Jacques Chirac, predsjednik koji je promijenio francusku politiku prema ratu u bivšoj Jugoslaviji

Autor:

26.09.2019.

FILE PHOTO: French President Jacques Chirac (C) greets members of the public invited to the traditional garden party following the Bastille day military parade at the Elysee Palace in Paris, France, July 14, 1997. REUTERS/Philippe Wojazer/File Photo
Philippe Wojazer

Francuzi su voljeli Chiraca jer je imao sjajan nastup u javnosti

"Ne možete vjerovati ljudima koji kuhaju tako loše. Nakon Finske, ovo je zemlja s najgorom hranom".

Tim je riječima bivši francuski predsjednik Jacques Chirac opisao britansku politiku 2005. godine u jeku sukoba s Tonyjem Blairom. S kojim se Chirac nikad nije pretjerano slagao. Finska se bila malo ljutila, ali je kasnije tu Chiracovu rečenicu dobro marketinški iskoristila.

Jacques Chirac je umro u četvrtak, 26. rujna u 86. godini života. Da paradoks odnosa s Britanijom bude potpun, upravo je Chirac svojim političkim životom utjelovio znamenitu izjavu jednog bitno većeg i povijesno uspješnijeg Britanca, sir Winstona Churchilla: "Tko u mladosti nije komunist, taj nema srca. Tko u starosti nije konzervativac, taj nema pameti".

Chirac je političku karijeru počeo kao komunist. A zatim je prepoznao politiku generala Charlesa De Gaullea kao odgovor na svoje dvojbe. I ušao u sustav te postao zasad jedini političar koji je dva puta bio premijer u Petoj Republici, posljednji predsjednik koji je imao sedmogodiišnji mandat i prvi koji je imao petogodišnji mandat. A zapamćen je i kao "vječni" gradonačelnik Pariza, od 1977. do 1995. godine.

Tada je, nakon dva neuspješna pokušaja, pobijedio socijalističkog kanidata Lionela Jospina i konačno ušao u Elizejsku palaču. Drugi krug je održan početkom svibnja.

I tada dolazi do koperenikanskog obrata francuske politike prema ratu i krizi na prostoru bivše Jugoslavije. Situacija je gotovo vapila za akcijom, Hrvatska je upravo oslobodila Zapadnu Slavoniju operacijom Bljesak, a Srbi u BiH se nisu držali više nikakvih ograničenja: počeli su zarobljavati pripadnike UNPROFOR-a, mirovnih snaga UNa-a, a među njima i Francuza.

Dotadašnja francuska politika prema ratu na prostoru bivše Jugoslavije bila je jasno definirana događajem iz lipnja 1992. godine. Srbi su počeli blokadu Sarajeva u travnju te godine, a među zapadnim je zemljama - budući da je BiH tada bila međunarodno priznata zemlja - počela sazrijevati ideja da se vojnom akcijom deblokira glavni grad BiH. Naime, većina zapadnih zemalja je već, na temelju iskustva iz agresije na Hrvatsku, imala jasnu sliku destruktivnosti srpske politike.

Tadašnji francuski predsjednik, socijalist François Mitterrand, ostao je u manjini i odlučio djelovati: sjeo je u zrakoplov, odletio u Split, a odatle u Sarajevo. I sletio u zračnu luku i tako pokazao da blokade nema. Posljedica tog čina su deseci tisuća mrtvih u ratu, stotine tisuće raseljenih, Sarajevo kao strašan primjer života pod snajperima i bombama.

Chirac će odmah po dolasku na vlast pokrenuti operaciju formiranja Snaga za brzu reakciju (Rapid Reaction Forces) koje će odobriti Vijeće Sigurnosti i koje će, za razliku od UNPROFOR-a, imati odobrenje borbeno djelovati. Srbi su postali svjesni da se situacija mijenja i ubrzali su svoje operacije s ciljem zauzimanja Bihaća, a prije toga su izveli genocid u Srebrenici. A zatim slijedi Oluja. Protiv koje Pariz ovaj put nije imao nikakvih prigovora. Nakon operacije Maslenica, Mitterrandova vlada je poslala u Jadran nosač zrakoplova.

Zbog svega toga je i SAD pristao da se Daytonski sporazumi potpišu u Parizu. Pa je njihovo službeno ime Daytonsko-pariški sporazumi.

FILE PHOTO: U.S. President Bill Clinton, French President Jacques Chirac and German Chancellor Helmut Kohl speak together as they attend the signing of the Bosnian peace agreement at the Elysee Palace in Paris, France, December 14, 1995. Picture taken December 14, 1995. REUTERS/Charles Platiau/File Photo
Charles Platiau / REUTERS

Trio velikih: Bill Clinton, Jacques Chirac i Helmut Kohl na potpisivanju Daytonsko pariških sporazuma

 

Isti će taj Jacques Chirac 2000. godine u Zagreb dovesti svih 15 predsjednika država i vlada EU i ovdje održati summit koji je trebao biti signal ubrzanog približavanja zemalja ovog prostora europskim integracijama.

zagreb, 241100
summit 2000 romano prodi chirac jacques i stipe mesic na presici u interkontinentalu
foto: goran mehkek
-desk-zagreb, 241100
goran mehkek / CROPIX

Summit EU 2000. godine u Zagrebu

 

Jer, Chirac je prije svega bio uvjereni Europejac. Kad su Francuzi 2005. godine na referendumu odbacili Europski ustav bio je bijesan i otvoreno je svojim sugrađanima poručio da su si "pucali u nogu". Britance nije volio jer su bili destruktivan faktor u EU. A s Gerhardom Schroederom je radio na jačanju pariško-berlinskog motora za daljnju europsku integraciju.

Imao je definiran stav. Bio je prvi strani državnik koji je došao u SAD 2001. godine nakon terorističkog napada na New York i Washington. Ali je isto tako bio prvi strani državnik koji je 2003. godine otvoreno ustao protiv najavljene invazije na Irak. Koju je pokrenula ista američka vlada. Uz njega je stao Schroeder što je doslovce izbezumilo jastrebove u Washingtonu: pa su u Kongresu prestali prodavati "french fries" već su ih prozvali "freedom fries".

Mnogi su tada govorili kako Chirac štiti neke skrivene francuske interese u Iraku (često se objavljivala slika Chiraca i Sadama Huseina), ali dugoročno se pokazalo da je francuski predsjednik dobro razumio odnose snaga na Srednjem i Bliskom istoku za razliku od Dicka Cheneya, tadašnjeg američkog potpredsjednika.

Chirac će ostati zabilježen i kao prvi francuski predsjednik koji je suđen i proglašen krivim. Za fiktivno zapošljavanje ljudi u pariškoj gradskoj upravi dok su oni radili u Chiracovoj stranci. Ostat će zabilježen i kao predsjednik koji je osvojio najveći postotak glasova na izborima: 82% 2002. godine. Kada je neočekivano u drugi krug ušao Jean-Marie Le Pen. Pa je gotovo sva Francuska stala iza Chiraca. Koji je tijekom svog prvog mandata pristao da se smanji sa sedam na pet godina.

Chirac je bio visok i na glasu po dobrom apetitu. Na sudu je završio i zbog računa za hranu dok je bio na čelu Pariza: i do 5000 eura dnevno. Najdraže mu je jelo bila teleća glava, a potpuno neuobičajeno za "francusku korijeniku", više je volio pivo od vina.

Ako i neće ući u povijest po bilo čemu od navedenog, svakako hoće priznanjem da je Francuska surađivala s nacističkim vlastima. "Mnoge, koje smo trebali štititi, izručili smo njihovim krvnicima". To prije njega nije priznao niti jedan francuski predsjednik. A nije nevažna ni činjenica da su ga u Alžiru uvijek dočekali raširenih ruku, obični ljudi, iako su znali da je ratovao protiv alžirske neovisnosti. No, kao političar je učinio mnogo da Alžir postane što stabilniji. Posebno tijekom teškog građanskog rata krajem 1990-ih.

Zaključno, političar od formata koji je znao donijeti ispravne odluke i priznati svoje pogreške. A takvih nije puno.