Insajderski izvještaj iz Rima: Svi skandali zbog kojih je kardinal Angelo Sodano još davno trebao biti smijenjen, prije svih zaštita pedofila

Nama je važno što je Sodano, striktno provodeći politiku sv. pape Wojtyłe, agitirao za međunarodno priznanje Slovenije i Hrvatske (sv. Ivan Pavao II je očekivao da će te dvije države s katoličkom većinom pomoći Katoličkoj crkvi u Evropskoj uniji, ali je politika predsjednika Tuđmana onemogućila ulazak Hrvatske u Uniju zajedno s ešelonom bivših socijalističkih država, zbog čega je taj papa višeput ljutito kritizirao Hrvatsku).

Homoseksualni lobi i pedofilija

Kardinala Sodana su neki kardinali, manje ili više uvijeno, optuživali da je na čelu homoseksualnog lobija u Vatikanu te da je postigao da se na utjecajne nadbiskupske katedre postave prelati sličnih sklonosti. Našao se na udaru ponovo prošli mjesec, kada ga je bečki nadbiskup kardinal dominikanac Christoph Schönborn (74) optužio izravno i oštro da je bio glavni krivac što je Sveta Stolica zabašurivala ogavne pedofilske zločine dijela klera pa i istaknutih prelata. Schönborn je neizravno ali jasno dio krivice, barem po liniji zapovjedne odgovornosti, pripisao sv. Ivanu Pavlu II. Kardinal Schönborn je u tom kontekstu podsjetio na dva slučaja. Prvi se odnosi na njegova prethodnika na bečkoj nadbiskupskoj katedri kardinala benediktinca Hansa Hermanna Groëra, drugi na utemeljitelja Kristovih legionara Marcela Maciela.

Sodano je 2010 Schönbornu u lice rekao da laže o žrtvama, a zatim je izazvao svjetsku sablazan svodeći tvrdnje o pedofiliji na „ogovaranje“ (ciacchiericcio), i to nakon niza sudskih presuda svećenicima pedofilima u USA. Papa Benedikt XVI je ukorio Schönborna što je optužio Sodana, navevši da kardinalu smije prigovoriti ili ga optužiti jedino papa. Schönborn se morao javno ispričati Benediktu XVI – ali ne i Sodanu.

Andrew Medichini / REUTERS

Kardinal Sodano pozdravlja Papu u posljednjem svom obraćanju kao dekan Kardinalskog zbora

Papa Frane se o tragove Sodanova djelovanja spotaknuo i u Čileu, gdje je – nakon istrage koju je provodio nadbiskup Malte Charles J. Scicluna (prethodni dugodišnji promotor pravde, tj. tužilac u Kongregaciji za nauk vjere, u čijoj su nadležnosti pedofili u redovima klera) natjerao na ostavku kompletan biskupski zbor. Dok je ondje 1977-1988 bio nuncij, Sodano je bio blizak s o. Fernandom Karadimom, koga je je Kongregacija za nauk vjere 2011 definitivno kaznila i osudila na „život molitve i pokore“ kao serijalnoga pedofilskog silovatelja. Zločinčev brat Óscar Karadima u „željezni krug“ oko svog brata ubraja četvoricu njegovih učenika. To su: Juan Barros Madrid (koga je Frane branio povjerovavši biskupima, pa se uistinu naljutio kad je shvatio kako su ga biskupi nasanjkali), zatim Andrés Arteaga Manieu, Tomislav Koljatić Maroević, te Horacio del Carmen Valenzuela Abarca. Óscar Karadima tvrdi da su baš zahvaljujući Sodanovu utjecaju svi ti pedofili postali biskupi.

Papa je lani, o blagdanu sv. Petra i Pavla – što je državni praznik Vatikana i općinski grada Rima – obznanio neočekivanu promjenu: pored tradicionalnih sedam kardinala biskupa, kojima su dodijeljeni naslovi suburbikarnih biskupija oko Rima, te istočno katoličkih patrijarha koji su imenovani kardinalima, imenovao je još četvoricu, koji su zadržali svoje kardinalske naslove. Dotadašnji (i sadašnji, osim preminuloga Rogera Etchegaraya) su Angelo Sodano, Giovanni Battista Re (85), Francis Arinze (87), Tarcisio Bertone (85) i José Saraiva Martins (87). Od tada su kardinali biskupi i četvorica prefekata važnih dikasterija: državni tajnik Parolin (64), Leonardo Sandri (76, Istočne crkve), Marc Ouellet (75, Biskupi), te Fernando Filoni (73, Evangelizacija narodâ, tj. Propaganda fide). Obrazloženje je glasilo da se veoma povećao broj kardinala prezbitera, odnosno đakona, pa treba povećati i broj biskupa.

Posrijedi je bio još jedan razlog, koji se jučer potvrdio: samo kardinali biskupi biraju dekana Kardinalskog zbora. Imenujući još četvoricu, Papa je povećao svoj indirektan utjecaj ondje pri izboru novog dekana.

Promjena epohe

U veoma dugom govoru za čestitarske audijencije Papa je citirao sv. kardinala Johna Newmana koji je u svome „Razvitku kršćanskog učenja“ zapisao: “Ovdje se na Zemlji život mijenja, a savršenost je rezultat mnogih promjena“.

Nije posrijedi promjena radi promjene ili neke mode, rekao je poglavar Katoličke crkve, nego uvjerenje da su razvitak i rast karakteristični za zemaljski i ljudski život, dok je, u perspektivi vjernika, u središtu svega Božja postojanost.

Kršćanski život je, poučava Papa, hodočašće, simboličko putovanje u potrazi za gibanjem srca koje se, ma koliko to zvučalo paradoksalno, mora stalno gibati kako bi moglo ostati stameno, promijeniti se kako bi moglo biti vjerno.

Ovo doba, poučava Papa, nije jednostavno epoha promjena, nego je na djelu promjena epohe. Nalazimo se, dakle, u jednom od onih trenutaka kada gibanje nije pravocrtno, nego su preokreti epohalni; stavljaju nas pred izbore koji hitro transformiraju način života, odnose s drugima, komuniciranja i razrade misli, veze između naraštaja, razumijevanje i življenje vjere i znanosti.

U tom sklopu Papa je progovorio i o rekonstrukciji Rimske kurije. Istaknuo je da se u nju nije krenulo kao da prethodno ničega nije bilo, nego ističući ono dobro učinjeno u složenoj povijesti Kurije. Da bi se budućnost izgradila na čvrstim temeljima, tako da ima korijene i zato uzmogne biti plodna, potrebno je vrednovati povijest, naglasio je Papa. Apeliranje na sjećanje ne znači usidriti se u konzerviranju, nego podsjećati na život i životnost puta u stalnom razvitku. Memorija nije statična, već je dinamična, podsjeća Papa: ona po svojoj naravi podrazumijeva kretanje. Ni predaja nije statična, nego dinamična: tradicija je jamstvo budućnosti, a ne čuvarica pepela, rekao je Papa te kao glavnu zadaću Crkve istaknuo evangelizaciju.

Papa je upozorio – što neki ne prenose – da promjena ne smije biti samo formalna, tek presvlačenje odjeće, pa je citirao znamenitu Tancredijevu rečenicu iz Lampedusina „Geparda“: „Ako želimo da sve ostane kako jest, treba sve promijeniti.“

Posljednju riječ Papa je prepustio pokojnom kardinalu Carlu Mariji Martiniju, također isusovcu: „Crkva je ostala u zaostatku dvjesta godina. Kako to da se ne trgne? Je li nas strah? Bojimo li se umjesto da smo smioni? […] Samo ljubav pobjeđuje zamor.“