Tajani o pozitivnim stranama fašizma prešutio genocid i ratne zločine izvan talijanskih granica

Autor:

14.03.2019.

A placard reading
Max Rossi / REUTERS

Transparent s natpisom 'Salvini, čekam te!' na kojoj je slika fašističkog diktatora Benita Mussolinija

Benito Mussolini je napravio puno dobra u Italiji i za Italiju, naglašava i insistira predsjednik Evropskog parlamenta Antonio Tajani, istaknuti prvak Evropske pučke stranke u kojoj je, da ne zaboravimo, i Hrvatska demokratska zajednica premijera Andreja Plenkovića.

U dugačkom – jednoipolsatnom – intervjuu za rubriku „La Zanzara“ (Komarac) koju redovito emitira talijanski Radio 24, Tajani je nastojao dati uravnoteženu ocjenu političara koji je ostvario rekord stabilnosti na čelu talijanske vlade: od 1922 do 1943, kada ga je svrgnula njegova vlastita Nacionalna fašistička stranka, nitko drugi se nije usudio. Građani Milana su se osmjelili, pa ga iscipelarili i popljuvali, tek kad su se uvjerili da je mrtav namrtvo, pošto su ga partizani strijeljali prije nego je eventualno mogao na mogućem suđenju izlanuti štošta neugodnoga. Pa su partizani pokazali mrvu pijeteta i tijela Mussolinija i još četvero fašista objesili naglavce o benzinsku crpku na milanskome Loretskom trgu, kako naknadni heroji ne bi mogli nastaviti iskaljivati svoj pravedan kukavički gnjev.

Duceov 'red'

Da se ne zavaravamo: Mussolini je uživao popriličan nacionalni konsenzus sve dok talijanska vojska nije počela piti solidne batine u Grčkoj, pa u Etiopiji. Tek kad su se sinovi ponovo počeli majkama vraćati u ljesovima, tek pošto je oskudica pritisnula, većina odraslih Talijana prestala se identificirati sa svojim Duceom i njegovom megalomanskom idejom obnove Rimskog Carstva „u njegovim povijesnim granicama“, kako vole formulirati hrvatski fašisti. Mussolinijeva politika odvela je Italiju u katastrofu, postoje dokumentarni snimci kako su Talijani hrlili do američkih vojnih kazana da iako djelimice utole najgoru glad ostatcima i otpadcima vojske koja ih je oslobodila i pomalo silovala, manje okrutno od francuskih marokanskih i senegalskih trupa. Tek to je donekle osvijestilo poklonike fašističkog vrhovnika.

Svejedno sam i četvrt stoljeća kasnije slušao Talijane koji su se sa sjetom sjećali da su „u Njegovo doba vlakovi stizali po voznom redu, a momci bili uredno pošišani i očešljani“.

Dapače, mimikrija uvježbana stoljećima omogućila je Mariju Missiroliju da se naruga odmah poslije rata tezom da Italija jamačno ima osamdeset milijuna a ne četrdeset milijuna odraslih građana, jer je „do jučer bilo četrdeset milijuna fašista a sada ih je četrdeset milijuna antifašista“.

Nepoderivi desničarski novinar Bruno Vespa nije propustio minuciozno nabrojati među viđenima talijanskim antifašistima i one koji su do 1943. bili fašisti, ne samo partijskom knjižicom. Među njima su nobelovci Eugenio Montale, Salvatore Quasimodo i Dario Fo (potkraj života zastavnik PoKreta 5 zvjezdica, krug se zatvarao), pa Giuseppe Ungaretti, novinari Indro Montanelli, Enzo Biagi, Giorgio Bocca i Eugenio Scalfari, zatočnici suprotstavljenih liberalizama, dalje da ne nabrajamo (popis je podugačak).

'Nisam fašist!'

Predsjednik Tajani nastojao je iznijeti uravnotežen sud. Mussolini je, kaže, „dok nije objavio rat svemu svijetu slijedeći Hitlera, dok nije postao promotor rasnih zakona, mimo dramatskih zbivanja s Matteottijem, učinio pozitivne stvari radi realiziranja infrastruktura u našoj zemlji, a onda i bonifikacija.“ Nadalje, „ne može se dijeliti njegove metode. Nisam fašist, nikada nisam bio fašist i ne dijelim njegovu političku misao. Ali ako treba biti pošten, Mussolini je izgradio ceste, mostove, zgrade, sportska zdanja, meliorirao je znatne dijelove naše Italije, [osnovao je] Zavod za industrijsku obnovu. Kada netko iznosi povijesni sud mora biti objektivan…“.

Tajani je svakako više nego obazriv kada naziva „dramatskim zbivanjem“ mučko političko ubojstvo iz zasjede tadašnjeg vođe parlamentarne oporbe Giacoma Matteottija. Još obazrivije prešućuje ubojstva opozicionara u izbjeglištvu, poput Piera Gobettija. Tajanijev stranački šef, Silvio Berlusconi, svojedobno je tvrdio da je Mussolini političke protivnike slao na ljetovanje, konfinirajući ih na otocima (moj stric je, nakon konfinacije na Liparima, imao o tome nešto drukčiji stav; komunistički zastupnik Antonio Gramsci je od silnog komfora umro; u logoru na Pagu stopa smrtnosti bila je veća nego u Buchenwaldu; Goli iliti „Mermer“ nije u Beogradu izmišljen nego sramotno kopiran).

Politički katolik Tajani nije ni spomenuo rat u Etiopiji, gdje su talijanske trupe koristile već tada zabranjene bojne otrove. Kršćanin Tajani ne navodi kao Mussolinijevo zlodjelo sustavni pokolj u kršćanskome koptskom samostanu Däbrä Libanos 21.-29. svibnja 1937. kada su pobijeni svi monasi, svećenici i biskupi ondje zatečeni i još 2.523 partizana, kao odmazdu za neuspio atentat na potkralja Rodolfa Grazianija (Hitler je sa svojim strijeljanjima „100 za jednoga“ bio „mala beba“ za Mussolinija, ali u Italiji pamte samo njemačke odmazde nad Talijanima, poput Ardeatinskih jama), a usput su spalile 115.442 nastambe, tri crkve i golem samostanski kompleks, „koptski Vatikan“.

Dossier Foibe

Giacomo Scotti počinje svoju knjigu „Dossier Foibe“ (veoma poučnu i za Hrvate, i za Slovence, i za Talijane) citatom govora koji je Benito Mussolini održao u Puli u rujnu 1920, dakle prije stupanja na vlast. Mussolini je kazao, među inim, objašnjavajući kako je fašistički pokret „briljantan“: „Zapalili smo Avanti! u Milanu, uništili smo ga u Rimu. Upucali smo iz revolvera naše protivnike na izborima. Spalili smo hrvatski dom u Trstu, spalili smo ga i u Puli. Italija (…) će biti sila koja će sa Sredozemlja ravnati svu evropsku politiku. Ali za ostvarivanje mediteranskog sna treba da Jadran, koji je naš zaljev, bude u našim rukama. Spram rase kakva je slavenska, inferiorna i barbarska, ne smije se slijediti politika koja nudi Šećerlamu, nego politika batine. Talijanske granice moraju biti na Brenneru, Snježniku te na Dinari, da, na Dinari, radi zaboravljene Dalmacije!“ i nastavlja da iz tadašnjih talijanskih granica treba istjerati netalijane, a zatim osvojiti povijesne granice Italije, kako ih je tu zacrtao. Ta je politika došla na vlast 1922, uvela diktaturu 1925 i uvela Italiju u drugi svjetski rat 1940.

Ta je politika dugo imala nacionalni konsenzus u Italiji, čak i jači nego neke zločinačke politike u nas. Odjeci te politike nisu zamrli, iako ne vjerujem da bi i na koji način mogli uskoro postati djelatni i ugraditi se u neku agresiju, ekstemporiranu, anakronu.

Ipak, kada se Tajaniju nedavno iz srca otme poklič: „Živjela talijanska Dalmacija!“, te kada mu iz mozga ne dopre među Mussolinijeve mane ubrojiti imperijalističke i kolonijalističke zločine etničkog čišćenja između dva rata u granicama Italije (s Libijom) te genocida iz ratova u Etiopiji, Sloveniji, Hrvatskoj, odnosno Crnoj Gori, nije posrijedi tek gaf, nego duboko ukorijenjeno nacionalno ideološko opredjeljenje koje apsolutno nije strano dijelovima Evropske pučke stranke u Španjolskoj, Italiji, Hrvatskoj, Madžarskoj itd.

Predsjednik Evropskog parlamenta Antonio Tajani, iz većinske Evropske pučke stranke, ispričao se u četvrtak u Evroparlamentu u Strasbourgu zbog izjave dan ranije u intervjuu "La Zanzari“: „Kao uvjereni antifašist ispričavam se svima koji su se mogli osjetiti uvrijeđenima mojim riječima, koje ni na koji način nisu kanile opravdati ili banalizirati taj antidemokratski i totalitaran režim.“

Većina stranaka u Evropskom parlamentu u četvrtak je nametnula promjenu prethodno utvrđenoga dnevnog reda te je Tajanija "privezala uza stup srama“. Neki su zahtijevali neodgodivu ostavku, a razmjerna većina je Tajaniju ponudila izbor između ostavke i isprike, pa je on nepokolebljivo odabrao drugu soluciju.

Već u srijedu je kuku i motiku na Tajanija digao Udo Bullmann, predvodnik evropskih Socijalista i demokrata. Protiv Tajanija se u Strasbourgu digao i talijanski vladin PoKret 5 zvjezdica, iznenada ponovno otkrivši antifašističku vokaciju u svome populizmu.

Massimo Giannini, glavni urednik Radija Capital, uvrstio je Tajanijev istup u "fašistoidnu retoriku neke nostalgične Italije“, u bezobrazluk dijela nacije i dijela politike koji još nije spreman raskrstiti s narativom o domoljubnom i efikasnom fašizmu, jer Italija "od Kršćanske demokracije do Talijanskoga socijalnog pokreta, od Berlusconija do Salvinija, nikada nije upoznala normalnu, evropsku i konzervativnu desnicu, nego samo manje ili više zakrabuljene epigone [fašističkoga] Dvadesetogođa.“

Najogorčenija je bila predsjednica Nacionalne udruge talijanskih partizana (ANPI) Carla Nespolo, pozvavši Tajanija da o dobrim stranama Mussolinijeva režima ode pričati priče u Etiopiju "gdje su kompletna naselja, djeca, žene, muškarci, posvema nevini, istrijebljeni plinom po Mussolinijevoj odluci. Agresije na Albaniju, na Grčku, na Jugoslaviju? Onorevole Tajani ih ignorira“, srdita je partizanka, koja dodaje: "Derubricirati umorstvo Matteottija u običan slučajan incident na jednome zapravo miroljubivu putu najdegutantnija je izjava koja se može čuti.“

Najuviđavniji je bio predvodnikM5Su Zastupničkom domu Francesco D'Uva pozvavši Tajanija da "izbjegava izvaljivati gluposti.“

 

Marijana Petir (EPP): 'Osuđujem svako veličanje totalitarnih režima (fašizma, nacizma i komunizma) i njihovih ideologa koji su odgovorni za smrt milijuna ljudi. Stoga je izjava gospodina Tajanija kojom pozitivno govori o Mussoliniju uistinu nedopustiva i za takvu retoriku nema opravdanja. Na ovaj način kao predsjednik Parlamenta šteti ugledu Parlamenta, šalje potpuno pogrešnu poruku cjelokupnoj javnosti i promiče antieuropske vrijednosti.'

Dubravka Šuica (EPP): 'Oštro odbacujem izjavu Antonia Tajanija te moram priznati da nisam očekivala da će nas predsjednik Europskog parlamenta Tajani ponovo svojim izjavama  dovesti u situaciju da moramo reagirati te odbaciti i osuditi njegove najnovije neočekivane i neprihvatljive izjave koje je dao na talijanskom radiju. Također pozdravljam što se ponovo ispričao, no ta ga isprika nikako ne opravdava.'

Jozo Radoš (ALDE): 'Najnovije izjave predsjednika Europskog parlamenta Tajanija o nekim navodnim 'zaslugama'. Tajani je u izjavi za jedan talijanski radio ocijenio kako je 'Mussolini, dok nije objavio rat cijelom svijetu, dok nije donio rasni zakon (….) radio pozitivne stvari da bi se sagradila infrastruktura u našoj zemlji'. Svako afirmativno govorenje o fašizmu i fašistima umanjuje zla i zločine koje su oni počinili. To niti jedan visoki dužnosnik, a pogotovo predsjednik Europskog parlamenta, ne smije govoriti.'