"Srdele" su novi anifašisti Italije, borkinje i borci protiv mržnje, isključivosti i fašizma utjelovljenog u Matteu Salviniju i njemu sličnima

Autor:

15.12.2019.

Protesters attend a demonstration held by
Yara Nardi / REUTERS

Okupljanje "Sardina" u Rimu

„Mi smo partizani 2020“ – kažu cure i momci koji su u subotu uvečer, kao „Srdele“, napunili Trg Sv. Ivana u Lateranu, nakon Circusa Maximusa najveći prostor javnih okupljanja u Rimu. Na Piazzu del Popolo stane oko 50.000 svijeta, na Trg Sv. Petra u Vatikanu i s njim povezan Trg Pija XII oko 60.000, a na Trg Sv. Ivana oko 120.000. Zato je to tradicionalno bio punkt ljevičarskih okupljanja – komunističkih, prvosvibanjskih, pa i sindikalnih. Ostali desetljećima nisu imali istu mobilizacijsku snagu, čak i ako su imali organizacijski aparat (poput Katoličke crkve i njezinih 26.000 sakristija u Italiji).

Matteo Salvini, vođa suverenističke i rasističke Lige, uz Giorgiu Meloni (neofašistička Braća Italije) i Silvija Berlusconija (desna liberalna Forza Italia) kao prateće vokale, organizirao je miting na tom Trgu 19 listopada. Na valu izbornih uspjeha na evroparlamentarnim izborima te na oblasnima u dotad tradicionalno „crvenoj“ Umbriji, htio je zabiti svoj barjak i na taj tradicionalan propagandni punkt talijanske ljevice, podići nogu pored njihova stijega i markirati svoj ideološki teritorij. S bine je tvrdio da ih je 200.000, Policija je rekla da ih je 60.000. Od oka rečeno bilo ih je između 100.000 i 120.000. U Italiji taj rat brojki u publici ima i politički, a ne samo simbolički značaj.

Sljedeći pothvat u osvajanju Italije i njezina javnog mnijenja trebala je biti Bologna, gdje je Salvini – u pretkampanji za oblasne izbore u Emiliji i Romagni, presudne za opstanak Demokratske stranke – sazvao svoj miting 14 studenoga. U dvorani koju je za to odabrao Salvini nije uspio popuniti svih 6500 mjesta, a na trgu pred dvoranom skupilo se oko 15.000 ljudi, pretežno u dvadesetim godinama života, koji su samom svojom nazočnošću, striktno bez ikakvih stranačkih zastava ili obilježja, praktički bez transparenata, uz parolu „Bolognu se ne vezuje“ („Bologna non si lega“ – jasna aluzija na Legu, talijanski naziv Lige kojoj je na čelu Salvini) frontalno odbili glasan mrzilački diskurs, karakterističan za suverenističku desnicu u ofenzivi.

A protester wears a hat with a sardine puppet where it reads ''Rome does not bind'' during a demonstration held by
Yara Nardi / REUTERS

Više nego jasno: sve protiv Lege, stranke Mattea Salvinija (Rim se ne vezuje)

 

Mattia Santori, Roberto Morotti, Giulia Trappoloni i Andrea Garreffa, dotad zapravo posve anonimni promotori prvih bolognskih „srdela“, očito su napipali generacijski puls: u mjesec dana, u samo mjesec dana iz toga bolognskog okupljanja izlegao se nacionalni pokret, kadar udariti klinom u klin, okupiti masu nasuprot mase.

Četiri dana poslije bolognskog okupljanja impozantnog jata „Srdela“, pošto su se „Srdele“ sjatile i u Modeni, stoički stojeći pod pljuskom, pa u Sorrentu, objavili su manifest svoje inicijative, nastale, kažu, da bi „probudila naše savjesti“ te se „suprotstavila onima koji nas godinama zasipaju lažima i mržnjom spram nas samih i naših sugrađana“.

Apsolutan je novitet tog pokreta, u komunikacijskom smislu, pobuna ne prvenstveno protiv političkih ciljeva, protiv ideološke potke, nego protiv diskursa mržnje, protiv „prejake riječi“ (kako ju je nazvao onaj pjesnik koji se zato objesio u Zagrebu). Protiv metode urasle u suvremene informatičke kanale, protiv anonimnog huškanja kroz „društvene mreže“, katkad i industrijski organiziranim trolanjem, „Srdele“ su se postavile na starinski način, otkrivenim fizičkim likom i tijelom.

Umjesto sizifovskoga – i po trudu i po rezultatu – ulaska u raspravu sa svakom pojedinom laži, svakom pojedinom poluistinom, na kojima se bazira populistički zamah, „Srdele“ optiraju za tjelesnu nazočnost, fizičku pasivnu rezistenciju.

Preksinoćni miting u Rimu bio je „točka na i“, nakon 130 okupljanja širom Italije u mjesec dana.

Za razliku od sindikalnih ili stranačkih skupova u glavnom gradu, kada sudionici doputuju organizirano i na trošak organizatora, „Srdele“ prispjele u Rim u subotu platile su dolazak iz vlastitog džepa.

Koreografija skupa bila je jasna i u nekim bitnim elementima drukčija od prvog okupljanja mjesec dana ranije u Bologni. Partizanska pjesma „Bella ciao“ ovaj put nije krenula spontano, nego sa zvučnikâ, ali je državna himna zapjevana „a capella“; u tom su sklopu djevojke i mladići različitih antropotipova (koje protivnici nazivaju „rasama“) čitali pojedine članke republikanskog Ustava; najprodorniji pljesak bio je rezerviran za Carlu Nespolo, predsjednicu Nacionalne udruge partizanâ Italije (ANPI).

A protester holds a sign during a demonstration held by
Yara Nardi / REUTERS

"Dobrodošli na otvoreno more", kažu "Sardine"

 

„Srdele“ su se, i simbolički i politički, predstavile kao antifašistička reakcija na evidentna veličanja fašističke prošlosti i fašističkih simbola u diskursu populističke i, osobito, suverenističke desnice.

Na „povratak u bolju prošlost“ odgovaraju „povratkom u povijest“. To može biti nužno, ali povlači sav politički diskurs u zalaznice historijskih poraza (W. H. Auden je, u trenu kad se Španjolskoj Republici crno pisalo uslijed fašističke vojne pobune, pjevao da će „povijest poraženima možda reći 'jao', ali ne može pomoći ili oprostiti“). Lokacija političkih uspjeha je vazda i jedino u budućnosti, ne sluti na dobro ako se neka nacija pred izazovima XXI stoljeća (najčešće klimatsko-ekonomskima, poput migracije) povlači u san o minulom času.

Stanovit je novitet da se „Srdele“ ne predstavljaju ni kao nova stranka (kakve su u Italiji znale imati i tsunamije i oseke), ni kao antistranka (čime se zanosio PoKret 5 zvjezdica), nego kao pokret mimo stranaka.

S druge strane ipak im predbacuju da je posrijedi ljevičarski puk, koji se ne osjeća predstavljenim kroz političke stranke, pa izlazi na ulicu. Praktički nema srednjih generacija. Došli su mlađi od 30, u industrijskim količinama, te nezanemariv broj starijih od 65. „Jer sam siroče“, objašnjava motiv svog dolaska starija građanka. Siroče bez partije, da budemo jasni.

„Srdele“ ne žele stranke – ni ličnosti, ni zastave – na svojim jaćenjima, a stranke se boje pojaviti da ne budu izvrgnute poniženju.

Na populističku antipolitiku zdesna odgovor je apartijska politika slijeva. Poen ili novo iskušenje za demokraciju? E, teško da može biti poena bez iskušenja.