Problem trećih putova, parola bez ideja i politika bez duha

Autor:

24.01.2020.

Italy's Foreign Minister and head of Italy's anti-establishment Five Star Movement (M5S), Luigi Di Maio waves as he arrives to deliver a speech during a party meeting on January 22, 2020 in Rome, to announce he steps down as party leader. - The annoucement comes days ahead of a key regional poll pitting the M5S and PD against Matteo Salvini's far-right opposition League, which enjoys a significant lead in national polls, hoping that defeating the M5S and PD on january 26 in Emilia Romagna, a historic heartland of the left, will spark a crisis and bring down the government. (Photo by Alberto PIZZOLI / AFP)
Alberto PIZZOLI / AFP

Nije teško tvrditi da su ideologije prevladane, socijalistička, liberalna ili konzervativna, ili neka ekstremnija, kao što nije teško reći da su stranke prevladane. Teškoća nastaje kad se prelazi s riječi na djelo. Na slici: talijanski ministar vanjskih poslova Luigi Di Maio

Talijanski PoKret 5 zvjezdica izgubio je prekjučer političkog vođu.

Luigi Di Maio je odstupio. Njega su na tu funkciju suverenom voljom postavili suosnivač i dugogodišnji frontman PoKreta komičar Beppe Grillo te vlasnik PoKretove informatičke platforme, zaštitnog znaka i, zapravo, sudbine, naime Davide Casaleggio (sin pokojnog suosnivača i fantasta Gianroberta Casaleggia).

Di Maio, predviđen da bude potrošna roba (jer, navodno, u PoKretu “jedan vrijedi jedan”, što bi značilo da je svatko zamjenjiv svakim, mo’š mislit’ što bi kardiokirurg bio zamjenjiv modnim krojačem…), odlučio je odstupiti samovoljno, Grillu i Casaleggiu uz nos, četiri dana prije možda ne presudnih, ali svakako sudbonosnih oblasnih izbora u nedjelju u Emiliji i Romagni (i u Kalabriji, ali nije bitno).

Prethodno su u PoKretu sazvani Opći staleži, ništa manje, kao u predrevolucionarnoj Francuskoj (ne zaboravimo: staleži su bili svećenstvo, plemstvo, te pučanstvo, treći stalež, čiji su se predstavnici izdvojili u Narodnu skupštinu i poslali prva dva staleža radikalno k vragu, pa se taj prevrat učeno zove revolucijom čija je sudbina, kao i u Zemljinoj revoluciji oko Sunca, da se stvari kad-tad vrate na početnu točku za one koji su preživjeli zimsku studen i oskudicu). Di Maio je lukavo odstupio, da ne strada ako revolucionari odluče sjeći glave, ali je zadržao funkciju ministra vanjskih poslova, što je elegantan način da se ostane vidljiv. Gdje, za razliku od svoga hrvatskoga kolege, nije toliko bahat da zahtijeva od novinarâ o čemu pisati, a o čemu ne.

Casaleggiov i Grillov PoKret htio je po svemu biti poseban, “antiprotivan” sistemu i partijama koje ga tvore. Ima svoj Ne-statut, nema organizacijske jedinice, odlučuje glasanjem na Casaleggiovoj platformi Rousseau koju kontrolira Casaleggio. Sada se nekako odlučio organizirati i teritorijalno, ali te teritorijalne jedinice nemaju sekretare, kao talijanske stranke, nego olakšavatelje (u originalu nisu ni laksativi ni purgativi nego “facilitatori”, i u Jugoslaviji su najamni odnos nazvali udruženim radom).

Sve to u nakani da se bude poseban, nikome nalik, stoga atraktivan onima kojima su se ogadili “i jedni i drugi”, ma koji to bili. Nije teško biti atraktivan, neko vrijeme, dok sve šalješ u neko mjesto, na primjer histerično urlaš: “vaffanculo!”, kako je to činio izanđali komičar Grillo (koji je onda to “V” usadio unutar naziva svog “pokreta”, eto zašto pišemo PoKret, jer u našem jeziku “K” može vidljivo označiti kamo se koga šalje).

Šarmantno je biti protiv. Em si principijelan, em nemaš obaveza. A u iole proporcionalnome pristojnome parlamentarnom sustavu i ako si strančica, svejedno stekneš “prava vučenja” nekog novca i nekih položaja, pa se može godinama udobno životariti od opozicijske rente.

Nevolja nastaje ako dođeš na vlast, a nemaš ideja, dovoljno ili uopće, što tom vlašću činiti, kako zadovoljiti one koji su te izglasali. Eto, tu je korijen golemog nesporazuma raznovrsnih trećih putova. Nije teško tvrditi da su ideologije prevladane, socijalistička, liberalna ili konzervativna, ili neka ekstremnija, svejedno, kao što nije teško reći da su stranke prevladane. Teškoća nastaje kada se prelazi s riječi na djelo, jer čin, odluka, opredjeljenje itd. imaju svoj sadržaj - koji se objektivno uklapa u neku poznatu shemu. Ne samo u Italiji. Eto, na primjer, fašistoidne teze Kreše Beljaka o korisnim političkim ubojstvima.

Ako nismo dovoljno svjesni, dovoljno odgovorni, da imamo pravedno društvo bez batine i puške, dakle bez države (jer suština utopijske anarhije nije nered, nego odgovoran red bez prisile, nije čudo da političari paničare: “nećemo anarhiju”, ne bi imali od čega živjeti da je red, kao što bi i svećenstvo bilo gladno kruha da su vjernici bezgrešni, nije svatko sveti Pavao koji se i na apostolskim pohodima izdržavao zanatskim radom, mahom šijući zavjese) - onda barem možemo i moramo zahtijevati pravnu državu. Jedan od uvjeta je da sudstvo bude ne samo neovisno, nego i efikasno. Ali uvjet je, također, ne veličati zločin.

Stvar je HSS-a što će s Beljakom - ali moja je stvar, kao birača, ne dati glas nijednoj listi na kojoj bi bio kandidiran Beljak. Među ubijenima vjerojatno je bilo zločinaca, ali nitko nema pravo kažnjavati bez suda, bez zakona, a više ni sudovi nemaju pravo izricati smrtnu kaznu. To je podjednako tako principijelno pitanje kao i ono vezano za Crkvu u kojoj se veliča zločin vodanjem zločinca kao pravednika (samo što se, za razliku od HSS-a, u toj, eto, političkoj organizaciji nijedan dužnosnik nije ogradio od ostentiranja Darija Kordića). U prapočetku Crkve stoji Isusova pouka: “Poznat ćete ih po plodovima”.

To vrijedi i za svaku političku odluku, svaki zakon, svaki postupak državne vlasti (do zadnjeg policajca na granici ili agenta preko granice), ali i za svaki propust. To u Italiji vrijedi za PoKret koji ima relativnu većinu u Parlamentu, glavni grad i još jedan milijunski, a nije kadar, dokazano je, voditi dvije ovce istodobno. Ne živi se od samih parola.