Panika u Moskvi: Bjelorusija je rekla da joj NATO nije neprijatelj

Autor:

08.03.2019.

Russian President Vladimir Putin and Belarusian President Alexander Lukashenko take part in a hockey game at Shayba Arena in the Black Sea resort of Sochi, Russia February 15, 2019. Sergei Chirikov/Pool via REUTERS - RC17FA009200
Sergei Chirikov / REUTERS

I ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov bjeloruski kolega Aleksander Lukašenko vole hokej

Mijenja li dugovječni bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko (na vlasti od 1994 godine) ćud i političke prioritete ili je sve tek samo banalno šibicarenje za dobivanje dodatnih povlastica koje bi mu omogućile daljnji ostanak na vlasti? No, nešto se ipak valja na obzorima nekadašnje sovjetske republike koja kao da je zapela u vremenu i prostoru.

Bjelorusiju je groznica postkomunističke tranzicije i privatizacija zaobišla, a njenog vođu Aleksandra Lukašenka nazivaju - zadnjim diktatorom Europe, mada političkih čelnika s takvim navadama ima i po Europskoj uniji.

I dakle, što se to događa u Minsku? Elem, Aleksandar Lukašenko, bjeloruski Batko (Tatica) uzburkao je zapadnjačke i kremaljske strasti, svojom izjavom da ne vidi ništa strašno u jačanju suradnje s NATO-om, kazavši, dapače da "to jača i nacionalnu sigurnost Bjelorusije". Na Zapadu su iznenađeno podigli obrve i pitaju se što bi to značilo, a u Moskvi se Rusima kosa digla na glavi, jer Bjelorusija je jedan od rijetkih ruskih odanih saveznika - jaki dio njihovog "natoa" ODKB (Organizacija dogovora o kolektivnoj sigurnosti koja okuplja nekoliko postsovjetskih država pod kapom Rusije - Tadžikistan, Armenija, Kirgistan, Kazahstan), ruskog "EU-a" - Eurazijske Unije koja se također po ruskim patronatom okuplja nekolicinu uglavnom slaborazvijenih bivših sovjetskih republika.

Dodatno su još partneri po sporazumu o Saveznoj državi Bjelorusije i Rusije, koja je do sada više manje tavorila tek na papiru, na dnu neke ladice, ali Rusi su odjednom otpuhali prašinu s tog dokumenta i nastoje ga reanimirati, u sklopu "operacije 2024. godine" ili "kako da Putin naslijedi Putina kada Putinu istekne četvrti predsjednički Putinov mandat". Naime, jedan od spasonosnih prijedloga u sklopu te operacije spašavanja predsjednika Putina je i ideja da on postane čelnik savezne države Bjelorusije i Rusije. To je za Kremlj  “ko kec na desetku". Spasonosno rješenje. No, što je s Lukašenkom? Je li on zapravo malo razmislio i kazao - Ok, a gdje sam tu ja!? I zavrtila se spletka međunarodnih razmjera. Ima li tu nešto? Je li Batku zbilja dosadila Rusija pa se okreće Zapadu, po principu Gruzije i Ukrajine (što kod Rusa izaziva blagu paniku). Boji li se da će biti žrtva Putinovog zbrinjavanja nakon isteka mandata?

- Mi graničimo s tri NATO zemlje (Poljska, Litva, Latvija) i s jednom (Ukrajina) koja to očajnički želi postati. To moramo imati stalno na umu, te ne možemo na NATO gledati kao na neprijatelja”, rekao je nedavno Lukašenko. U Moskvi na NATO gledaju isključivo kao na neprijateljsku i suparničku instituciju. - Mi ne želimo izgraditi zid ni prema kome. Spremni smo na dijalog, kazao je, znakovito, Lukašenko polaznicima bjeloruske Vojne akademije.

To je jedna strana priče, ali ima još podteksta ovakvog Lukašenkova ponašanja. Je li to puštanje probnih balona ili Lukašenko ispituje kako bi prošao ako Rusiji okrene leđa?

U ruskim su medijima oprezni, smatraju kako je to dio Lukašenkova lukavstva, da odobrovolji EU odakle mu stalno stižu primjedbe.

Doduše, kritički je govorio o Eurazijskoj uniji kao neučinkovitoj, a pohvalio se kako je robna razmjena Bjelorusije s EU u zadnjih godinu dana poskočila za 2,5 milijarde dolara. No, to je i poruka Rusiji, jer je odande stigla vijest da će plin i nafta za Bjelorusiju poskupjeti, a to bi u sljedećih pet godina opteretilo proračun za 8 do čak 12 milijardi USD, što su velika sredstva koja Lukašenko ne zna od kuda namaknuti. Tako da ovaj Lukašenkov "NATO zaokret" može biti tek, tješe se u Moskvi, pregovaračko polazište s Gazpromom i Rosnjeftom oko povećanja tarife.

Nadalje - Lukašenko se oglasio i oko Savezne države. Iznanadio je Moskvu izjavom da je "spreman preispitati detalje integracije s Rusijom", ali u istoj rečenici kazao je kako je "savezu s Rusijom apsolutno odan". Zatim je predložio da Rusija i Bjelorusije uvedu zajedničku valutu, ali da to ne bude ruska rublja. Iz Kremlja su odmah poručili da "konkretizacija tog pitanja nije na vidiku". Kazao je kako je privržen izgradnji savezne države, ali pod uvjetom "ravnopravnosti svih sudionika i uvažavanju postulata suverenosti".

Može se dakle iščitati da Lukašenko nije spreman na ujedinjenje s Rusijom (kako to neki vide u Rusiji) pa da Bjelorusije bude "subjekt federacije" (to on s vremena na vrijeme i istakne). Očito je da Rusi i Bjelorusi različito čitaju Sporazum savezne države. Lukašenko je upozorio sugrađane da nema "ujedinjenja s Rusijom", ali da će u sljedeće dvije godina "neovisnost države biti na kušnji". Lukašenko želi da oba faktora “Savezne države” budu posve ravnopravna, što se ne uklapa u rusko rasuđivanje: Rusija je najveća država svijeta, sa 150 milijuna stanovnika, ekonomska, nuklearna i politička velesila, a Bjelorusija ima 10 milijuna stanovnika, nema neku globalnu geopolitičku težinu, a ekonomski je patuljak, koji dobrim dijelom živi od šverca "zabranjene robe" za račun ruskih sankcija.

No, Lukašenko je čak bacio rukavicu kazavši kako Moskva svojim ponašanjem "provocira Bjelorusiju na približavanje Zapadu". - Suradnja sa Zapadom danas izaziva alergiju pa i histeriju kod našeg glavnog partnera Rusije. Pitam se zašto histerizirate? Naše proizvode ne želite puštati na vaše tržište, izbacujete nas, pritišćete gdje god to možete. Što, da se zavučemo pod stol i šutimo!? - oštar je Lukašenko. Dakle, Lukašenko šalje poruke Kremlju koji je u nezavidnoj situaciji glede saveznika, ali ni ne voli baš da ga ucjenjuju slabiji.

Podsjetimo da su iz nekadašnjeg sovjetskog ruskog lena (Rusija je očekivala da je to njen neprikosnoveni prostor) prvo otperjale baltičke države, pa Gruzija, o Ukrajini da i ne govorimo, a i Kazahstan nije uvijek glasovao za ruske prijedloge u Vijeću sigurnosti kao nestalna članica.

Bjelorusija je nekako uvijek bila neupitna kao najvjerniji ruski saveznik, a sada i Lukašenko nešto diže glavu i kao buni se. Rusija je, primjerice, da bi pokazala da je Bjelorusija pod njenom kontrolom, baš u Minsku održala povijesni sinod Ruske pravoslavne crkve - nakon što je Ukrajinska pravoslavna crkva dobila autokefalnost - na kojem je raskinula sve veze s Carigradskom patrijaršijom i patrijarhom Bartolomejem koji je dao "tomos" (priznanje) Ukrajincima.

No, Lukašenko se pohvalio kako s Gruzijom i Ukrajinom ima vrlo dobre i zavidne gospodarske odnose te da su obje zemlje, inače u više nego u napetim odnosima s Rusijom, među glavnim trgovinskim partnerima Bjelorusije. Lukašenko je napomenuo kako je Bjelorusija mala zemlja i da si ne može priuštiti sukobe s većima te da je njena politika - izvući korist za sebe i iz odnosa s Rusijom ali i s EU-om.

U Bjelorusiji je evidentan strah da ih Rusija jednostavno ne proguta, a Rusija si ne može dopustiti da joj još jedna zemlja iz "tampon zone" (Ukrajina je prva) otplovi prema NATO-u. Koji bi se tako potpuno približio njezinim granicama, preciznije ušao u rusko dvorište. Eventualni gubitak Bjelorusije praktički bi označio da je Rusija potpuno potisnuta iz Europe i u potpunom okruženju NATO-a.

Kako kaže ruski analitičar Maksim Jusin - "Makedonija i Crna Gora su daleko (aludirajući da su te dvije poptenciajle prorsuke države ipak pretrčale na stranu Zapada), Rusija se treba koncentrirati na postsovjetski prostor i zadržati te zemlje u svojoj orbiti". Rusija nakon gubitka Ukrajine (teško je vjerovati da će se tu u skoroj budućnosti nešto dogoditi na rusku radost) želi (čak i panično) integrirati Bjelorusiji što bliže sebi. A to ovisi o Lukašenku, jer svaka, a pogotovo proeuropska oporba je potpuno uškopljena i slabog je potencijala da na bilo koji način ugrozi njegovu vlast.

Dojam je da on trenutno igra (opasnu) igru hodajući između dviju vatri - i on je u dilemi: ako ostane s Rusijom, može mu se dogoditi da od nedodirljivog predsjednika postane tek gubernator nesigurne budućnosti, ali opet i da ostvari svoju dječačku zavjetnu želju da bude predsjednik Rusije! Prokomunistička oporba Borisu Jeljcinu svojedobno je zazivala Lukašenka kao spas. No, to su ipak bajke, a danas Lukašenko mora odgovoriti na pitanje kamo se okrenuti, a oba puta (ruski i europski) za njega su osobno puna opasnosti i zapreka.