Te su godine ubijeni Martin Luther King, Jr. i Robert Kennedy. Amerika je gorjela, a izbore je na kraju dobio republikanac, Richard Nixon (konačno). I kako to pripadnici akademije vole, odmah su počeli vući paralele između sadašnje pobune s tadašnjom.
Povijest je neophodno poznavati, ali jednako tako treba biti vrlo pažljiv u povlačenju usporednica. Jedno je trajno nepovjerenje između Moskve i Londona, a drugo je pitanje društvenih potresa. Jer, društvo se u 52 godine promijenilo do neprepoznatljivosti (zato sam na strani onih koji tvrde da treba gledati sličnosti između Velike depresije i recesije koja nas zahvaća, ali je nužan oprez u izvlačenju zaključaka; između ostalog, sada se pokazuje da je demokracija otpornija od autokracija i ljudima se vratilo povjerenje u provjerene političke opcije).
Jedna je ključna poveznica: rasizam kao jedan od identifikatora američkog društva. Iako je samo 13,4 posto stanovništva crnoputo ili Afroameričkog podrijetla. Što ne smeta bijele suprematiste da urlaju o tome kako je cilj liberala uništiti bjelačku većinu.
SAD se voli hvaliti da je “melting pot”, posuda za taljenje u kojoj se sve nacionalnost pretvaraju u Amerikance. Zadržavajući svoje karakteristike pa će Charles River u Bostonu za dan Svetog Patricka pozeleniti zbog Iraca. Postojat će Little Italy, Chinatown, željezare u kojima su kosti ostavili brojni Slaveni, Ukrajinska pravoslavna crkva u Washingtonu. Ali kad se govori o crncima (ovu riječ koristim u njezinom značenju osobe crne boje kože bez ikakvih konotacija) tada na pamet prvo padaju nekad zloglasni Harlem, prodaja droge, kriminal. Oni su ostali po strani i dugo nakon rata u kojem su dobili (a mnogi od njih i sami izborili) slobodu. Ali je nisu mogli realizirati. Malena stasom, a velika duhom Rosa Parks je 1955. godine pokazala da ravnopravnosti nema. I tada se pokazalo da je melting pot ustvari ekspresni lonac koji je eksplodirao. Da njime treba rukovati s velikom pozornošću jer je osjetljiv. Bilo je proplamsaja pare iz tog lonca i nakon 1968. godine, ali je državno vodstvo u pravilu bilo na razini povijesnog zadatka. Svjesno da je problem dubok i da se ne može riješiti jednostavno i brzim potezima (interesantno je da je Minneapolis prvog crnca na čelu policije dobio tek prije tri godine). Citirat ću po sjećanju i sjajnu analizu jednog od naših filmskih kritičara (ne znam kojeg). Riječ je o filmu “48 sati” u kojem glume Nick Nolte i Eddie Murphy. Kaže naš kritičar: “U samoj koncepciji filma vidi se duboko ukorijenjen rasizam. Nolteu je šef crnac, ali samo jer je to politički korektno, a da Nolte ne živi boemski i da to želi on bi lako mogao postati šef”.
Takav je kulturni obrazac vidljiv u presjeku cjelokupnog američkog društva. Konačno, nad cijelim je predsjedništvom Baracka Obame visjelo pitanje: “Je li dovoljno crn? (majka mu je bila bijela)”.
Situacija se maksimalno komplicira tijekom financijske krize kad na vidjelo izbijaju duboke društvene nejednakosti. No, dolazi do nove situacije: u skupinama koje su htjele okupirati Wall Street bili su i bijelci i crnci i Hispanci. U pokretu #BlackLivesMatter se uz crnce pojavljuju u velikom broju i bijelci. Kao što će u pokretu #MeToo biti velik broj muškaraca. Stvara se nova linija podjela: povlašteni i oni bez povlastica.
I kad je američkom društvu trebao faktor objedinjavanja, dobilo je upravo obrnuto: čovjeka koji će s vrha izvršne vlasti poticati podjele. Tvrdio je da je glas “šuteće većine”, a u stvari je bio glas rušenja političke korektnosti, pristojnosti i kulture. Civiliziranosti.
Hvalio je bijele suprematiste, vrijeđao sve koji su i na koji način bliski lijevom centru ili demokratima u cjelini. Kad se desni bijeli ekstremist u Charlotsvilleu zaletio automobilom u mirne prosvjednike, Donald Trump je rekao da je vidio dobre ljude i s jedne i s druge strane. Iako se s druge strane nitko nije automobilom zalijetao u druge. I ubijao.
Društvo koje je trebalo lijek dobilo je virus. A kad se pojavio pravi virus Trump je opet vrijeđao, tvrdio da nitko osim njega ništa ne zna, divljao. A ljudi su umirali. U velikoj većini crnci i siromašni, oni koji nemaju zdravstveno jer je učinio sve da i razvodnjena zdravstvena reforma Baracka Obame ne uspije. Ekspres lonac je počeo ozbiljno pištati. Trump je nudio izbjeljivač kao lijek.
A onda je lonac eksplodirao. U takvim situacijama nacije trebaju moćne lidere kao što su bili Churchill, De Gaulle, Kohl, Eisenhower. Čovjek koji smatra da sve zna ne može biti lider. On samo može prijetiti, tjerati policiju i vojsku da koristi silu - jer to je jedino što zna. U četiri godine mandata je radio samo to: tko god mu se suprotstavio, bez obzira koliko su argumenti bili racionalni, otjerao ga je od sebe. Njega ne interesira ni ubijeni George Floyd ni policajac koji ga je ubio, ni prosvjednici koji traže red i zakon, ali prema svima jednak. On je red i zakon, moćni Trump. I u pravu su samo oni koji su uz njega. Na ostale će poslati vojsku ako treba.
U ovom su tunelu svjetlo na dalekom kraju lokalnih lideri, guverneri, gradonačelnici. I religijski vođe, većinom (evangelici, koji slijede Trumpa, nisu pretjerano glasni). Od njih se očekuje da uspiju smiriti strasti, vratiti prosvjede u mirno korito. I čekati još 150 dana do izbora da maknu narcisoidnog ignoranta iz Bijele kuće.
Problem je što bi stvarni izlazak vojske na ulice mogao imati dugoročne negativne posljedice po američko društvo. Posebno u svjetlu naglog rasta nezaposlenosti, recesije koja trese SAD i svijet, te dubokog nezadovoljstva javnosti politikom koja ne sluša glas naroda.
Završit ću ovim riječima: “Ako, idući naprijed, možemo usmjeriti naš opravdani bijes u miroljubivu, održivu i učinkovitu akciju, onda ovaj trenutak može biti prava prekretnica u dugom putovanju naše nacije prema ostvarenju naših najvećih ideala”. Barack Obama, 1. lipnja.
Da, na izborima 2008. godine su trebali pobijediti John McCain ili Hillary Clinton. A Obama je trebao trijumfirati 2016. Tada bismo imali drukčiji svijet, a SAD bi imao stvarnog lidera u teškim trenucima. I ove se godine ne bi spominjalo varljivo leto '68.