Michelovo ''ne'' sultanu!

Autor:

13.03.2020.

EU Council President Charles Michel (C) and European Commission President Ursula von der Leyen (R) welcome Turkish President Recep Tayyip Erdogan (L) before their meeting at the EU headquarters in Brussels on March 9, 2020. (Photo by JOHN THYS / AFP)
JOHN THYS / AFP

Predsjednik Vijeća Charles Michel i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen dočekali su turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana prilikom susreta u Bruxelles, 9. ožujak 2020.

Turska se mora pridržavati sporazuma iz 2016. godine, a EU će sudjelovati u političkom rješenju krize u pokrajini Idlib u Siriji. No, ovaj pokušaj izazivanja krize pokazao je još jednom svu slabost EU kad je riječ o sigurnosti, vanjskoj politici, zajedničkom djelovanju. Unija je stvarno moćna trgovinska sila i moćna ekonomija, ali je geopolitički patuljak.

San o Njemačkoj kao rješenju životnih problema nije izmišljotina Sirijaca i Afganistanaca. U velikom boomu njemačke ekonomije u 1960-im godina ondje su za život zarađivali svi narodi iz Jugoslavije, Grci, Talijani, Turci... Njemačka marka je i danas neprežaljena valuta u mnogim dijelovima bivše države. Nije slučajno BiH svoju valutu nazvao konvertibilna marka. Nikad Amerika ili Argentina nisu imale takav status: ne samo zato što su bile daleko. Malo je bilo onih koji su u Njemačkoj propali i nestali. Njemačka je naprosto bila odgovor na sve brige i muke siromašaka s juga. A onda je došla 2001. godina kad je SAD opravdano, uz odobrenje UN-a, pokrenuo vojnu operaciju u Afganistanu kako bi zaustavio djelovanje terorističke skupine al-Qa’ida koja je odande izvodila akcije po svijetu. Ali je Washington zatim napravio najveću stratešku pogrešku jer je dvije godine kasnije, bez UN-a, krenuo u vojnu intervenciju u Iraku. Koja je izazvala tektonske promjene ustroja prostora MENA (Srednji istok i Sjeverna Afrika). Posljedice su bile neočekivane: buđenje talibana u Afganistanu, snažan otpor sunitskih milicija u Iraku, širenje utjecaja Irana po cijeloj regiji. A onda je nastupila globalna financijska kriza koja je katalizirala navedene procese. Arapsko proljeće zapljusnulo je MENA-u, a udari su se osjećali od Zapadne Afrike do Jugoistočne Azije.

Suprotno svim očekivanjima, Europa nije spavala. Nažalost, bila je budna u krivo vrijeme i na pogrešnom mjestu. Tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy shvatio je da je pravi trenutak da zamete tragove svojih financijskih veza s libijskim diktatorom Moamerom Gadafijem, a mirovati nisu mogli Talijani jer je Libija bila njihova kolonija pa se onda umiješala i Ujedinjena Kraljevina. I počela je intervencija u Libiji koja je bila toliko “uspješna” da je američki ministar obrane Robert Gates poručio svojim NATO saveznicima da bi bilo dobro da kad krenu u vojnu operaciju imaju barem dovoljno raketa, bombi i sličnog naoružanja. A ne da ga moljakaju od SAD-a.

Ukratko, libijska avantura, koja do danas nije završena - treba jasno definirati da je rušenje zločinačkog Gadafijeva režima bila više nego potrebna akcija - pokazala je da je Europska unija 2011. vojno apsolutno nemoćna. Još očitija bila je nekoordinacija, vođenje više usporednih politika, pa čak i izravno suprotstavljeni stavovi pojedinih članica, posebno Italije i Francuske. Možemo reći da je “libijska avantura”, koja je završila povlačenjem EU i ostavljanjem neriješene situacije u toj zemlji, bila bjelodan dokaz da EU nema zajedničku ni vanjsku ni sigurnosnu politiku, a da je obrambeno nesposobna.

Migrants are on their way to a camp on the Turkish side of the Turkey-Greece border near the Pazarkule crossing gate in Edirne province on March 9, 2020. - Makeshift camps have sprung up around the border where thousands of refugees have been encouraged by Turkey to leave for the European Union, in a bid to gain Western backing in Syria. Migration crisis talks were set to be held between Turkish President Recep Tayyip Erdogan and senior EU officials in Brussels on Monday, as Germany said the bloc was considering taking in 1,500 child refugees. (Photo by Ozan KOSE / AFP)
Ozan KOSE / AFP

Migranti su na putu u kamp na turskoj strani granice između Turske i Grčke, blizu prijelaza Pazarkule u provinciji Edirne, 9. ožujka 2020.


Nigel Farage je nedavno za Euractiv.hr rekao da će mu, nakon odlaska iz Europskog parlamenta, “najviše nedostajati Juncker (Jean-Claude). Istinski vjeruje u Europsku uniju. A i mogao je popiti više od mene”. Juncker je 2014. u ruke dobio Uniju koja jedva da je bila i sjena saveza koji je 1992. potpisao Ugovor iz Maastrichta. O njegovu političkom i državničkom talentu najbolje govori jedna od prvih rečenica kao predsjednika Komisije: “Ako mi ne uspijemo, Unije više neće biti.” I bio je u pravu. Ujedinjena Kraljevina je počela raditi na izlasku iz članstva, u Mađarskoj se osilio Viktor Orban, Poljsku na izborima osvaja PiS, stranka koja se precizno može opisati kao klero-ekstremistička. Belgija nikako da oformi vladu jer se Valonci i Flamanci ne podnose, Francusku vodi François Hollande, veliki ljubavnik, ali jadni političar, Italija je ruina koju je iza sebe ostavio “bunga, bunga” Silvio Berlusconi, Nizozemci i Šveđani ozbiljno razmišljaju slijediti London. Umješni bi matematičar uspio pronaći zbroj ovih vektora, ali od toga nitko ne bi imao nikakve koristi. Vjerojatno bi se opet pokazala Libija. A dotle je u MENA-i kuhalo. Samo je u Siriji bilo oko 11 milijuna izbjeglica, onih koji su napustili zemlju i onih koji su otišli u druge krajeve svoje zemlje. Bubrio je izbjeglički balon dok se nije raspuknuo. Bilo je i više nego jasnih ranih znakova upozorenja. Brodice su pristizale na talijansku Lampedusu, a papa Franjo je ondje još 2013. bacio u more vijenac za one koje je progutalo Sredozemno more. Disfunkcionalna Unija to nije htjela, a dijelom ni mogla shvatiti.

Ulogu aktera koji će probuditi uspavanu ljepoticu preuzeo je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Kritizirali su ga zbog politike koju vodi prema Siriji, a on im je lijepo vratio otvorivši 2015. vrata svim izbjeglicama koje su se zatekle u Turskoj. Moram priznati da sam tada ozbiljno podcijenio doseg tog geopolitičkog događaja. Kao i EU na čelu s mudrim Junckerom. A kad je val krenuo, bilo je kasno. Stjecao se dojam da se EU raspada kao Zapadno Rimsko Carstvo pred seobom naroda. O dublinskom sustavu prema kojem se za azil treba prijaviti u prvoj zemlji EU u koju se uđe nitko više nije ni pričao, dizali su se zidovi na schengenskim granicama. Sve je zaustavljeno dogovorom s inicijatorom, Erdoganom. Izbjeglicama novac, njemu smanjenje troškova, a Europi samo onoliko migranata koliko je voljna primiti.

Međutim, šteta je bila počinjena. Građanke i građani EU duboko su se razočarali u dotad neprikosnovene elite. I to ne samo oni koji su se osjećali “ostavljenima”, oni koje je tehnološki napredak pregazio a koji nisu imali volje, želje, znanja suočiti se s novim izazovima. Oni su svoje političko utočište našli na dijametralno suprotnim polovima političke scene. Većinom na desnom jer je, kao i uvijek, bio glasniji i nudio radikalna rješenja. Ne samo oni koje će Trump kasnije nazvati “šutljivom većinom” nego stvarna većina u EU koja je s nevjericom gledala u nesposobnost godinama građenih upravnih sustava Francuske, Italije, Njemačke, Švedske… Koja je s gnušanjem gledala kako raste antiislamizam, antijudaizam, antiimigracionizam, kako se bude ideje i stavovi za koje smo vjerovali da se nikad više neće pojaviti.

Russian President Vladimir Putin and his Turkish counterpart Recep Tayyip Erdogan arrive to hold a joint press statement following their talks at the Kremlin in Moscow on March 5, 2020. (Photo by Pavel Golovkin / POOL / AFP)
Pavel Golovkin / AFP

Ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov kolega Recep Tayyip Erdogan prilikom pregovora u Moskvi 5.ožujka

Četiri godine kasnije može se zaključiti sljedeće: Juncker je uspio sačuvati EU. I zato će ući u povijest. Većina imigranata koji su došli u Švedsku se zaposlila. Njemačka ima još preciznije podatke: 49 posto imigranata pristiglih u velikom valu 2015/16. se zaposlilo i integrira se. U slučaju naroda s prostora bivše Jugoslavije koji su došli u Njemačku tijekom rata 1990-ih takvih je bilo samo 40 posto. Njemačka od 2018. bilježi 1,8 beba po ženi, što je prvi korak prema demografskoj održivosti. EU je dobila vrijednu demografsku potku koju je platila ratom desnog radikalizma i ekstremizma. Koji je u ovom trenutku veća opasnost po sigurnost kontinenta od radikaliziranih muslimana.

Ali Europa nije naučila lekciju. Pune četiri godine nije uspjela postići dogovor o reguliranju priljeva migranata koje kontinent treba. I sultan, koji pomalo gubi kontakt s realnošću, pomislio je da bi se opet mogao na isti način poigrati s EU te iskamčiti ustupke. Neće. Niti njegovim tjeranjem-puštanjem migranta prema grčkoj granici nastaje nova kriza niti je situacija i na koji način usporediva s 2015. Konačno, velika većina migranata u Turskoj su Sirijci koji ili žele ondje ostati ili se vratiti u domovinu. I zato je dobro da je Charles Michel, predsjednik Europskog vijeća, u ponedjeljak jasno rekao Erdoganu da se mora pridržavati sporazuma iz 2016. I da će EU sudjelovati u političkom rješenju krize u pokrajini Idlib u Siriji koja uistinu prijeti ozbiljnom humanitarnom katastrofom jer pred snagama sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, brutalnog diktatora, bježi gotovo milijun ljudi, većinom žena i djece.

Migrantska kriza iz 2015. gotovo je uništila EU. Sadašnji Erdoganov igrokaz nema niti izdaleka takvu snagu - sam je sultan naredio svojim snagama sigurnosti da prestanu puštati brodice s migrantima prema grčkim otocima jer u Egejskom moru patroliraju NATO brodovi na kojima ima i turskih časnika. No, ovaj pokušaj izazivanja krize pokazao je još jednom svu slabost EU kad je riječ o sigurnosti, vanjskoj politici, zajedničkom djelovanju. Potvrdio je još jednom da je Unija stvarno moćna trgovinska sila, da je moćna ekonomija, ali da je geopolitički patuljak. Jedan oslabljeni Erdogan, vazal ruskog predsjednika Vladimira Putina, može natjerati kompletan vrh EU da se spusti na grčko-tursku granicu.

Hrvatska je kao jedan od ciljeva svog predsjedanja stavila proširenje EU na Zapadni Balkan. Novom metodologijom, to će pričekati. I treba pričekati dok ne postane jasnim tko u EU stvarno želi zajedničku sigurnost, u kojoj onda mora sudjelovati, zajedničku vanjsku politiku, u kojoj mora pristati na donošenje odluka kvalificiranom većinom, a ne konsenzusom i tko stvarno želi da EU djeluje kao jedno tijelo na globalnom planu. Alternativa: rastrgat će nas SAD i Kina, Rusija će nam postati ozbiljna prijetnja, a susjedstvo će nas gušiti. Rješenje: EU više brzina. U sredini ona EU koja želi zajedničku obranu, a ne nudi baze SAD-u koji okreće leđa NATO-u (to je Poljska), koja je solidarna, a ne zatvorena (to je Mađarska). Navedene u zagradi s ostalim članicama Višegradske skupine i još nekima su druga brzina. Kojoj zbog toga pripada manje novca iz fondova. I zato je tako važna ovogodišnja rasprava o Višegodišnjem financijskom okviru, proračunu EU za razdoblje od 2021-2027. Proračun s novim ciljevima stvara novu Uniju, onu kojoj 10.000 migranata neće biti problem.

Ako EU uspije iz ove krize koju je Turska fingirala konačno pronaći rješenje za kreiranje jedinstvenog stava (ne nužno svih 27 članica), tada je kriza bila blagotvorna. Stava koji će uključivati i održiv i prihvatljiv model prihvata migranata uz saniranje kriza na njihovu izvorištu.

Ako ne uspije, tada će Ursula von der Leyen, za razliku od Junckera, podbaciti: on je spasio EU, a ona ju neće učiniti globalnom silom. A svi mali moramo biti svjesni da ćemo tada, kada nestane to moćno zaštitničko tijelo EU, naš novovjeki Ahilej, biti “plijen psima i pticama gozba” kako je pisao Homer.