Zadaće EU su danas prilično kompleksne, od jačanja konkurentnosti u borbi za svjetska tržišta, stimuliranja energetsko-klimatske tranzicije, rješavanja nestabilnosti na Bliskom istoku, koji bi mogli prouzročiti nove “migracijske valove”, ali i uvelike narušiti europsku sigurnost, pa sve do komplicirane situacije u Ukrajini. Rješavanju navedenih izazova ne doprinose ni dodatni unutarnji problemi koji muče EU - kriza eura, Brexit, smanjenje kvalitete života te izumiranje srednje klase, jednog od najbitnijih stupova gospodarstva.
U takvim okolnostima svaka pomoć izvana može imati odlučujuću ulogu. Nažalost, današnji glavni saveznik Europske unije, Sjedinjene Američke Države, proteklih su godina zaradile ugled države koja radije stvara probleme nego što ih rješava. Miješanje SAD-a u situaciju u Libiji i Siriji dovelo je do destabilizacije cjelokupne regije Bliskog istoka, a Europu je zapljusnuo neviđeni val izbjeglica. Tijekom prisutnosti SAD-a u Afganistanu nije ojačala stabilnost u toj državi, nego upravo suprotno, dok se proizvodnja opijuma povećala nekoliko desetaka puta. Američke sankcije protiv Irana prisilile su EU da razmatra varijante dedolarizacije svoje vanjske trgovine, kao i stvaranja alternativnog sustava plaćanja. Kada je o NATO-u riječ, Washington traži od svojih europskih saveznika da povećaju troškove za obranu radi nabave skupljeg američkog naoružanja. Uz to, bez obzira na isticanje isključivo savezničkih odnosa, SAD-u nije strano niti prisluškivati europske lidere.
U isto vrijeme, EU sada ima mogućnost normalizirati i obnoviti u posljednje vrijeme narušene odnose s Rusijom. Moskva i Bruxelles ostaju bitni trgovinsko-gospodarski partneri i najvećim susjedima, sposobni samostalno snositi zajedničku odgovornost za mir, prosperitet i sigurnost u ovom djelu Euroazije. Uspješno iskustvo Moskve na Bliskom istoku ojačalo je ugled Rusije kao zemlje koja je u stanju rješavati i najkompliciranije probleme. Zemljopisno, povijesno, gospodarski i kulturno Rusija je bila, jest i ostat će neodvojivi dio Europe.
Počevši od 1989. godine, Moskva i Bruxelles su radili na dugoročnim projektima, koji su u slučaju realizacije trebali donijeti vidljivu korist za sve stanovnike europskog kontinenta. Govorilo se o olakšanju uvjeta uzajamnih putovanja, uspostavljanju suradnje u borbi protiv terorizma i organiziranog kriminala, koordiniranju napora pri reguliranju regionalnih konflikata, formiranju energetske unije i drugom. Nažalost, ovo partnerstvo se s godinama nije razvilo, što je velika šteta.
Jedan od razloga nerazvijanja odnosa je nespremnost Zapada za ravnopravnu suradnju s Rusijom. Cijela povijest vanjske politike zapadnoeuropskih zemalja nakon završetka “hladnog rata” odnosi se na nepoštivanje prava i interesa slabijih i ovisnijih. Republika Hrvatska je to iskusila na vlastitoj koži. Međutim, za razliku od malih i srednjih europskih država, faktor EU nije bio toliko krucijalan za Rusiju. Moskvi su bile potrebne europske tehnologije, investicije, pa čak i krediti. Europa je, s druge strane, Rusiji nudila samo i isključivo vazalsko-seniorski odnos, što je rezultiralo sve lošijim i lošijim odnosima. Osim toga, EU je godinama radila na odvajanju Rusije od njezinih najbližih susjeda, s kojom je vežu višestoljetne veze, tjerajući te zemlje da biraju između EU i Rusije, što je u konačnici dovelo do tragedije u Ukrajini.
Situacija u Ukrajini je rezultirala i sankcijama koje je Unija nametnula Rusiji, posljedično na koje, prema ocjenama zapadnih eksperata, gubitak iznosi najmanje 50 milijardi eura godišnje, ne računajući gubitak nekoliko tisuća radnih mjesta. Da nisu nametnute navedene sankcije, trgovinska razmjena između Rusije i EU mogla bi doseći iznos od 500 milijardi dolara, što je usporedivo s obujmom trgovine koju EU ima sa SAD-om ili Kinom. Eskalacija histerije oko takozvane ruske prijetnje dovela je do povećanja godišnjih troškova europskih država na obranu za desetke milijardi eura koji su mogli biti iskorišteni na škole, bolnice, potporu ekonomiji. Koristeći izmišljene razloge, SAD tjera Europu da počne kupovati američki skuplji ukapljeni plin umjesto jeftinijeg ruskog plina, što neizbježno povećava nabavnu cijenu svih europskih proizvoda i snižava njihovu konkurentnost na tržištu. Konfrontacije EU s Rusijom nerijetko dovode do apsurda, a primjer navedenoga je i tehnološka nerazvijenost poljske željeznice, koja stvara prepreku u razvoju prometno-logističke suradnje između EU i Kine, ali rukovodstvo Poljske i dalje nije spremno ulaziti u taj projekt jer iziskuje suradnju s Rusijom.
No, sve više partnera Rusije uviđa nenormalnost ovakve situacije. Primarnom preprekom za normalizaciju odnosa smatraju Ukrajinu. Problem je što očuvanje nestabilnosti u Donbasu ide na ruku ukrajinskim nacionalistima jer oni vide da se sankcijama kažnjava Moskva, a ne Kijev, bez obzira na to što nismo sudionik sukoba te se uopće ne spominjemo u Minskom sporazumu. Pojedinačne zemlje Istočne Europe i Baltika, koristeći ukrajinsku krizu, žele involvirati SAD u utrku naoružanja u regiji i pojačati svoju ulogu na međunarodnoj sceni. Povratak Donbasa u sustav Ukrajine temeljem Minskog sporazuma nije poželjan ni u Washingtonu gdje ga dio američke elite koristi za pritisak na Rusiju i kontroliranje Kijeva, ali i radi utjecaja na Europu. U konačnici, i američka vojna industrija takvim razvojem situacije bilježi dobit.
Pozicija EU po pitanju Krima uopće nema logike. Ako je to bila “agresija” a čitavo stanovništvo tog teritorija su “žrtve aneksije”, zašto im je onda Bruxelles de facto zabranio posjet zemljama EU, odbio priznati ruske putovnice izdane u Krimu, uveo restrikcije u biznisu te ograničio kontakte s poluotokom, letove i korištenje morskih luka. EU je u potpunosti ignorirala činjenicu da je ukrajinsko rukovodstvo stanovnicima Krima prekinulo isporuku elementarnih resursa: pitke vode, struje, prehrambenih proizvoda.
Valja napomenuti kako su se posljednjih mjeseci pojavili određeni pomaci po pitanju Donbasa. Uglavnom to nije rezultat sankcija EU, nego promjene rukovodstva Ukrajine. Ono što je bivši predsjednik Petar Porošenko sabotirao proteklih pet godina, aktualni predsjednik je uspio djelomično ostvariti tijekom nekoliko mjeseci. Napredak u vezi s Donbasom priznaju i u Bruxellesu.
Ova godina predstavlja mogućnost ponovnog početka aktivnog diplomatskog dijaloga između Europe i Rusije, kao i vraćanja normalnih političkih i trgovinsko-gospodarskih veza. U tom se smislu za Republiku Hrvatsku, kao državu koja trenutačno predsjeda Vijećem EU, pojavila jedinstvena prilika pozvati druge članice EU da unaprijede svoje bilateralne odnose s Rusijom. Činjenica je da je za opstanak u ovom suvremenom, nemirnom svijetu suradnja između zemalja iznimno bitna. O Europi ovisi hoće li veze biti partnerske ili ne.
Iskreno se nadamo kako će prve konkretne korake na putu normalizacije i razvoja tih odnosa napraviti upravo Zagreb. Računamo na to. Poboljšanje naše suradnje je nužno kao nikad i povijesno neizbježno.