MACRONOV TAČERIZAM Hoće li plan za mirovinsku reformu slomiti predsjednika ili sindikate?

Autor:

18.12.2019.

French labour union members and workers on strike attend a demonstration in Paris as France faces its 13th day of consecutive strikes against French government's pensions reform plans, December 17, 2019. REUTERS/Jean-Michel Belot
Jean-Michel Belot / REUTERS

Francuski predsjednik ne kani popustiti štrajkašima i odsustati od mirovinske reforme: spreman je ići logikom Margaret Thatcher koja je pristala na višemjesečnu, iscrpljujuću borbu sa sindikatima - i pobijedila - te koristiti iskustva iz borbe protiv “žutih prsluka”: čekati da se javnost okrene protiv štrajkaša

Sve što Francuzi žele za Božić su - vlakovi - tako u ponedjeljak izvještava Euractiv.fr u redovitom biltenu Capitals cijele mreže Euractiv.

Dodajući: “Ali čini se da štrajkaši ne mare previše za Djeda Mraza.” Pa je tako za ovaj utorak (tekst je pisan u ponedjeljak) bio najavljen opći štrajk. Još jedan. Sindikati su se nadali da će okupiti više od milijun ljudi na ulicama, ali postavilo se ozbiljno pitanje: ako ne bude radio javni prijevoz, kako će se okupiti? Drugi je problem u tome što je broj štrajkaša od početka ozbiljno pao.

Štrajk je francuska nacionalna zabava, jednako važna kao, primjerice, biciklistička utrka Tour de France. Budući da su štrajkom često i ostvarivali što su htjeli, Francuzi znaju biti uporni. No, sada je, s druge strane, također jedan tvrdoglavi predsjednik koji tvrdi da je sve što provodi bio najavio u svom predizbornom programu. I za to dobio masovnu podršku javnosti.

Emmanuel Macron ima jednu ključnu karakteristiku: teško da je itko ravnodušan prema njemu. Prije nekih mjesec dana izazvao je pravu buru u Europi nakon što je sjeo s novinarima The Economista i s njima dugo razgovarao. U BiH su zbog tog razgovora pozvali na raport francuskog ambasadora. Macron je naime rekao da je “BiH bomba koja otkucava u blizini Hrvatske”. Iako je primarno mislio na prijetnju džihadista, što dijelom, ali samo malim i jest točno, BiH je uistinu “bomba koja otkucava”. Riječ je o državi koja već godinu i dva mjeseca nakon izbora nema vladu, u kojoj bi trenutni lideri dva naroda najradije da se raspadne, a oni iz trećeg naroda da je pretvore u svoju državu. Totalni kaos.

Europu, SAD i Kanadu uzburkala je Macronova izjava da je “NATO pretrpio moždanu smrt”. Što, razumljivo, nije potpuno točno, ali da NATO ima problema nije tajna. Pa je Macron, taj bivši bankar kod Rothschilda, ovom izjavom nagnao čelnike Saveza na ozbiljnu raspravu. I osvijestio pitanje europske sigurnosti: EU se ne može i ne smije oslanjati samo na NATO kad je riječ o sigurnosti. Tu sad postoji određeni problem jer Macron vidi europsku sigurnost više unutar sustava Europske inicijative za intervenciju koja uključuje i Ujedinjenu Kraljevinu, a francuska je ideja, a manje unutar PESCO-a, što je izvorna formacija EU. Ali, Francuska je oduvijek po pitanju sigurnosti bila specifična: De Gaulle je 1966. izašao iz vojne strukture NATO-a.

Čini se nekako da je upravo De Gaulle u nekom smislu obrazac koji Macron slijedi. Jer, Macron je taj koji je u listopadu bio najveći protivnik produljenja roka za izlazak Ujedinjene Kraljevine iz EU, a De Gaulle joj je dva puta onemogućio ulazak u tadašnju Europsku zajednicu. A dijele i unutarnjopolitičke probleme. De Gaulle je dio njih riješio formiranjem Pete Republike, a čini se da i Macron gaji takve instinkte. I konačno, obojica imaju vrlo ozbiljnih problema sa štrajkašima. Da ne spominjemo sada pitanje broja vrsta sireva i upravljanja zemljom.

Macronu su više od godinu dana “žuti prsluci” razbijali središte Pariza i jurišali protiv, realno, nisu ni sami znali čega. Poticaj za njihovu burnu revoluciju bila je odluka da se na cijenu goriva počinje plaćati i porez za klimatske promjene. Pokazalo se tada da postoji značajan dio stanovništva koji ima ozbiljnih problema s kvalitetom života i francuska je vlada reagirala određenim mjerama. “Žuti prsluci” su pak, kao i svaka revolucija, u konačnici pojeli sami sebe: treba im priznati da se nisu dali podvući ni pod radikalno lijevu ni pod radikalno desnu političku opciju. Javnost im je okrenula leđa kad su se posvadili oko liderstva te izašli na Europske izbore kao dvije liste. Ali, ostaje zabilježeno za povijest da su natjerali Macrona da se zbog njih izvanredno obrati javnosti.

I kad su se Francuskinje i Francuzi primirili, vlada je izašla s prijedlogom mirovinske reforme. To je tema koja u Europi izaziva “oluju svih oluja”. I to ne samo u zapadnom, demokratskom dijelu. Ruskom je predsjedniku Vladimiru Putinu popularnost prvi put u 20 godina vladavine ozbiljno pala kad je vlada najavila reformu mirovinskog sustava i povećanje dobi za odlazak u mirovinu. Činjenice su više nego jednostavne: ljudi ne žele raditi. Hrvatska tu također nije izuzetak. Ali, svi ti bundžije zaboravljaju da ljudi danas žive bitno dulje nego prije i da su mirovinski sustavi prenapregnuti. No, ovo je racionalni stav. Koji u startu gubi bitku protiv emocionalnog - morat ću raditi dulje. I onog najvažnijeg: zašto se ta reforma mora prelomiti baš preko mojih leđa.

Dob za odlazak u mirovinu u Francuskoj je 62 godine. I ne tako davno je podignuta za dvije godine. Ali je i dalje jedna od najnižih među članicama OECD-a (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, u koju bi Hrvatska htjela ući) gdje je prosjek 64,3 godine za muškarce i 63,7 godina za žene. Navedeni je podatak samo manji problem za vladu: veći je postojeći sustav 42 režima mirovina (za dužnosnike, djelatnike privatnog sektora, one iz posebnih režima itd.). Vlada je najavila pojednostavljenje sustava tvrdeći kako će novi model biti “čitkiji” i “pravedniji”. Što su gotovo svi u Francuskoj pročitali kao “sustav koji će nam oduzeti stečena prava”. Primjerice, zaposlenici željeznica, pomorci i balerine i baletani mogu se umiroviti deset godina prije drugih radnika. Pa je jasno zašto su u prvom planu upravo zaposlenici željeznica.

I fešta je počela 5. prosinca. Blokada prometa, problemi u školama i bolnicama. No, Macron je ovaj put odigrao mudro. Cijelu je priču prebacio na vladu. “Predsjednik je miran i odlučan, prati poštovanje javnog reda te će, uz osluškivanja i savjetovanja, provesti tu reformu”, objavilo je tog dana predsjedništvo i dodalo da premijer Édouard Philippe treba “objaviti opću skicu reforme”. Dakle, štrajk je krenuo i prije nego što je javnost doznala što će biti na stolu kao reforma.

Mnogima se u sjećanje vraća 1995. godina kad je francuski premijer Alain Juppé pokušao provesti mirovinsku reformu. Francuska je bila blokirana mjesec dana da bi Juppé konačno odustao. Macron, kako sada stvari stoje, ne kani. Spreman je ići logikom Margaret Thatcher, koja je pristala na višemjesečnu, iscrpljujuću borbu sa sindikatima - i pobijedila - te koristiti iskustva iz borbe protiv “žutih prsluka”: čekati da se javnost okrene protiv štrajkaša. Jer, poremećaj svakodnevnog života, posebno prometa, ozbiljan je problem posebno u doba Božića i Nove godine. “Ne vjerujem da će Francuzi pristati da im netko uzme ovo vrijeme blagdana”, upozorio je premijer Édouard Philippe u razgovoru za list Parisien koji je izašao u nedjelju.

“Prosvjedovat ćemo najmanje tjedan dana, a na kraju tog tjedna će vlada biti ta koja će popustiti”, prognozirao je 50-godišnji zaposlenik pariškog javnog prijevoza Patrick Dos Santos. Ali, 6. prosinca. Deset dana kasnije vlada ne popušta. Konačno, riječ je o trećem velikom sukobu s povijesno snažnim sindikatima u Francuskoj koji nisu bili sposobni zaustaviti reformu nacionalnih željeznica (SNCF) niti izmjene radnog zakona naklonjenijeg poslodavcima.

Premijer Philippe u međuvremenu je i objasnio kako će reforma izgledati. “Došlo je vrijeme da uvedemo univerzalni mirovinski sustav”, istaknuo je premijer. “Nema skrivenog plana. Želimo sačuvati kupovnu moć današnjih i budućih radnika i umirovljenika”, dodao je. Dob za odlazak u mirovinu ostao bi 62, naglasio je Philippe, ali će se radnike poticati da rade dulje, barem do 64 godine sustavom bonusa i popusta. Oni s punim radnim stažom imat će minimalnu mirovinu od 1000 eura. U zraku je, ističu kritičari, ostao odgovor na pitanje kakva će biti vrijednost bodova koje radnici stječu uplatom u mirovinski sustav. Konačno, neuspjeh mirovinske reforme značio bi deficit od 17 milijardi eura, odnosno 0,7 posto BDP-a do 2025., objavio je neovisni odbor za mirovine. Trenutno Francuska troši na mirovine 14 posto BDP-a, dok je prosjek među industrijaliziranim zemljama 8 posto, a u EU 10 posto.

I još jedna izuzetno interesantna informacija koja bi s vremenom mogla postati snažno oružje u rukama vlade: u anketi objavljenoj ovog vikenda 54 posto ispitanika izražava podršku štrajkašima ili simpatizira njihovu akciju. Zabrinjavajući je aspekt ove ankete da je riječ o porastu podrške koja je 5. prosinca iznosila 46 posto. No, čak 63 posto ispitanika, prema anketi objavljenoj krajem prošlog tjedna, smatra da je potrebno ukinuti sadašnji sustav mirovina s 42 režima te ga zamijeniti univerzalnim. A tu je i odgovor kako bi vlada trebala reagirati: 61 posto tvrdi da ih nastup premijera Philippea nije razuvjerio.

Tako se sada otvara prostor da na scenu stupi Macron, u svojoj pozi Jupitera kako mu se vole rugati francuski novinari. I dati preciznija tumačenja, odigrati na kartu blagdana, dogovoriti se s nekima od sindikata i tako ostaviti željezničare na vjetrometini. Što nužno dovodi do okretanja bijesa javnosti prema njima. Konačno, 81 posto ispitanika podržava vladin prijedlog da zajamčena najmanja mirovina iznosi 1000 eura mjesečno.

Macronu je više nego jasno da Philippe ne smije završiti kao Juppé. To bi za njegov plan ostanka na vlasti 2020. godine bilo pogubno. Jer bi mu protivnici pod nos stavili neuspjeh u ključnoj reformi, mirovinskoj. Koju je obećavao. No, za njega ovaj prosvjed ima i širi kontekst. Macron želi preuzeti vodeće mjesto u Europi i reformi EU. Sada mu tu u određenoj mjeri ostvarenja zaustavlja Angela Merkel, ali ona je na odlasku. Macron želi jaču bankovnu uniju, jaču eurozonu, njezin proračun, njezina ministra. EU više brzina, pri čemu će spremnost na reforme biti ulaznica u najvišu brzinu.

Ako ne uspije u svom planu kod kuće, tko će mu vjerovati da može to isto napraviti na europskoj razini. To bi sindikati trebali imati na umu.