Zašto talijanski duo populista Di Maio - Salvini ne odustaje od ucjene EU

Autor:

09:18

01-06-2018 - Roma
Politica
Quirinale. Giuramento del Governo Conte. Nella foto Luigi Di Maio, Matteo Salvini
01-06-2018 - Rome
Politics
Quirinale. Conte's government oath. In the picture Luigi Di Maio, Matteo Salvini, Image: 373563871, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, LaPresse
Profimedia, LaPresse

Luigi Di Maio i Matteo Salvini

Iako odluku o zaoštravanju odnosa Italije s Europskom unijom formalno nije donio nitko te ankete pokazuju da je oko 60 posto građana i dalje za ostanak u EU, talijanska izvršna vlast intenzivno radi na udaljavanju Rima od Brisela.

Italija sve nametljivije otvara izlazna vrata Evropske unije. Ksenofobna desničarska Liga i populistički PoKret 5 zvjezdica dijele mnoge međusobne razlike, njihova vlada je plod kompromisa utemeljenoga na tome da svaki od partnera nesmetano brlja po ministarstvima koja je izborio, ali u jednome su jednodušne: u antievropskoj mržnji.

U Italiji se mnogi spram zakona ponašaju kao da su opcionalni, krše ih sve dok ih ne uhvate a onda se služe svim sredstvima da izbjegnu kaznu, regule doživljavaju ne kao obrazac života u zajedništvu nego kao nepravedno tlačenje, kao nešto što će “naši”, čim se vrate na vlast, ukinuti ili ublažiti odnosno barem odgoditi u nedogled - a Evropska unija se, po njihovu dojmu, sitničavo drži zakonâ, propisâ i pravilâ “kao pijan plota”, da citiramo pokojnog Maršala.

Vladajući tandem, oličen u vicepremijerima Luigiju Di Maiu i Matteu Salviniju, smatra da su Uniji napipali najbolnije mjesto zaprijetivši da će prestati plaćati “20 milijardi eura doprinosa godišnje” ako ne promijeni migrantsku politiku tako da Italiju obrani od pritiska došljakâ. Čim se u nekoj višenacionalnoj zajednici krene s pozicija ucjene, ta zajednica trpi težak, možda i smrtan udarac, bez obzira na to kako će ucjena završiti. Gdje nema sluha za argumente inoga, gdje nema ni prostora ni volje za kompromis - nema više ni uvjeta za zajednicu.

Italija je promptno demantirana već i u meritumu prijetnje: evropovjerenik za proračun i ljudske resurse Günther Oettinger, njemački demokršćanin, iznio je preciznu računicu (za 2016): Italija je uplatila 13,94 milijarde eura (a ne 20 milijardi, kako je rekao Di Maio), od čega 1,78 s obzirom na PDV te 10,75 s obzirom na BDP i još 1,26 na ime britanskog povrata (te još nešto sitno). Iste godine Italija je od Unije utržila 11,59 milijardi, od čega 44 posto za poljodjelstvo, 39,4 posto iz strukturalnih i kohezijskih fondova, 11,6 za istraživanja i razvitak, te po 2,32 za sigurnost i pravdu, odnosno za upravu.

Dakle, Italija je platila 2,35 milijardi više nego je dobila. U Rimu znaju što bi značio prestanak uplata: prvo, Italija bi ostala bez sredstava iz Unije; drugo, bila bi tužena i izgubila bi spor. Italija, po Di Maiovim riječima opetovanima još dvaput ovaj tjedan, ipak ostaje pri toj ucjeni, a jučer je i Salvini sebi pripisao zaslugu za ucjenjivanje Evropske unije. Dvopjev je i dalje precizno ugođen.

Štoviše, obojica prijete da će Italija glasati protiv budućeg proračuna Evropske unije - a on biva donesen jednoglasno ili nikako. Dakle, da će blokirati funkcioniranje Unije.

Što Italija zapravo hoće? Puca li topovima zbog jednog pitanja koje ima više emotivan nego ekonomski i politički karakter - ili hoće iznuditi svoju suspenziju i na taj način izići iz Unije? Usput, i Paolo Savona, ministar za odnose s Unijom, ponovo spominje svoj “plan B” za brzi izlazak iz eura.

Fenomenalno je u svoj toj buri što odluku o zaoštravanju odnosa Italije s Unijom formalno nije donio nitko: niti je o njoj odlučivala Vlada, niti je raspravljao Parlament. Nadalje, ankete pokazuju da je oko 60 posto građana i dalje za ostanak u Uniji, pa nije vjerojatno da bi tako mogao biti izglasan “Italexit” - naravno, ukoliko se odnosi ne užare do te mjere da se razbukta nacionalistički ponos na štetu nacionalnih interesa (a Italija, teško obremenjen javnim dugom, i te kako ima interesa ostati u zoni eura, da je opet ne poharaju špekulanti, onako kako je liru satro George Soros kao kolateralnu žrtvu dok je rušio britansku funtu). Ispada da je to, formalno, osobna inicijativa dva-tri ministra: igrale se delije sudbinom Italije.

Istodobno Salvini i madžarski premijer Viktor Orbán koordiniraju napore antievropskih snaga, kako bi na svibanjskim evroparlamentarnim izborima svojoj opciji osigurali barem relativnu većinu u Evropskom parlamentu odnosno, u najmanju ruku, onemogućili koaliciju u koju i sami ne bi bili uključeni, zajedno sa svojim ucjenjivačkim manirama. Upravo ljubav s Orbánom, koji od imigranata u Italiju ne bi preuzeo ni vlas, pokazuje da meritum nisi migranti, nego Evropa i njezina sutrašnjica, po metodi: “što gore, to bolje”.

Katastrofalna bi greška bila ne uzeti ih ozbiljno i vjerovati da je posrijedi samo halabuka radi postizanja sitnih poboljšica. Na tapetu je talijanski proračun za 2019, u kojemu je nemoguće čak ni ovlaš ispuniti predizborna obećanja bez probijanja evropskih ograničenja u pogledu deficita. Rezon više da se krivica baci na Uniju kao neprijateljicu. To nije opasna igra, to je opasna politika koja nije igra. Koriste probleme, umjesto da ih rješavaju, siju razdor da bi poboljšali konsensus, razbijaju pravne okvire - a to, u načelu, koristi samo lupežima i razbojnicima.

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version