Odnos prema Kataloniji imat će presudan utjecaj na rezultat još jednih izvanrednih izbora u Španjolskoj

Autor:

06.11.2019.

Catalan separatist protesters burn portraits of Spain's King Felipe during a demonstration outside the Palau de Congressos de Catalunya where Spain's King Felipe presides over the Princesa de Girona awards ceremony in Barcelona, Spain, November 4, 2019. REUTERS/Enrique Calvo
Enrique Calvo / REUTERS

Katalonski prosvjednici spaljuju slike španjolskog kralja Felipea VI

Španjolski kralj don Felipe VI morao se u ponedjeljak u Barceloni zakloniti u hotelu "Juan Carlos I°“ iza dvostrukog obruča kako katalonske oblasne policije poznate kao Mossos, tako i centralizirane oružničke Guardie civil, dok su vani brojni građani masovno spaljivali Kraljeve portrete, one koji bi inače morali dostojanstveno resiti učionice i sudnice te razne druge službene prostorije po Kraljevini.

Nisu ih palili samo navodni anarhisti, zakrivenih lica, najodgovorniji za čine nasilja u sadašnjem lancu žestokih prosvjeda nakon drakonskih kazni separatističkim političarima, organizatorima savjetodavnog referenduma o Katalonskoj Republici 2017, nego i sredovječna gospoda izišla na ulicu s obiteljima. Nisu se dali zbuniti prijetnjama policajaca: "Raziđite se, inače ćemo jurišati!“ Bili su svjesni, i jedni i drugi, da bi juriš s makar jednim poginulim inače mirnim građaninom mogao detonirati još dublji jaz, još žešće prosvjede, iza kojih se opet nazirala avet građanskog rata – ali ovaj put, barem još koju godinu, bez presudne pomoći fašističkih ili fašistoidnih suverenista iz drugih zemalja.

Samo je ta scena manjkala u Španjolskoj uoči nedjeljnih izvanrednih parlamentarnih izbora, trećih za redom u manje od četiri godine, otkako Španjolska nije kadra sebi izglasati većinsku koaliciju.

Prošli put su relativno pobijedili socijalisti (PSOE) pod vodstvom Pedra Sáncheza. Mogli su, po uzoru na susjedni Portugal, formirati koaliciju zajedno s lijevim populistima iz Podemosa pod vodstvom Pabla Iglesiasa, kako su pritiskale baze obiju stranaka, ali se vrhovi nisu mogli dogovoriti ni oko fotelja, ni oko Katalonije. Podrška im je tada bila porasla koliko od straha pred desničarskim suverenistima iz Voxa, parnjacima Marine Le Pen, Mattea Salvinija, pa i Nigela Faragea, toliko i zbog ogorčenja nad korupcijom u vrhovima vodeće desničarske postfrankističke Pučke stranke, u doba premijera Mariana Rajoya i prije njega, koja je napokon dospjela pod sudski bič.

Sada bi lako strah od katalonskih nemira mogao gurnuti klatno u drugu stranu, put onih koji bi u vladi htjeli "čvrstorukaše“, omiljenu himeru španjolskih građana.

Kralju je tako propao propagandni spot. Doputovao je u Barcelonu zajedno s obitelji, kako bi prvorođena kći i prestolonasljednica Leonor de Borbón y Ortiz, uručila nagrade Princesa de Garona. Sve je organizirano kako treba. Za nagradu je odabran aragonski prinčevski prestolonasljednički naslov koji je od XV stoljeća vrijedio i u Kataloniji. Naime, kao i u Ujedinjenom Kraljevstvu, i u Španjolskoj prestolonasljednik ima tri odvojena naziva, po jedan naslijeđen od svakoga od nekadašnjih samostalnih kraljevstava: de Asturias u Kastilji i Leonu, de Garona u Aragoniji i Kataloniji, de Viana u Navari i Baskiji. Princeza je pri dodjeli nagrada pokazala kako dobro govori katalonski (i kastiljski španjolski, i engleski, čak i arapski, jer je jedna od nagrađenih Arapka iz Izraela). Atmosfera je bila slavljenička i dinastička, ali samo unutar zidova.

Nije pomogla ni Kraljeva načelna izjava da "ni nasilje, ni netolerancija, ni preziranje prava i sloboda“ ne smiju opstati u demokratskom društvu. Nitko tu ne prepoznaje sebe, samo druge.

Uostalom, Kralj je propustio priliku preklani, kada se oštrim riječima postavio protiv katalonskih separatista i autonomista. I sada bi mogao smiriti tenzije pomilovanjima, ali se, kao i njegov pradjed Alfonso XIII, boji da bi razbor bio shvaćen kao slabost – kao da je tog kralja čvrsta ruka održala na prijestolju, koje je tek Franco vratio čak ni sinu, nego unuku.

Pritisak koji je nad Kataloncima proveo tvrdoglavi unitarist i centralist Rajoy, niječući im ona porezna prava koja je strah od terorizma zajamčio Baskima, sada se teško osvećuje Madridu, a možda će i otjerati koju vrelu katalonsku glavu u terorizam. Ništa se pametnije nije postavio ni Vrhovni sud, izričući kazne od čak 13 godina zatvora za verbalni delikt (u onoj i onakvoj Jugoslaviji samo je Adem Demaçi sudski prošao gore; u njoj je Ustav dopustio referendum koji španjolski zabranjuje, a ustavni sud je ionako krutu normu protumačio krajnje restriktivno…).

Evropska unija se čuva od komentiranja, kamoli od posredovanja. Oklijeva kao i na jugoslavenskim ruševinama 1992, kao i u Ukrajini, kao da je plaćena pogoršavati štete.