U Arapskoj Palestini Amerikanci su ponudili nešto gore i u perspektivi puno pogubnije i od Daytona

Autor:

31.01.2020.

A man holds a flag of Palestine as protesters take part in a demonstration in front of the US consulate in Istanbul on January 29, 2020, to protest against the US peace plan. - Palestinians staged protests against US President Donald Trump's Middle East peace plan, hours before it was to be unveiled in Washington. Thousands demonstrated in Gaza, burning pictures of Trump and the American flag, while further rallies were planned for the coming days. (Photo by Ozan KOSE / AFP)
Ozan KOSE / AFP

Bivši izraelski premijer Ehud Barak tvrdi da Netanyahu samo hini da prihvaća Kushnerov i Trumpov plan, ali čini sve da on bude Palestincima neprihvatljiv, kako bi mogao baciti krivnju na njih pa jednostrano anektirati dolinu Jordana

Talijanska bilanca je porazna: 24 mrtva i 58 ranjenih.

Nije posrijedi koronavirus, nego lovna sezona, završena jučer. I nisu posrijedi zečevi ni veprovi, nego ljudi fatalno upucani, ne nužno i sami lovci, nego i “kolateralne žrtve”. Ipak nitko po ulicama ne bježi od lovaca, ali su u Italiji opustjeli kineski restorani (jedini gdje možete ručati u Torinu ako vas ondje zatekne nedjelja), a prorijedili su se kupci i u kineskim dućanima.

U Civitavecchi, rimskoj putničkoj luci, jučer su blokirali kruzer sa 7000 osoba zbog putnice iz Hong Konga s visokom temperaturom - a nije bio koronavirus. Konzervatorij svete Cecilije u Rimu zabranio je ulazak svojim azijskim studentima. Nema koronavirusa ni u Tibetu ni u Mandžuriji, kamoli u Uzbekistanu ili Turkestanu, ali dobar je strah kome ga je Bog dao: nisu li ono “svi žuti jednakog izgleda”? (Nisu, lakše je razlikovati Mongola od Korejanca, a kamoli od Kmera, nego Švabu od Pemca, da i ovdašnje etnonime prilagodimo uvredljivim predrasudama.) U glazbenim učilištima se studira harmonija, histerija je, eto, koncertni dodatak.

Više se, zasad, gine i od ospica (140.000 mrtvih u svijetu samo 2018, po podacima Svjetske zdravstvene organizacije, upravo je buknula epidemija u Salentu na jugu Italije), ali se borci za nacionalnu slobodu protive cijepljenju protiv ospica, dok spram koronavirusa vlada užas. Usput: svaki oboljeli s koronavirusom zarazi u prosjeku između 1,4 i 2,5 osoba, dok svaki s ospicama zarazi u prosjeku 8-9, pa i do 18 osoba.

Zašto tolika razlika onda u stupnju panike? Zato što protiv ospica imamo i cjepivo i protokol, zato što koronavirus podmuklo inkubira 14 dana bez simptoma ali sa zaraznošću, da, ali i zbog percepcije: ospice su nešto poznato, regbi naše, arijevske, a koronavirus je pošast iz Azije, ne one prednje, semitske, uobičajeno omrznute, odakle nam religije, nego iz “žute”, hunske, tatarske, mitske zmajske.

Percepciji, dakle opažaju, treba pažnja, kao rezonantna kutija, koja će odjekom povećati dinamiku i trajnost impulsa. Na knjigu Jonathana Bellera “Ekonomija pažnje i društvo spektakla” upozorio je ovih dana i Boris Malešević, naglašavajući da je medijska pažnja “najvrednija roba”.

Daleko manju medijsku pažnju od koronavirusa izaziva ponovno buktanje antisemitske kuge, pošasti virulentnije i pogubnije od ospica: u epidemiji 1939-1945 ubijeno je 60 milijuna osoba. Sa žarištima poput Jasenovca (86.000 i kusur što ubijenih, što skapalih, navodno uza svirku iz Male Floramye) ili Auschwitza (1,1 milijuna pretežno Židova likvidiranih pri ulazu, bez evidentiranja, ali s pljačkom sve do zlatnih zubi u čeljustima, a registriranih 405.000 radno sposobnih, od kojih 340.000 ubijenih ili skapalih).

Na žalost, ni tako snažna zaraza nije ostavila trajan imunitet, a suverenizam i u tom pogledu suzbija “cjepivo”.

U Evropskom parlamentu je, u povodu 75-godišnjice oslobođenja Auschwitza, govorila prekjučer talijanska doživotna senatorica Liliana Segre, povratnica iz Auschwitza. U Italiji ima policijsku pratnju: prijete joj da će biti ispravljena “greška što je preživjela”. Na kućnim vratima stana gdje je živjela još jedna preživjela napisali su crvenom bojom, emulirajaći nacističke oznake, “Jude hier” (Židov je tu). Pokojnica je dospjela u nacistički logor iako nije bila Židovka, nego partizanka, na svaki način pripadnica neke vrste antifašističke i stoga, dakako, omrznute u suvremenoj ekonomiji medijske pažnje. Trećoj, zaista Židovki, pored kućnih vrata koči se natpis: “Crepa sporca Ebrea” (Crkni, prljava Židovko!). Anna Frank je predmet izrugivanja na stadionima. Na udaru su i židovski srodnici po semitskom jeziku, naime Arapi, a uz njih i muslimani uopće: hashtagovi #stopislam, #banislam, #NoMoschee (ne džamije), #IslamHorsDEurope“ (islam van iz Europe) itd. funkcioniraju u Italiji i južnoj Evropi kao ogledni primjeri kampanja mržnje, koje na Sveučilištu u Tridentu mjeri projekt Hatemeter (mržnjometar). Židovi i muslimani pripadaju među četiri skupine najviše izložene mržnji na Twitteru.

Još prije tridesetak godina takav trend je u Italiji bio nezamisliv, od srama ili barem od straha. Danas na nj gotovo da i nema reakcija, osim u novinstvu, sada već očito manjinskome. Ima, doduše, reakcija i u realnom društvu. Neki župnik u Torinu na vrata crkve je nalijepio plakat na kojemu njemački piše: “Juden hier”, a onda na talijanskome: “Ovdje stanuje jedan Židov, Isus!!” Eto, pop smart.

Židove i muslimane ni to nije kadro osvijestiti. Nisu Hutu i Tutsi, da se priberu. Ne mogu se ne sjetiti grotesknoga i tragičnog primjera iz doba postjugoslavenskih ratova, kada su se u jednome od rimskih romskih tabora međusobno posvađali Romi Hrvati, Romi Bošnjaci i Romi Srbi, svaki navijajući za svoju matičnu državu, svaki uvjereni u krivnju ostalih dviju. Diskusija se razvila tako da su proradile šake, koci i noži, pa je na tlu ostala i jedna mrtva glava - a u njihovim matičnim državama ne znaš tko Rome više prezire, Bošnjaci ili Hrvati ili Srbi.

Talijanski suverenisti vole Državu Izrael, ne vole Židove u Italiji. Vole Izrael, jer on drži Židove u svojim granicama, vabi ih iz Evrope koja ih je proganjala i izdala, a izdaje ih i dan danas. Vole Izrael jer tlači Arape muslimane (doduše i Arape kršćane, gotovo već iskorijenjene, ali našim suverenistima i oni su prvo Arapi, tko im je kriv što su usto i kršćani, zar ne?).

Evropa, stopostotno kriva za holokaust, pretežno kriva za nastanak palestinske krize, više od 70 godina faktički ravnodušno, uz tu i tamo hinjeno zgražanje, gleda kako se u semitskom izvorištu svoje religije sukob dvaju poimanja ljudskih prava na imutak (i na domovinu sazdanu kao naciju radi jamčenja prava njezinih pripadnika) pretvorio u genuino rasistički sukob. I u Bosni je Evropa bila ravnodušna, Francuska podla a Nizozemska kukavička, pa je trebalo čekati Amerikance kao milost Božju da obustave barem rat, ostavivši mržnju da ključa, kao ferment mafijaškog bogaćenja, makar opet pokuljala.

U Arapskoj Palestini, u onome što je opstalo od nje, Amerikanci su ponudili nešto gore i u perspektivi puno pogubnije i od Daytona. Ne morate vjerovati meni. Ali to drugim riječima kaže bivši diverzant, general i izraelski premijer Ehud Barak, koji tvrdi da Beniamin Netanyahu samo hini da prihvaća Kushnerov i Trumpov plan, ali čini sve da on bude Palestincima neprihvatljiv, kako bi onda mogao baciti krivnju na njih i odmah potom jednostrano anektirati dolinu Jordana, odrezavši ostatak Cisjordanije od granice s Jordanijom, zatvorivši je u neku vrstu bantustana (moj termin). Taj plan želi cementirati apartheid u Izraelu (ne kažem ja nego David Gardner u Financial Timesu). A The New York Times (novine s najvišim postotkom Židova među ključnim američkim redakcijama) objavljuje tekst Thomasa Friedmana koji plan naziva “diverzijom dvojice prljavih lidera” (Trumpa i Netanyahua, obojice suočenih s neugodnim suđenjima).

Rasizam je strašan, ali je morbidno kada se žrtve masovnih rasističkih predrasuda međusobno tuku rasističkim argumentima odnosno primjenjuju rasističke tehnike poput apartheida.

Frantz Fanon - crnac s Martiniquea, pjesnik i teoretik dekolonizacije, prorok sukoba Sjevera i Juga - svojedobno se “čudio” kako se njegovo tijelo “udvostručuje” i “utrostručuje” kad sjedne u metro ili u vlak: sjedala uz njega ostaju prazna. U knjizi Crna koža, bijele krinke zapisao je, na žalost: “Jednom za svagda utvrđujem ovo načelo: neko društvo ili jest rasističko ili nije.” Objasnio je da rasizam ne poznaje međustanje, da teza: “nema u nas rasista, tek poneki kreten” naprosto ne pije vodu. Kao i svaka viroza, koja se prenosi od usta do usta, zaraza rasizma postoji i ako nije obuhvatila više od 50 posto pučanstva. Pa je Fanon citirao nekoga svog profesora: “Kad čuješ da govore o Židovima, pazi, govore o tebi”. U prijevodu na hrvatski kontekst: kad čujemo generalne sudove o Romima, o Srbima, virus je tu, rasizam je tu. A škola i obje glavne kršćanske crkve, Katolička i Srpska pravoslavna, protive se cijepljenju protiv rasizma, vjerujući da im virus jača identitet.