U Parizu se iskritaliziralo: ne znamo kad će se i gdje raspravljati o Krimu (ako će se raspravljati), a glavni je pritisak sada na Ukrajini

Autor:

10.12.2019.

Ukrainian President Volodymyr Zelenskiy, German Chancellor Angela Merkel, French President Emmanuel Macron and Russian President Vladimir Putin give a press conference after a summit on Ukraine at the Elysee Palace in Paris, December 9, 2019. Ludovic Marin/Pool via REUTERS
Ludovic Marin / REUTERS

Ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski, njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Emmanuel Macron i ruski predsjednik Vladimir Putin

Kad se podvuče linija, nakon 9 sati razgovora u Parizu dogovoren je kratak završni dokument. Što je dobro, jer pokazuje da su sugovornici ozbiljni. I da kane nešto od dogovorenog ispuniti.

No, nakon sastanka u Normandijskom formatu (N4) - Njemačka, Francuska, Rusija, Ukrajina - jedna od stvari je više nego očita: u završnom dokumentu nema ni slova o Krimu. Što otvara važno pitanje: je li Zapad prešutno pristao na argumentaciju da je Krim Ukrajini dao ukrajinski sovjetski lider Nikita Hruščov pa se sada vratio matici zemlji?

Odgovor diplomata iz Pariza, Berlina i Bruxellesa bio bi jasan: EU je Rusiji nametnula sankcije zbog aneksije Krima i o tom se problemu ne raspravlja već se očekuje da Rusija taj poluotok vrati Ukrajini. A pregovori u normandijskom formatu bave se problemom pobunjenih dijelova Ukrajine i traženja rješenja za prekid sukoba.

No, takva su tumačenja proizvod politike dobrih želja. Ruska je politika jedan od klasičnih primjera “politike nasilnika” što se lijepo vidjelo kratkotrajnim ratom u Gruziji 2008. godine. Ili politikom prema Bjelorusiji, pa i Srbiji. Jedini način suprotstavljanja takvom pristupu je realna politika. Pri čemu je Krim lakmus: jesmo li do njega digli ruke ili će i dalje biti na stolu.

Neil Melvin, direktor Studija međunarodne sigurnosti u Royal United Services Institute for Defence and Security Studies (RUSI), u razgovoru za Euractiv.hr navodi: “Kad je riječ o sigurnosnoj situaciji u području Crnog Mora i ravnoteže sila, Krim je središnje pitanje ne samo za Ukrajinu nego i za cijelu regiju ali i za euro-atlantsku zajednicu. Teško je zamisliti dugotrajan mir i stabilnost u regiji ako se pitanje Krima marginalizira od strane euro-atlantske zajednice kao dio sporazuma s Rusijom”. Iako i on podsjeća da Krim nije tema normandijskog formata. Pitanje glasi: a kojeg formata onda jest?

Kad smo riješili najveći problem sastanka u ponedjeljak, možemo se posvetiti sadržaju završnog dokumenta.

Prva se točka odnosi na “neposredne mjere za stabilizaciju situacije u zoni konflikta”. Prva rečenica: “Strane se obvezuju na punu i sveobuhvatnu provedbu prekida vatre”. Što bi se trebalo dogoditi do kraja ove godine. Pitanje: zašto bi pobunjenici iz Donjecka i Luhanska na to pristali? Konačno, njih na ovim pregovorima nema.

Izuzetno je pozitivna najava razmjene zarobljenika po principu “svi za sve”, što je uistinu dobar korak u smjeru jačanja povjerenja. Kao i najava otvaranja novih točaka prijelaza na liniji kontakta na osnovi humanitarnih kriterija.

No, činjenica da se navodi kako je potrebno omogućiti misiji Organizacije za sigurnost i suradnju (OESS) “sigurno kretanje cijelom Ukrajinom” potvrđuje da ta misija trenutno ne ispunjava svoju temeljnu funkciju. Kako će onda jamčiti da će do kraja ožujka iduće godine doći do “razdvajanja snaga i opreme”?

Točka dva govori o ispunjavanju političkih odredaba Sporazuma iz Minska. Pomnim se čitanjem velikog broja zalihosnih riječi u svega dvije rečenice dolazi do jednostavnog zaključka: Ukrajina mora provesti izbore u pobunjenim pokrajinama i u svoje zakondavstvo uvesti njihov poseban status. Kad je ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski najavio da je na tako nešto spreman (o čemu je Euractiv.hr pisao), dobio je prosvjede desničara u središtu Kijeva.

Točka tri je vrlo jasna: ministri će i dalje o svemu razgovarati, a novi sastanak N4 bit će za četiri mjeseca.

 

Zaključno:

Emmanuel Macron je dobio što je htio: potvrdio se kao lider koji je u stanju za isti stol dovesti Zelenskog i Vladimira Putina. Angela Merkel je sve više statist na ovakvim skupovima. Jer, ona je tu još manje od dvije godine. Ako. Takve okolnosti daju veliki manevarski prostor Putinu. Koji ima jasan cilj: uz pomoć Njemačke olabaviti sankcije, Krim pretvoriti u nepostojeće pitanje, a Donbas u zamrznuti sukob, poput Južne Osetije u Gruziji ili Transdnjistrije u Moldovi. I za sada mu dobro ide.

Zelenski se vraća kući sa starim problemom: organizirati izbore u pobunjenim područjima te im dati poseban status. Dodatni je problem što svi znaju da ima dostatnu snagu u parlamentu da to provede. Dok je on svjestan da to znači prosvjede na ulicama.

Teško se oteti dojmu da se pritisak s Putina seli na Zelenskog. Sada se od njega očekuje da bude dinamo provedbe Sporazuma iz Minska. Pariz i Berlin će ga motriti, a Moskva puštati da se pati. Možda mu je ipak bilo bolje da je ostao predsjednik u satiričnoj emisiji.

Jer, Vladimir Putin je u utorak poslijepodne poručio: "Stanovnicima Donjecka i Luhanska mora se osigurati pomilovanje prije bilo kakve predaje. Zakon o amnestiji još nije usvojen, a ukrajinska strana nastavlja inzistirati: 'dajte nam priliku da naši vojnici zatvore granicu'. No, mogu zamisliti što bi se nakon toga dogodilo", rekao je Putin.

"Dogodila bi se Srebrenica", rekao je podsjetivši na masakr u kojem su bosanski Srbi ubili više od 8.000 Bošnjaka, u najgorem masovnom pokolju na europskom tlu od Drugog svjetskog rata.

Što je više nego jasna poruka: Rusija ne kani Ukrajini omogućiti kontrolu granice.