Trideset godina nakon “baršunaste revolucije” Česi opet izlaze na ulice

Autor:

18.11.2019.

Demonstrators hold signs at an anti-government protest, organised by Million Moments for Democracy, a day ahead of the 30th anniversary of the 1989 Velvet Revolution that led to the fall of Communism in former Czechoslovakia, in Prague, Czech Republic November 16, 2019. REUTERS/David W Cerny
David W Cerny / REUTERS

Skup je bio usmjeren protiv predsjednika Zemana i premijera Babiša, koji uživaju u plodovima revolucije

Oko 200.000 manifestanata, pretežno mladih - dakle rođenih poslije “baršunaste revolucije” - obilježili su njezinu 30-godišnjicu subotnjim mitingom protiv sadašnjih korisnika plodova te revolucije u Češkoj, predsjednika Miloša Zemana i, još više, premijera Andreja Babiša.

Češka, odnosno tadašnja Čehoslovačka, platila je strašnu cijenu svom otporu sovjetskoj političkoj, ideološkoj i ekonomskoj hegemoniji, koja je jednu od razvijenijih privreda između dva rata srozala ispod razine balkanske Jugoslavije. Dok je u Madžarskoj 1956., u drugom valu okupacije, sukob bio između brutalnoga sovjetskog imperijalizma i ništa humanijega ugarskoga nacionalističkog revanšizma (korifej “iliberalne demokracije” Viktor Orbán je idejno na tragu toga reakcionarnog nacionalizma), okupacija Čehoslovačke 1968. zgazila je, zapravo, evrokomunističku ideju “socijalizma s ljudskim licem” koju je na čelu Komunističke stranke zastupao slovački socijaldemokrat Alexander Dubček.

Normalizacija

Iz čeličnog zagrljaja “bratske pomoći” po obrascu “Brežnevljeve doktrine” Čehoslovačka se izvukla zapravo mirno, poslije implozije Sovjetskog Saveza (ekonomski dokusurenoga izgubljenim ratom u Afganistanu i izgubljenom utrkom u naoružavanju), uslijed koje se raspao i Warszawski pakt. Policija je 17. studenoga 1989. rastjerala studentske demonstracije u povodu 50-godišnjice studentskih demonstracija protiv nacističke okupacije Češke i Moravske (taj je nadnevak odabran za Međunarodni studentski dan). Počeo je niz prosvjeda uslijed kojih je odstupio prosovjetski predsjednik Gustáv Husák (sin slovačkog oca i hrvatske majke), Dubček je ponovo izabran za predsjednika netom izabranoga višestranačkoga Federalnog parlamenta, a onda je 29. prosinca za predsjednika izabran Václav Havel, pisac i potpisnik Povelje 77, objavljene 18 godina ranije, kao platforme pokreta za ljudska prava.

Nekadašnji supotpisnik pa i glasonoša Povelje 77 mons. Václav Malý, sada pomoćni biskup u pretežno ateističkom Pragu, u subotu je na mitingu u praškome Letenskom parku opomenuo sudionike da su tekovine “baršunaste revolucije” ozbiljno ugrožene i da ih treba braniti od političara koji nastoje podijeliti društvo, ograničiti slobodu govora, te koncentrirati političku i medijsku moć u malobrojnim rukama.

Upravo to su bile značajke “normalizacije” u kojoj je plodove “praškog proljeća” gušio Husák, i sam žrtva staljinizma (osuđen na doživotnu robiju 1954., odležao je u Leopoldovu, nekadašnjoj turskoj kazamati, od 1951. pa dok nije uvjetno pomilovan u doba Hruščëvljeva “zatopljenja” 1960.).

Cinizam

Mons. Malý je za izdaju ideala “baršunaste revolucije” poimenično optužio i bivšeg komunista pa socijaldemokrata Zemana te tajkuna milijardera Babiša, pozvavši se na geslo prvoga postkomunističkog predsjednika Čehoslovačke pa Češke Václava Havla: “Istina i ljubav će nadvladati laži i mržnju”.

Jučerašnji Observer citira Jana Urbana, supotpisnika Povelje 77, koji kaže da je Havel bio “katastrofa […], sanjar”, koji “nikada nije smio postati predsjednik” i koji “nikada nije naučio pravila parlamentarne politike”.

Václav Klaus i još neki političari, koji su postupno otklonili Češku od ideala liberalizma i ljudskih prava, hvalili su ekskomunista Máriana Čalfu, pretposljednjega (1989. - 1972.) čehoslovačkog premijera, kao realpolitičara od kojega su mnogo naučili.

U Češkoj se, naime - kao i u Francuskoj nakon 1792. ili nakon 1849., u Sovjetskoj Rusiji nakon 1921., i tako dalje, i tako dalje - potvrdilo pravilo da principijelna politika koja je izborila prevrat ustupa mjesto cinizmu realne politike kao vješte trgovine (uostalom, ni Talleyrand to nije prvi izmislio).

Obljetnice

U Pragu danas - baš kao i u Veneziji ili Dubrovniku - stanovnici gunđaju da je historijski centar pretvoren u njima preskup i zapravo stran Disneyworld.

Ipak, kad glasaju - za Zemana, Klausa, Babiša, svejedno - i danas rezoniraju pretežno kao nekadašnji stanovnici praške Male strane, koje je Jan Neruda ovjekovječio u Malostranskim pripovijetkama (radi kojih je ironični Pablo Neruda uzeo prezime češkog pisca kao svoj umjetnički pseudonim). Nije dakle čudno što se obljetnice revolucija zovu: komemoracije.