PIŠE INOSLAV BEŠKER U Italiji bitka za Evropu

Autor:

12.09.2019.

REFILE - CORRECTING ID Democratic Party leader Nicola Zingaretti speaks to the media next to the party leadership members Paolo Gentiloni and Andrea Marcucci in the Presidential Palace after consultations, in Rome, Italy, August 28, 2019. REUTERS/Ciro de Luca
Ciro de Luca / REUTERS

Lider Demokratske stranke Nicola Zingaretti (u sredini) na konferenciji za novinare predstavlja kandidata za talijanskog povjerenika u Europskoj komisiji Paola Gentilonija (lijevo)

Izglasavanjem povjerenja u ponedjeljak u Zastupničkom domu, a u utorak u Senatu, talijanska druga vlada Giuseppea Contea stekla je puninu svojih ovlasti.

Isti premijer, ista glavna snaga – PoKret 5 zvjezdica koji od lanjskih ožujskih izbora ima relativnu većinu u Parlamentu – ali se vlada doima posve prevrnutom. Ne samo zato što je ultranacionalističku, suverenističku i ksenofobnu Ligu pod vodstvom Mattea Salvinija zamijenila tradicionalistička Demokratska straka pod vodstvom staloženoga Nicole Zingarettija, nego i zato što je osnivač Zvjezdica Beppe Grillo, izašavši u ključnom trenutku nakratko iz letargije, pogurnuo svoj PoKret ulijevo, ne mnogo, ali dovoljno da i Salvini i Silvio Berlusconi zaključe kako su na vlasti „dvije komunističke partije“.

To je glupost, čak i kad je izvaljena u puke propagandne svrhe. Demokratska stranka je u najbolju ruku socijalliberalna, s trima komponentama od kojih samo jedna donekle miriše po ljevici. Nije crvena, pa ni koliko njemački socijaldemokrati, nego u najbolju ruku ružičasta. Po povijesnim komunistima donekle i djelimice miriše LeU, Slobodni i ravnopravni, s jednim jedinim ministrom. A Zvjezdice su populističke, što znači da imaju i dio egalitarnih pučkih zahtjeva na kojima bi mogle naći zajednički jezik s ljevicom, kad bi je zaista bilo u Italiji i u ovom stoljeću.

Bjelodan primjer je zahtjev za minimalnom zaradom. Zvjezdice hoće da to bude 9 eura po satu neto. Demokrati smatraju da je to etatizam, i da će rezultat biti širenje rada „na crno“. Smatraju da je ta tematika područje sindikata, da se nadnice određuju nacionalnim i inim kolektivnim ugovorima, a da država treba da intervenira samo ako ugovor nije postignut.

Mirovinski fond INPS fiksirao je u svrhu određivanja mirovina 6 eura kao minimalnu cijenu radnog sata. Poslodavci kukaju da je u članicama OECD zakonski minimalac 51 posto prosječne zarade, što bi u Italiji opet bilo 6 eura. Zvjezdice, naravno, svoj zahtjev drže kao barjak, dokazujući tako da su one jedine zaista na braniku interesa uposlenih. Nije nepomiriva svota, nego metoda: dogovor socijalnih snaga (pa ako treba i uz štrajkove i ine metode pritiska) ili arbitrij države.

Vladi je naporedno pred nosom fiksiranje okvira dogodišnjeg proračuna, koji 25 rujna valja podastri Bruxellesu. Ondje je novi evropovjerenik za ekonomiju i financije sâm predsjednik Demokratske stranke Paolo Gentiloni ali mu nad glavom stoji izvršni potpredsjednik za ekonomske poslove, latvijski rigorist Vladis Dombrovskis.

Gentiloni nije onamo poslan da otvori kesu, nego da se pokaže kako u postsalvinijevsku Italiju Evropa može imati povjerenja. Povjerenje je, kao okosnica imidža, naime, ključna moneta u pregovaranjima i kompromisnim dogovorima, elastičnoj mreži na kojoj počiva Unija.

Gentilonijev autoritet tu stečen treba Italiji kako bi se on mogao izboriti za reviziju Pakta stabilnosti, za prebacivanje težišta s rigorističke štednje na ekspanzivni razvitak, uz geslo: „investirati, pa i na dug“. Dakako, ako ne do maastrichtske granice od 60 posto godišnjega društvenoga brutoproizvoda, a ono maksimalno do 80 posto BDP – ali Italija je i to odavno enormno premašila.

Druga je zadaća Contea, koji je za to odmah jučer pohrlio u Bruxelles sastati se predsjednicom Evropovjerenstva Ursulom von der Leyen, revidirati Dublinski sporazum, izmijeniti politiku spram imigracije. Doznaje se da su Malta, Italija, Njemačka i Francuska postigle načelan dogovor da će prve dvije otvoriti sigurne luke, a da će druge dvije preuzeti svaka po 25 posto imigranata, te pritisnuti ostale u Uniji da prihvate razmjeran dio. Ne budu li, ostat će bez zajedničkog novca, glasi prijetnja iza koje su Angela Merkel i Emanuel Macron.

Više od ekonomije vrijedi politika: upravo su te dvije teme – ograničenje tekućega proračunskog deficita i percepcija imigracije kao ugroze – omogućile Salviniju da se postavi kao branitelj Italije od uljeza, s ambicijom da postane jedini vođa (štono rekli: Duce).

I u raspravi o povjerenju vladi – u kojoj su prvi dan Giorgia Meloni i Salvini okupili desetke tisuća prosvjednika pred Zastupničkim domom, a drugi dan izložili Contea usporednim rafalima u Senatu – Conte je odvratio Salviniju da je prethodnu vladu potopila baš ta Salvinijeva arogantna ambicija kojom je zatražio ništa manje nego „pune ovlasti“, suprotne parlamentarnom sustavu i trodiobi vlasti.

Italija je sada, po anketama, podrapana točno nadvoje: s jedne strane desnica, mahom suverenistička, s druge strane zajedno, poput ovaca kad čuju kurjaka, centar, lijevi centar i ono malo ljevice.

Salvini obećava da će se on zadnji smijati na sljedećim izborima. Evropa je upozorena: Italija je bojno polje na kojemu se odlučuje prva faza ovoga netom započetoga „tridesetogodišnjeg rata“.