Kasnimo u političkim trendovima EU, pa nećemo vidjeti 'hrvatski AfD, Jobbik ili Vox'

Autor:

04.12.2018.

Spain's far-right VOX party leader Santiago Abascal and regional candidate Francisco Serrano celebrate results after the Andalusian regional elections in Seville, Spain December 2, 2018. REUTERS/Marcelo Del Pozo
Marcelo Del Pozo / REUTERS

Španjolska radikalno desna stranka Vox nakon izbornih rezultata u Andaluziji

I Španjolska se u potpunosti priključila europskom trendu fragmentacije političke scene. Naime, nakon što je tijekom krize dvopartijski sustav razbijen na četiri velike stranke - pučanima i socijalistima su se pridružili Podemos i Građani - nedjeljni izbori u Andaluziji su na scenu u velikom stilu lansirali radikalno desni Vox.

Ta je stranka svojila 12 od 109 zastupnika najavivši nove uspjehe na izborima za Europski parlament i očekivanim nacionalnim. Tako sada španjolska politička scena ima gotovo sve iste aktere kao njemačka ili austrijska.

U tom su europskom procesu dosad najveći gubitnici stranke lijevog centra, socijalisti i socijaldemokrati, koji dobivaju snažnu konkurenciju u novim lijevim opcijama. Syriza u Grčkoj gdje je gotovo nestao PASOK, Die Linke u Njemačkoj koja je specifična jer ondje Zeleni preuzimaju drugu poziciju po snazi, La France Insoumise (nepokorena Francuska) dok je španjolska Socijalistička stranka razbijena, spomenuti Podemos nezaustavljivo raste.

Europa se tako, nakon pola stoljeća ménage à trois u kojem su se na vlasti izmjenjivali Demokršćani i Socijalisti, a Liberali im davali podršku kako im je kada odgovaralo, našla u političkom okruženju velikog broja parlamentarnih stranaka. U Njemačkoj 7, najviše od Drugog svjetskog rata, u Nizozemskoj 13, Grčkoj 8, Sloveniji 9. Što za posljedicu ima formiranje heterogenih (često gotovo nezamislivih koalicija, primjerice Syriza i desni Neovisni Grci), mnogočlanih koalicija u kojima je teško definirati zajedničku politiku, a dodatni je problem što je često riječ o manjinskim vladama koje ovise o podršci nepouzdanog partnera što ih čini izuzetno nestabilnima (u Sloveniji koalicija pet stranaka ovisi o lijevoj Ljevici, a u Češkoj vladu podržavaju komunisti).

Francuska, u kojoj je jedna stranka premoćno pobijedila na izborima (Republika u pokretu - LRM - predsjednika Emmanuela Macrona), suočava se s pobunom dijela javnosti čiji interesi nisu zadovoljeni dosadašnjim vladinim potezima, a nedostaje im relevantna politička opcija koja bi podržala njihove zahtjeve budući da je opozicija minimizirana na dvije radikalne opcije, lijevu i desnu, pa sukladno tome snažno podijeljena. Sa sličnom se pobunom suočava Njemačka, ali primarno unutarstranačkom jer su i Kršćanski demokrati i Socijaldemokrati nezadovoljni novom velikom koalicijom. I to se nezadovoljstvo preslikava na javnost pa oba politička entiteta padaju u anketama.

S druge strane, talijanska vlada, koju vode populisti (Pokret 5 Zvjezdica) i ksenofobi (Liga), svojim ratobornim stavom prema Bruxellesu i pitanju svih pitanja moderne Europe - imigrantima - osvaja sve veću podršku javnosti. Kad tome dodamo da Švedska zbog izjednačenosti lijevog i desnog bloka - oba odbijaju koaliciju s radikalnim Demokratima - ne može formirati novu vladu, da u Poljskoj traje pravi politički građanski rat dviju opcija (centra i desnog centra): nacionalističkog, vladajućeg PiS-a i liberalne Građanske platforme, može se steći jasna slika o nejasnoći europske političke scene. Situacija je utoliko ozbiljnija ako se uzme u obzir da su za pet mjeseci izbori za Europski parlament na kojima u pravilu manje stranke, pa i radikalne (Alternativa za Njemačku je ušla u Europski parlament prije nego u skupštinu ikoje savezne države) ostvaraju solidne rezultate (u ovom trenutku desni Nacionalni pokret Marine Le Pen stoji u anketma bolje od LRM-a). Zaključno, turbulentno bez naznaka smirivanja.

Hrvatska, kao i u svemu, kaska za Europom. Iako bi se nekom moglo činiti da je i kod nas došlo do umrvljivanja političke scene. To je samo privid. Naime, Hrvatska je od prvih demokratskih izbora u dvostranačju, gdje jednu stranu drži HDZ, a na drugom je polu SDP početkom stoljeća zamijenio HSLS. Izbori 2016. godine su potvrdili takvu političku arhitekturu. Na prvi se pogled opet tako ne čini jer je u Saboru čak 14 zastupničkih klubova, a novi rastu kao gljive. No, riječ je o strankama koje su u Sabor ušle na zajedničkim listama pa se odvojile, a došlo je i do velikog odljeva zastupnika iz SDP-a. Što bi moglo signalizirati da na lijevom političkom spektru dolazi do procesa razdvajanja sličnom onom u, primjerice, Španjolskoj.

Opet je riječ samo o prividu. Lijevo radikalnom opcijom se u javnosti smatra Živi zid. Što je potpuno pogrešno. Riječ je o skupini političkih aktivista bez jasne ideologije - nisu čak ni anarhisti. No, dok traju unutarnjopolitičke borbe u SDP-u oni privlače dio nezadovoljnih birača. Nije to prvi put da SDP ostaje bez dijela birača: na izborima za Europski parlament 2014. godine jednog je zastupnika dobio i Orah, stranka koje danas više nema, a koju je osnovala otpadnica iz SDP-a Mirela Holly. Nezadovoljstvo socijaldemokratskom opcijom nije, dakle, novost. Pitanje je samo, a to ćemo vidjeti već na izborima za Europski parlament u svibnju iduće godine, u kojoj je mjeri SDP stvarno degradirao u očima birača. No, na lijevom će polu ostati vodeća snaga s izgledno manjim izbornim dosegom.

Ako je dakle na lijevom centru došlo do nekih preslagivanja, glavni je hrvatski problem ostao neriješen: desni centar je i dalje nereformiran. Izbori 2016. potvrdili su Most kao novog aktera, ali ta stranka nema kapacitet izborne pobjede, a dva njezina sudjelovanja u vladi pokazala su da nemaju niti sposobnost odgovornog rada u izvršnoj vlasti. Na određeni način podsjećaju na bavarski CSU koji je protekle tri godine zadao najteže udarce kancelarki Angeli Merkel, svojoj formalno ključnoj partnerici. I zatim je tu HDZ. Koji nužno treba reformu kako bi Hrvatska dobila stvarnu Pučku stranku po kriterijima Europske pučke stranke (EPP) minus Viktor Orbán. Problem je što je još na izborima 2007. godine Ivo Sanader pokrenuo uspješnu operaciju gušenja desne Hrvatske stranke prava koja je dotad imala osam zastupnika. I HDZ je tako pod svoje okrilje preuzeo i radikalnu desnicu. Što je dodatno potencirao Tomislav Karamarko nakon što je 2012. preuzeo HDZ. Iz tog razdoblja ostaje zapamćen ulazak Ruže Tomašić na listi HDZ-a u Europski parlament što u EPP-u nisu pozitivno doživjeli. Ta je desnica i danas dio HDZ-a iako je riječ o zastupnicima i biračima koji po svojim karakteristikama ne pripadaju niti Orbanovoj stranci Fidesz, već radikalno desnom mađarskom Jobbiku. Za Hrvatsku bi politički blagotvorna bila fragmentacija HDZ-a pri kojoj bi se iz njega odvojio taj radikalno desni entitet (kao što je AfD nastao na jezgri nezadovoljnih članova CDU-a).

No, taj scenarij se, kako stvari stoje, neće dogoditi u skorije vrijeme. Osim ako afera SMS ne rezultira ozbiljnim udarcima na lidere radikalnog krila stranke koji bi se zatim morali povući iz HDZ-a. No, i u tom slučaju ostaje neriješen ključni problem: birači, iako ideološki bliski radikalnom krilu, i dalje će glasati za HDZ. Za što postoje brojna tumačenja, a jedno od plauzibilnih je: manjak ukupnog, pa i političkog obrazovanja te biračke skupine. Koja o politici ne promišlja s ideološke već isključivo s utilitarističke pozicije. I nesvikla je na promjenu razmišljanja i stavova što se dijelom može objasniti odrastanjem u komunističkom, a dijelom snažnim utjecajem Katoličke crkve (oba sustava nude vječne, neupitne istine). Da bi, dakle, Hrvatska ostvarila izuzetno važnu reformu potrebna je društvena promjena na razini shvaćanja politike kao djelovanja za opće dobro. A tu bi promjenu trebalo provesti sadašnje vodstvo HDZ-a - što znači da bi na sljedećim izborima osvojili bitno manje zastupničkih mjesta. Pa to, dakle, neće učiniti.

I tako smo zatvorili circulus vitiosus koji će Hrvatsku i dalje držati podalje od europskih političkih tokova: neće biti hrvatskog AfD-a, Voxa ili Jobbika. Ostat će HDZ. Ovakav politički kontekst, u zemlji u kojoj država i dalje ima najveći utjecaj na privredu, tumači i zašto nema bržeg ekonomskog napretka.

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version