DVA DESETLJEĆA 'PUTINIZMA' Vladimir Vladimirovič na čelo Rusije došao je 1999., a njegovoj vladavini još uvijek se ne nadzire kraj

Autor:

  • Tea Trubić Macan

31.12.2019.

FILE PHOTO: The first Russian president Boris Yeltsin (L) stands with President Vladimir Putin in Moscow, Russia May 7, 2000. Putin became president on Sunday, vowing to unite the nation, repay people's trust and take care of the country he inherited from Yeltsin in Russia's first democratic handover of power. Itar Tass/File Photo
Itar Tass / REUTERS

Prvi demokratski izabrani predsjednik Boris Jeljcin i njegov nasljednik Vladimir Putin

Prije točno dva desetljeća, 31. prosinca 1999. godine, tada još relativno nepoznati političar Vladimir Putin postao je privremenim predsjednikom Ruske Federacije.

Samo šačica najvrsnijih poznavatelja ruske političke scene mogla je u tom trenu predvidjeti u kojoj će mjeri Vladimir Vladimirovič Putin oblikovati rusku i svjetsku geopolitiku, kao i činjenicu da će se različitim ustavnim reformama na vlasti zadržati punih 20 godina i postati drugim najdugovječnijim državnikom nakon Staljina.

Javnost je i dalje izuzetno podijeljena oko percepcije jednog od najkontroverznijih državnika današnjice. Dok ga jedni smatraju krvoločnim diktatorom koji beskompromisno uzima ono što želi, drugi ga doživljavaju kao vizionara koji je Rusiji politikom čvrste ruke vratio carski sjaj.

Bivši KGB-ovac u fokus je šire javnosti prvi put došao u kolovozu 1999. godine, kada ga je tadašnji predsjednik Boris Jeljcin u jeku ozbiljne ekonomske krize imenovao petim premijerom svoga mandata. Putin je samo nekoliko tjedana nakon dolaska na čelo ruske vlade povukao oštre poteze prema čečenskim militantima zbog čega mu je popularnost počela vrtoglavo rasti. Jeljcin je 20. stoljeće i svoj drugi predsjednički mandat završio podnijevši ostavku na tu funkciju, kojom je prema ustavnim ovlastima Vladimir Putin kao aktualni premijer postao vršiteljem predsjedničkih dužnosti do izbora koji su se održali u ožujku. Putin je svoj mandat v.d.-a 'krstio' potpisivanjem predsjedničke uredbe imena 'Garancije bivšem predsjedniku Ruske Federacije i njegove obitelji', temeljem koje je svom prethodniku omogućio da ne odgovara za kaznene prijave podignute protiv Jeljcina i njegove obitelji zbog sumnje na korupciju.

 

Zahvaljujući Jeljcinovoj otvorenoj podršci, ali i politici čvrste ruke prema sve snažnijim čečenskim militantima, Putin je na predsjedničkim izborima 2000. godine izvojevao uvjerljivu pobjedu od 53 posto u prvom krugu. Prvi ozbiljniji izazov njegovoj rastućoj popularnosti bio je slučaj podmornice Kursk; nesreće u kojoj je život izgubilo 118 ljudi, a o kojoj se Kremlj nije oglasio punih tjedan dana. Također, njegov je prvi predsjednički mandat obilježila i tzv. 'velika pogodba' s ruskim oligarsima kojom je Vladimir Putin šačici najbogatijih i najutjecajnijih sugrađana omogućio da zadrže svoje utjecajne pozicije u zamjenu za bezuvjetnu podršku njegovoj politici. Referendum u Čečeniji kojim je promijenjen ustav te države obilježio je kraj njegova prvog predsjedničkog mandata, a svoj je boravak u samom srcu Kremlja produljio na još četiri godine zahvaljujući podršci 71 posto Rusa.

FILE PHOTO: Russia's Prime Minister Vladimir Putin rides a horse in southern Siberia's Tuva region, Russia August 3, 2009. REUTERS/RIA Novosti/Pool/Alexei Druzhinin/File Photo
RIA Novosti/Pool/Alexei Druzhinin/File Photo / REUTERS

Vladimir Putin, tada premijer, jaše konje u južnom Sibiru

 

Na krilima nezaustavljivog rasta popularnosti, njegov je drugi mandat bio još oštriji od onog prvog. Sve je otvorenije i očitije žalio za raspadom Sovjetskog Saveza, sve se oštrije suprotstavljao oporbi, nezadovoljnim građanima i novinarima koji su pokušavali raskrinkati korupciju, a sukobio se i s nekolicinom oligarha, poput Mihaila Hodorkovskog, koji su mu počeli otkazivati poslušnost.

U rujnu 2007. godine, Putin je razriješio vladu Mihaila Fradkova, a te je godine njegova stranka Jedinstvena Rusija osvojila 64,24 posto glasova na parlamentarnim izborima. Bio je to jasan indikator popularnosti Putinova režima. S obzirom na to da ustav Ruske Federacije nije omogućavao treći uzastopni mandat predsjednika Vladimir Putin je na tu funkciju postavio svog odanog saveznika Dimitrija Medvedeva, dok je on preuzeo premijersku dužnost kojom je sljedeće četiri godine vladao iz sjene.

Krajem 2011. godine Medvedev je i službeno nominirao Vladimira Putina kao predsjedničkog kandidata stranke Jedinstvena Rusija na predstojećim izborima na kojima je bivši, budući, i po svemu sudeći doživotni čelnik Federacije osigurao 63,6 posto glasova u prvom krugu ciklusa. Prvi dan svog trećeg predsjedničkog mandata Vladimir Putin usvojio je čak 14 predsjedničkih uredbi kojima je u samo 24 sata proveo ključne reforme obećane tijekom kampanje. Međutim, zbog zlouporabe ustavnih ovlasti i sumnje na malverzaciju s izbornim rezultatima, tih se godina formirala i antiputinovska opozicija koja je sve glasnije ukazivala na narušavanje ljudskih prava i slobode medija u toj državi. Svojevrsna 'kruna' njegove političke ostavštine, ali i više nego očite državničke moći, odvila se 2014. godine kada je Vladimir Putin mrtvo-hladno anektirao teritorij susjedne države, i to pred očima šokirane međunarodne zajednice koja nije pronašla suvisao odgovor na prvi čin takve prirode od 1930-tih godina. Jedini konkretniji potez zapadnih sila bilo je izbacivanje Rusije iz zajednice G8 zemalja (koja se danas zato zove G7), što nije pretjerano šokiralo Moskvu. Naprotiv, Kremlj je zaoštrio noževe i krenuo u novi napad, ovoga puta u Siriji u kojoj se krvavom sukobu nije nadzirao kraj. Podrškom režimu Bašara Al-Asada, sirijskog čelnika kojeg je zapad optužio za kršenje ljudskih prava, Rusija se ponovno pozicionirala na Bliskom istoku.

FILE PHOTO: Russia's President Vladimir Putin (front) addresses the audience during a rally and a concert called
Maxim Shemetov / REUTERS

Vladimir Putin na susretu podrške aneksiji Krima

 

Od 2014. godine, Kremlj se i službeno našao na 'crnoj listi' globalnih aktera koje se smatra glavnim krivcima za negativne geopolitičke trendove. Tako su američke obavještajne službe 2016. godine zaključile da je Moskva utjecala na ishod predsjedničkih izbora, dok je Ujedinjena Kraljevina dvije godine kasnije Rusiju optužila za pokušaj trovanja kontraobavještajca Sergeja Skripala u pitoresknom gradiću Salisburyju. Iako postoje i više nego opravdane sumnje da je Putin 'imao svoje prste' u navedenim situacijama, Zapad uporno zanemaruje i svoju ulogu (tj. nedostatak iste) u takvim situacijama.

No, Putin u 2020. godinu i drugo desetljeće državništva ulazi s podrškom 68 posto svojih sugrađana jedne od najmnogoljudnijih država na svijetu. Doduše, veliku ulogu u takvom izvrsnom rezultatu ima i činjenica da Rusi nisu spremni kritizirati njegov režim tijekom provođenja telefonskih anketa na kojima se ti rezultati temelje.

Putin je, bez daljnjega, i više nego kontroverzni državnik koji u najmanju ruku pleše na granici dobrog ukusa po pitanju zaštite vladavine prava i ljudskih prava u svojoj državi. To je činjenica koju malo tko može osporiti. No, bilo bi pogrešno prešutjeti činjenicu da je Rusija na globalnoj sceni danas neusporedivo bolje pozicionirana od one države koju je Putin 2000. godine preuzeo. Rusija je proteklih desetljeća produbila odnose s Kinom, imala je odlučivačku ulogu u ratu u Siriji, potpisala je vrijedne sporazume o nafti s vodećim dobavljačima, a prvi se put pozicionirala i u Africi. Također, Putin je 'preveslao' NATO, neprijatelja još iz doba Hladnoga rata, tako da je drugoj vojnoj sili toga saveza prodao ključnu obrambenu infrastrukturu. Rusija više nije orijentirana samo prema Europi ili SAD-u, već je podjednako fokusirana na sve geostrateške regije u kojima može maksimizirati vlastiti nacionalni interes i to vrlo uspješno radi.

FILE PHOTO: Russian President Vladimir Putin and Belarus President Alexander Lukashenko meet at the Sirius educational center in the Black sea resort of Sochi, Russia February 15, 2019. Sergei Chirikov/Pool via REUTERS/File Photo
Sergei Chirikov / REUTERS

Ruski predsjednik Vladimir Putin i bjeloruski kolega Aleksander Lukašenko

 

Unatoč uspjesima na globalnoj sceni i velikoj podršci koju još uvijek uživa na domaćem terenu, Putinu se približava kraj i četvrtog mandata 2024. godine. Time se u pitanje dovodi i put kojim će Rusija krenuti u post-putinovskoj eri. No, postoji li uopće Rusija nakon Putina i jesu li građani spremni žrtvovati svoje ustavne odredbe kako bi na čelu države doživotno zadržali svoj omiljenog državnika? Po svemu sudeći, jesu. Posljednja europska diktatura, kako od milja tepaju Bjelorusiji, uskoro bi se mogla i službeno pridružiti Ruskoj Federaciji. Aleksandar Lukašenko i Vladimir Putin ovih dana finaliziraju dogovor za pripajanje parlamenata, ukidanje graničnih prijelaza i uvođenje zajedničke valute kojom bi se Minsk de facto anektirao Rusiji. Novim teritorijalnim ustrojem države Putinu bi se omogućilo da svoj boravak u Krimu produži za još dva mandata.