan zaključak za nekoga tko već više od godine dana ne može sakupiti 176 ruku u Kongresu koliko mu ih je potrebno da ostane na vlasti.

Malo je reći da su građani ogorčeni što ih se slalo na još jedne prijevremene i vrlo skupe izbore kojima će na vlast, kako sad stvari stoje, doći isti oni koji prije samo šest mjeseci nisu uspjeli dogovoriti suradnju. Podsjetimo, pregovori o formiranju koalicije u travnju propali su zato što je Iglesias zahtijevao mjesto potpredsjednika vlade, ali i svoje ministre na čelu ključnih resora poput financija, gospodarstva i socijalne skrbi. Tehnički je premijer tada rekao da 'ne bi mogao mirno spavati da financije pete ekonomije eurozone prepusti stranci oformljenoj prije samo pet godina, i to na ogorčenju ljudi pogođenih financijskom krizom', pa je odlučio lupiti šakom o stol, baciti kocku i pozvati građane na još jedne izbore.

Bio je to veliki rizik za obje stranke koji se i osjetio na glasovima prošle nedjelje; Podemos i PSOE zajedno su izgubile ukupno 1,5 milijuna glasova u korist konkurentskih pučana i radikalne desnice. No, kada se pomnije analizira, može se zaključiti da se rizik Pedra Sancheza ipak isplatio. Barem privremeno. Slabijim rezultatom koji je osvojio na posljednjim izborima, Iglesias se vratio za pregovarački stol s osjetno razumnijim prijedlozima koji su socijalistima prihvatljivi.

Međutim, PSOE i Unidas Podemos zajedno imaju samo 155 mandata, što znači da im za većinu u Kongresu nedostaje još 21 zastupnik. Sanchezu je podršku najavila nekolicina malih regionalnih stranaka, no jednostavnom matematikom može se zaključiti da tehnički premijer ni s njima neće imati potrebnu većinu. Čelnik socijalista bit će primoran posegnuti za 'asom u rukavu' kojeg do sad nije iskoristio niti jedan španjolski premijer; računati na podršku (manje vjerojatno) ili barem neutralnost oporbe (vjerojatnije) tijekom glasanja o povjerenju vladi. S obzirom na to da Španjolska u povijesti demokracije nije imala koalicijsku vladu na svom čelu, računati na konstruktivnu suradnju s opozicijom veliki je rizik za stabilnost izvršne vlasti, osobito ako se žele provesti ključne reforme.

Sanchez bi u tom slučaju 'šutnju' Katalonaca, liberala i/ili demokršćana morao kupiti određenim ustupcima koji će ga nedugo nakon jako skupo koštati. Naime, kormilo nad Narodnom strankom (PP) prošle je godine preuzeo mlad, ambiciozan i vrlo sposoban lider Pablo Casado koji je već prepoznao povijesnu priliku koja se demokršćanima ponudila na dlanu. Stranka oslabljena korupcijskim skandalima bivšeg premijera Mariana Rajoya nakon povijesnog poraza na izborima u travnju na ovim je izborima ponovno izborila solidnih 89 mandata. Zahvaljujući gotovo neobjašnjivom slomu liberala iz stranke Ciudadanos, koji su s 52 mandata u travnju ove nedjelje osvojili samo 10 mandata, pučanima se oslobodio prostor na desnome centru. Casado je i više nego sposoban iskoristiti novonastali vakuum u oporbi, ali da to učini, trebat će biti 'kamenčić u cipeli' lijevoj vladi Pedra Sancheza pune četiri godine.

Liberali, tj. ono što je od njih u Kongresu ostalo, moraju se pošto-poto zadržati iznad površine. Novo će stranačko vodstvo, tako, pod hitno morati odlučiti kojim će smjerom stranka krenuti; ući u koaliciju s lijevom vladom i time dodatno udaljiti birače centra od svog programa, ili ostati u opoziciji kao destruktivna sila koja će 'svakom Sanchezovom loncu postati poklopac'. U ovome trenutku zauzimanje bilo kakvog umjerenog stava prema vladi za stranku koja je u samo šest mjeseci izgubila 46 mandata značilo bi smrtonosnu presudu na sljedećim izborima, koji bi, po svemu sudeći, mogli biti vrlo brzo.

Katalonske regionalne stranke i ovoga bi puta mogle imati ključnu ulogu u formiranju, ali i očuvanju stabilnosti buduće španjolske vlade. Kao predsjedniku manjinske koalicije, Sanchezu će za provođenje bilo kakve reforme trebati podrška svakog mogućeg zastupnika u Kongresu, zbog čega se Barceloni na srebrnom pladnju servirala gotovo povijesna šansa – staviti katalonsko pitanje na radni stol Madrida. No, to će biti moguće jedino ako katalonski čelnici budu imali dovoljno odmjerenosti i političke mudrosti da to odrade bez suviše strasti i unutar prihvatljivih zakonskih gabarita, što trenutno nije pretjerano izgledno.

Naime, već početkom 2020. godine održat će se regionalni izbori u Kataloniji, na kojima će se dvije dominantne stranke (umjereniji ERC i ekstremniji JunquesxCata) boriti za svaki glas. U tom ozračju neće biti prostora za kompromise i konstruktivnu suradnju s Madridom, osobito zato što su se najizgledniji novi premijer i njegov koalicijski partner u nacrtu buduće suradnje dogovorili da će pitanje Katalonije biti 'riješeno unutar postojećih zakonskih okvira Kraljevine Španjolske'.

Turbulentnim prevratima u Španjolskoj tek slijede ona još turbulentnija.

Zanimljivo, prije samo mjesec dana u Portugalu su se održali parlamentarni izbori na kojima su također trijumfirale progresivno lijeve struje. No, za razliku od Španjolaca koji će novi saziv parlamenta dočekati u nikad fragmentiranjem sastavu, Portugalci su i dalje odani tradicionalnim strankama. Zahvaljujući tome, premijer i čelnik socijaldemokrata Antonio Costa nije iskusio dramatične akrobacije u pokušaju pronalaska parlamentarne većine, već je nastavio suradnju s prijašnjim koalicijskim partnerima. Također, susjedni Portugal jedna je od rijetkih država članica u kojoj je radikalna desnica toliko marginalizirana da nije vrijedna spomena.

I dok se socijaldemokrati diljem Europe grčevito bore za svaki glas, Iberski poluotok je od plodnog tla za desne diktatura postao oazom za lijeve vlade.

Što se događa s koalicijskim vladama diljem Europe?

Fragmentirani parlament i nestabilna vladajuća koalicija nije fenomen koji je prisutan samo u Španjolskoj, već ga se može primijetiti diljem Europe. Ujedinjena Kraljevina, Njemačka, Austrija, Italija, Nizozemska, Slovenija i Hrvatska samo su neke od država u kojima vlade neprestano 'vise o koncu'. Prema rezultatima predizbornih anketa, ishod prijevremenih izbora u Velikoj Britaniji i dalje će biti izuzetno fragmentirani parlament i vrlo nestabilna izvršna vlast. U Njemačkoj je vlada na rubu ponora još od svibnja, kada su socijaldemokrati - koalicijski partneri Angele Merkel, doživjeli svoj povijesni krah zbog kojeg je i čelnica stranke Andrea Nahles bila prisiljena podnijeti ostavku. Za razliku od demokršćani su pod svaku cijenu željeli spriječiti raspad vladajuće koalicije zato što bi time Merkel otišla u prijevremenu mirovinu, socijaldemokrati pod svaku cijenu žele spriječiti sudbinu svojih kolega u Francuskoj koji su nestali s političke scene. U tom smislu, SPD svakom prilikom želi isprovocirati prijevremene izbore kojima bi 'kupili' vrijeme da se restrukturiraju.

Austrija još uvijek čeka svoju novu vladu, nakon što se stara raspala u jeku skandala Ibiza-gate, zbog koje je ministar ekstremno desne stranke FPO morao podnijeti ostavku. Zbog pritiska kojeg su pučani Sebastiana Kurza vršili na svoje koalicijske partnere, Slobodnjaci su prvom prilikom srušili vladu. Austrijanci su u rujnu ponovno izabrali najmlađeg premijera u svojoj povijesti koji trenutno pokušava formirati većinu, ali ovog puta daleko od radikalne desnice.

Koaliciji populista u Italiji također je odzvonilo ranije od očekivanog. Sad već bivšem ministru unutarnjih poslova Matteu Salviniju vjetar u leđa dao je izvrstan rezultat na izborima za Europski parlament u svibnju, zbog čega su mu porasla krila do te mjere da se poput Ikara previše približio Suncu. PoKret 5 Zvijezda nije dugo čekao da mu okrene leđa i formira koaliciju sa socijaldemokratima.

Zašto?

Posljednjih su se godina formirale nove, politički neiskusne stranke koje je teško smjestiti na tradicionalni ideološki spektar, a još teže s njima uspostaviti suradnju. PoKret 5 Zvijezda, Unidas Podemos, Živi zid, pa čak i Most samo su neke od takvih stranaka, a one su nastale na krilima ogorčenih građana koji žele brza rješenja i radikalne promjene. Čelnici takvih stranaka svojim su biračima obećali da neće postati dio 'političke močvare' (metafora za korupciju, političku trgovinu, ali i kompromise) zbog čega postaju destruktivnim snagama svake vlade.

Kako bi dobili povjerenje svojih birača oni nerijetko na društvenim mrežama objavljuju razna obećanja koja je kasnije puno teže prekršiti bez da oštete kredibilitet mlade stranke. Najbolji primjer tome je ovjerena izjava čelnika Mosta Bože Petrova da neće ući u koaliciju s HDZ-om i SDP-om koju je objavio na Facebooku uoči parlamentarnih izbora 2015. godine. Upravo su društvene mreže i odigrale vodeću ulogu u širenju trenda nestabilnih koalicija. Twitter, Instagram i Facebook postali su ključne platforme na kojima političari sakupljaju svoje simpatizere. Kako bi bili 'što transparentniji' i drugačiji od 'močvarnih političara', na tim platformama objavljuju i povjerljive informacije koje je do prije nekoliko godina bilo nezamislivo naći na internetu. Trend 'live' uključivanja građana u donošenje ključnih odluka političare je potaknulo da budu još oštriji u svom nastupu, zbog čega su generalno postali manje spremni na dijalog.

No, koliko god to ružno zvučalo, politička trgovina (ukusna i odgovorna), kao i spremnost na kompromise, nužan su i neodvojiv dio demokratskog života kojeg znaju prepoznati i odraditi samo najiskusniji politički lisci koji su gotovo nestali sa scene.