PIŠE INOSLAV BEŠKER Doba antipolitike, "likvidnih" parlamenata i prilivoda

Autor:

20.09.2019.

Britain's Prime Minister Boris Johnson speaks during Prime Minister's Questions session in the House of Commons in London, Britain September 4, 2019. ©UK Parliament/Jessica Taylor/Handout via REUTERS ATTENTION EDITORS - THIS IMAGE WAS PROVIDED BY A THIRD PARTY
Jessica Taylor / via REUTERS

Boris Johnson u parlamantu prije nego što ga je suspendirao do 14. listopada

Parlamenti koji nisu kadri izglasati presudne odluke po godinu ili dvije, koji mjesecima ili dulje od godine ne uspijevaju roditi većinsku vladu - nisu više iznimke, pa čak ni rijetkost.

Čudili smo se svojedobno Belgiji, a sada je ona čudo stabilnosti u usporedbi s Velikom Britanijom, koja mjesecima nije uspjela u Domu običnih podanikâ okupiti većinu ni oko jednoga od svih mogućih prijedloga kako i pod kojim uvjetima izići iz Evropske unije, na što je obavezuje rezultat referenduma održanoga prije tri godine.

Španjolska za 52 dana ide na parlamentarne izbore, četvrti put u manje od četiri godine, jer Sánchezovi socijalisti (PSOE) i Iglesiasovi postkomunistički populisti (Podemos) nisu uspjeli dugotrajno natezanje okruniti preciznim političkim dogovorom. Prije njih su se jednako nesposobnima za kompromis u korist općeg dobra pokazali Rajoyevi postfrankistički pučani (PP), pritom decimirani korupcionaškim škandalima.

Izrael, koji su nekada kao krasan socijalni eksperiment ustrojili laburisti, odavno je izgubio taj nevini nimbus, pa su čak i ključne odluke o rješavanju palestinskog pitanja podvrgnute interesima dosadašnjeg premijera Netanyahua da se spasi od procesa za korupciju. Stoga ni drugi izbori u pet mjeseci, održani prije tri dana, nisu uspjeli iznjedriti vladajuću većinu. To ne znači da barem ondje kompromisa neće biti, jer obje glavne snage desnoga centra ili navodnog centra, zastupaju tvrd suverenizam (pothranjujući svojim nacionalizmom i jasnim ekspanzionizmom, šovinizam svojih sunitskih i šijitskih neprijatelja - kao i u bivšoj Jugoslaviji, odnosno među njezinim nasljednicama, i na svemu području razmrskanog Levanta ekstremizam jednih je mana s neba za ekstremizam drugih).

Sukob je više osobni, za ili protiv Netanyahua, nego za temeljne vrijednosti (osim, donekle, pitanja koliko Izrael smije odnosno mora biti religijski uvjetovan: međužidovski razdori iz carske Rusije potkraj pretprošlog stoljeća uspješno su nadživjeli svoje protagoniste presađivanjem u Palestinu, pa tako, na primjer, sin sovjetskog oficira ne želi imati ništa s, recimo, ljubavičevcima: habad i haskala ratuju i posthumno, razdore je lako započeti a teško pokrpiti).

Kompromis je nađen u Italiji, ni prvi ni zadnji, ali je pitanje nad pitanjima koliko će potrajati. Italija je država gdje je nestabilnost bila prilično nestabilan pojam. Na primjer, Talijanska Republika je od svog početka 1946 pa do 1993 promijenila 49 vlada, ali u svakoj je ili jedina ili relativno većinska i time hegemona stranka bila Kršćanska demokracija. Bilo je to razdoblje “stabilne nestabilnosti”, s periodom eksplozivnoga privrednog booma, a i s “olovnim godinama” terorizma, ali i s neprijepornim konstantama u unutrašnjoj politici, poglavito socijalnoj, a još više u vanjskoj.

Nakon izbora 2018 sklopljeno je partnerstvo prvoplasiranog PoKreta 5 zvjezdica s trećeplasiranom Ligom, a kada je sama Liga ljetos srušila tu vladu, Zvjezdice su sklopile koaliciju s drugoplasiranom Demokratskom strankom. Protagonist te koalicije bio je među demokratima bivši premijer Matteo Renzi, dotad zakleti neprijatelj i glavna meta PoKreta (demokratski tajnik Zingaretti bio je za nove izbore). Kada je formirana ta vlada, ponovo pod predsjedanjem dotadašnjeg premijera Contea, Renzi je istupio iz Demokratske stranke i formirao novu grupu, Živu Italiju, ostavši doduše u vladinoj većini, koju sada drži u škripcu.

Kao što se vidi, stabilnost vlasti, ili čak formiranje većine, ne jamči ni proporcionalni izborni sustav, ni djelomice majoritarni (u Italiji), ni suhi jednokružni majoritarni (u Velikoj Britaniji). Likvidno društvo, kako ga je definirao Zygmunt Bauman, može rezultirati “likvidnim” parlamentima - a bez likvidnosti nema ni prilivodâ (preletačâ, prebjegâ…).

Riječ je o krizi političkih stranaka

Da se razumijemo: nije u krizi parlament kao tijelo (jednodomno ili dvodomno). U krizi su političke stranke, osobito one vodeće, koje su izgubile dodir sa svojim potencijalnim biračkim tijelom, s “bazom”, s “malim” ljudima i njihovim problemima, partije koje više ne žive “na terenu”, nego ga “sondiraju” anketama mnijenja odnosno stavova.

Njihova nespremnost ili nesposobnost reprezentiranja birača rezultirala je antipolitikom, odustankom birača od glasanja, prelaskom političke bitke u društvene mreže, u kojima lakše prianjaju glasine i lažne vijesti (“fake news”). Birači na kraju daju podršku i jednom Trumpu, kadrome izbaciti više od 1000 javno izgovorenih laži u manje od godine dana, a u nas - si licet parva componere magnis - na podršku računa Grabar Kitarović koja izmišlja kô s nokta (a iza kulisa nastoji postići doktorski stupanj u znanosti, navodno suprotstavljenoj lažima).

Pokušaj da se život u osnovnim organizacijama nadomjesti izravnom elektronskom demokracijom, što je u Evropi inaugurirao PoKret 5 zvjezdica, pokazao se djelomičnim fijaskom: PoKret je veoma brzo odustao od izravnog streaminga, biračka podrška mu se prepolovila u prvoj godini dana vlasti. Toj se krizi parlamentarne demokracije kraj ne vidi, a nadolazeća nova ekonomska kriza prijeti da je pogorša.

 

 

 

Doba antipolitike, “likvidnih” parlamenata i prilivoda

 

 

 

Parlamenti koji nisu kadri izglasati presudne odluke po godinu ili dvije, koji mjesecima ili dulje od godine ne uspijevaju roditi većinsku vladu - nisu više iznimke, pa čak ni rijetkost

 

 

 

 Krizi parlamentarne demokracije ne vidi se kraj, a nadolazeća nova ekonomska kriza prijeti da je pogorša

 

 

 

Grabar-Kitarović je Plenkovićeva kandidatkinja. Zato je Stevo Culej neizravno, ali javno, rekao da neće za nju glasati

 

 

 

Okrugli stol održan u zagrebačkoj HVIDRA-i s temom “protuustavne agresije na Vukovar”, najava novog braniteljskog prosvjeda u Vukovaru, te prošlotjedni zahtjevi HVIDRA-e upućeni premijeru Andreju Plenkoviću da razvrgne koaliciju sa SDSS-om, neodoljivo podsjećaju na braniteljsko-političku dramu koju smo gledali prije pet godina.

Sve je započelo u isto ovo vrijeme - jesen pred predsjedničke izbore. Baš kao i tada, branitelji su tražili povod za akciju. Tada su ga prepoznali u nesuvisloj izjavi tadašnjeg pomoćnika ministra branitelja, Bojana Glavaševića, koji je usporedio učestalost PTSP-a kod hrvatskih branitelja s njegovim izostankom kod agresora. Vrlo brzo reakcija na ovu izjavu pretvorila se u braniteljski prosvjed čiji je stožer bio pod šatorom u Savskoj ispred ulaza u Ministarstvo branitelja. Tada, baš kao i sada, u organizaciji braniteljskog bunta bilo je vidljivih aktera, onih koji su bili u prvome planu, ali i onih koji su imali iznimno važnu ulogu, ali su se trudili ostati malo po strani. Prije pet godina u prvome su planu bili stopostotni ratni vojni invalid Đuro Glogoški, Josip Klemm, Ante Deur i drugi. Među važnim, ali ne toliko isturenim akterima bili su zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić Vaso i saborski zastupnik HDZ-a Stevo Culej.

Premda je bilo jasno da je braniteljski prosvjed i šator u Savskoj politička akcija usmjerena na rušenje tadašnje lijeve Vlade i svrgavanje predsjednika države Ive Josipovića koji je bio izabran kao kandidat SDP-a, prosvjed koji se održavao bez dozvola i imao elemente nasilja, formalno je bio pod egidom braniteljskih prava. A zapravo se radilo o tome da je interesna skupina koristila masovnost braniteljske populacije kao polugu za ostvarivanje svojih ciljeva i stjecanje moći kroz utjecaj na političke procese. HDZ kojemu je tada na čelu bio Tomislav Karamarko politički je podržao šatoraše, a predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović ih je uključila u svoju predizbornu kampanju. Čak je tri puta dolazila pod nelegalno podignut šator u Savskoj, a kolovođu prosvjeda Deura je nakon izborne pobjede imenovala svojim savjetnikom za braniteljska pitanja.

Danas, nakon pet godina, ista je populacija ponovo uskomešana, prijeti buntom, no na meti im je aktualni premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković. Pred Plenkovića se postavljaju zahtjevi da se odrekne političkog partnerstva sa SDSS-om Milorada Pupovca, da utječe na postupanje policije i pravosuđa u slučajevima kada ureduju prema braniteljima i da intervenira u dinamiku i ishod procesa za ratne zločine.

Budući da je akcija usmjerena prema HDZ-ovoj Vladi s kojom su glavni akteri usko povezani stranačkom iskaznicom ili političkim usmjerenjem (najistureniji među njima, gradonačelnik Vukovara Ivan Penava je HDZ-ovac), ona je daleko sofisticiranija nego prije pet godina kada se s ulice krenulo u rušenje SDP-a s vlasti.

Kolinda Grabar-Kitarović ponovo kao kandidatkinja HDZ-a ide u kampanju za predsjedničke izbore. No, ovaj put iza nje nisu Karamarko, Brkić i ona struktura u HDZ-u koja je orkestrirala paradom u Savskoj. Grabar-Kitarović je kandidatkinja Andreja Plenkovića i više nije njihova. Zato je Stevo Culej neizravno, ali javno, kazao da neće za nju glasati.

Grabar-Kitarović i Plenković sada nemoćno promatraju kako se ista ekipa koju su podržavali u nelegalnom i nasilnom prosvjedu okrenula protiv njih i ima nove, svoje, kandidate za koje će raditi na predsjedničkim izborima, ali i unutarstranačkim u HDZ-u. J